Nadam se da ćemo jednom biti u stanju učiti i na traumi drugoga, kako bi sva naša društva napredovala jer sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, infrastrukturu i postaviti politički sustav, treba izgraditi ljude.

Kad sam došla u medije, osamdesetih godina, oni su bili poligon za izražavanje, imala sam kolumnu u 'Nedjeljnom Vjesniku'. Gdje smo danas? Vrtimo se u krug s tim našim klikanjem. Izdavaštvo je korak prema kreativnosti. Neka nova, kreativna rješenja, što bi mediji trebali raditi, a što ne rade, otvaraju se u izdavaštvu.

Kad bismo na putu susreli ljude i onda im, u neobaveznom razgovoru na pitanje odakle toliko vremena za hodanje odgovorili iskreno i rekli da smo ostali bez doma, bila sam istinski šokirana i preneražena jer su se ljudi fizički odmicali od nas. Privlačili bi djecu i skratili uzice psima. Kao da im to što nemamo dom predstavlja neposrednu prijetnju.

Uživam u raspolaganju svojim vremenom na način koji meni odgovara, u tome da radim posao koji volim, u rezultatima poslovanja. Kada pak nešto zapne, ozbiljno 'porazgovaram sa šefom'. Šalu na stranu, biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću, novi adrenalin, nešto poput rollercoastera.

Svemu što sam saznala prije škole naučile su me majka, tetka i baka, a u osnovnoj su me školi poučavale isključivo žene. A opet, kad god bih otišla u knjižnicu sa željom da posudim zbirku poezije shvatila bih da su većinu knjiga napisali muškarci. Nije mi to bilo jasno. U toj mi dobi nitko nije govorio o feminizmu, ali osjećala sam da nešto nije u redu...