Važno mi je da poezija postoji. Ljudi ne govore često o tom aspektu poezije, a meni je to užasno važno – ona biva, opstaje nekako na marginama svega što ljudi proizvode intelektualnim i materijalnim aspektima svojih tijela i s ostalim umjetnostima čini ukrasni rub koji sprječava da se tkanina ljudskosti ne raspadne.

Mislim da je bitno neprestano osvještavati vlastitu poziciju: preispitivati uloge u kojima nastupamo, prakse u kojima sudjelujemo, odnose moći u koje smo upleteni. Potiskivanje još nikad nije izašlo na dobro. Pritom, i 'incestouoznost' se očituje na vrlo različitim razinama: jedno je osjećaj nelagode zbog toga što djelujete u okvirima u kojima „svatko svakoga zna“, a drugo, recimo, konkretan sukob...