Gita Wolf, spisateljica je i vlasnica jedne od najzanimljivijih i najoriginalnijih nakladničkih kuća u Indiji – Tara Books. Knjige i slikovnice koje objavljuje, izlaze iz bilo kakvih okvira, ostavljajući čitatelja da se u čudu pita kako je moguće slikovnicu toliko približiti poeziji, metafizici, filozofiji a opet, istovremeno je učiniti dostupnom i razumljivom i onima koji ne znaju čitati?!?

Da, svjetovi mojih četiriju junakinja su polomljeni ili napukli, ali ja im nudim priliku da ih ponovno sklope i poprave. To mi je bilo jako važno. Uza sav mrak o kojemu pišem u romanu, uz siromaštvo, usamljenost, loše brakove, nedostatak samopouzdanja, nasilje... željela sam pružiti nadu. Zato roman završavam zagrljajem, a započinjem psovkom.

Puno razmišljam o priči, tražim način kako je ispričati, kako kreirati likove, slažem dijaloge, znam u sebi posvađati dva lika pa ih pustiti da se ispušu i pomire, jako puno istražujem mjesta na koja smještam radnju, a to zna trajati, kako kad... Za 'Hotel Wartburg' trajalo je nekoliko tjedana, a za 'Visoke trave' sedam godina.

U Srbiji ne postoji društvo pisaca za djecu i mlade. Nije ga nikada ni bilo. Ne znam je li se situacija promijenila, ali prije par godina (kada je Jasminka Petrović zatražila članstvo u jednom od dva društva književnika Srbije) pisac koji je pisao isključivo za djecu i mlade nije mogao postati član društva književnika. Ma koliko knjiga imao.

Ono čemu nije mjesto u svijetu uopće, tome nije mjesto ni u knjigama za djecu: veličanje zločina, nasilja, pretvaranje kriminalaca u junake i slične stvari ne bi trebale biti u slikovnicama. Takve se teme mogu prihvatiti u književnosti za odrasle, ali mislim da su to teme koje na dječju psihu mogu krivo djelovati.