Vrlo misaona, ali i vrlo egzaktna proza, koja naglašenom racionalnosti izraza ima nakanu – a pokazuje se da u tome i uspijeva – dekonstruirati, razobličiti i pokazati stražnje strane mnogobrojnih mehanizama koji prožimaju ljudske psihologije i odnose, naročito one unutar obitelji, a potom i dalje, profesionalne, interesne ... i k tome slično.

Puškinovo veliko djelo frca i iz njegovih pisama – to je, dakako, on - još otvoreniji i izravniji, bez paravana i zavjesa. Rečenice koje Vizelj prenosi iz njegovih pisama zapete su onom pucajućom snagom i odvažnom zrelosti kakve, s jedne strane, povlači providnost genija, a s druge pak neumoljivost, snaga karaktera, a iz te napetosti izbija suptilno, trepereći kao nevidljiv duh od dima, istina ljudskog...

Ako čitanje ove knjige dnevničkih zapisa Virginije Woolf može nečemu poučiti, onda je to prije svega misao koju knjiga spontano nameće, a koja čitatelju sugerira kako pisac, odnosno piščevo djelo nije ovdje kako bi bilo uklopljeno – ili još gore, ukalupljeno, već je tu kako bi njegovalo (svakako, i uvećavalo), njegovu 'pomaknutu individualnost', koja, kakva god da jest, u zbilji jest jedna vrst...

Danas se, kazati će Llosa, pišu i tiskaju mnoge knjige, možda više nego ikada, ali nitko više ne vjeruje da one služe bilo čemu izuzev kraćenju vremena. Da, zaključiti će on, „književnost je postala light, a to je pojam koji je pogrešno prevoditi kao laka, jer zapravo znači neodgovorna, često i idiotska“.

Čitanjem ove važne knjige otvara niz zanimljivih polja koja produbljuju, na izvanredan način zaokružuju ličnost Ivana Meštrovića. Ne samo da nakon čitanja knjige možemo kazati da sada bolje poznajemo, razumijemo velikoga kipara, već s jednakom mjerom udivljenja i poštovanja možemo kazati da ga na jedan način i osjećamo kao čovjeka.