Iako nam je možda teško povjerovati, hrvatsko školsko knjižničarstvo je, uz sve svoje nedostatke, jedno od zakonski najuređenijih, ima najobrazovanije školske knjižničare i ima knjižnicu u svakoj školi što je nedostižan ideal za većinu zemalja – na primjer, u Republici Irskoj svega 6 škola ima školsku knjižnicu, sve su srednje škole i u privatnom vlasništvu.

Árpád Kollar zna da su djeca čudni ljudi, koji razmišljaju na drukčiji način. Zato se ne libi u svoje tekstove dodati tonove i tjeskobe koje su naizgled nespojive s djecom. Zašto bi sva literatura za djeci bila vesela, lagana i smiješna? Pa i djeca imaju probleme, umora su, dosadno im je, i odavno znaju da je svijet čudno mjesto. Vjerujem da ovakve knjige pisce za djecu mogu podučiti kako bez predrasuda i...

Mladim čitateljima ne možeš podvaliti muda pod bubrege ili rog umjesto svijeće (kao ni svijeću umjesto roga naravno), oni ne pristaju na muljanje, oni će na književnom susretu glasno i jasno reći ovo mi ne valja, za razliku od odraslih čitatelja koji će se na književnom susretu s piscem četrdeset pet minuta smješkati, a u sebi mu željeti da se zapali stolica pod njegovim dupetom.

Ovo je vrlo važna knjiga – svojim pristupom, koji je kritički i suptilno pedagoški; količinom informacija o autorici i kontekstu te poticaja koje daje za daljnja razmišljanja. Najvažnije je ipak to što je u njoj objavljen odličan izbor iz važne poezije, iz kanona svjetske književnosti, koji je važan kulturni događaj ne samo zbog toga što je kanon, već zato što nam dolazi u pomnom, poetski...

I kad gledam ovu godinu koja je na izmaku i knjige za djecu po kojima ću je pamtiti, to sigurno neće biti cjelina od stotinjak knjiga nejednake kvalitete, već nekoliko knjiga koje su sjajne. Vrijeme se pobrine da ove ostale padnu u zaborav, a mi se moramo pobrinuti da istaknemo dobre i odlične i paziti da se ne zaborave, knjige koje će ostati, autore koji su napravili razliku.