Aka Morchiladze: Modernost napada grubo i brzo, tradicija odgovara sporo, ali čvrsto
Hrvatska književna publika vrlo malo, ako išta, zna o književnostima zemalja bivšeg Sovjetskog saveza. Izuzev ruske i ukrajinske te književnosti pribaltičkih zemalja. Posebno gustom izmaglicom nepoznatog obavijeno je postsovjetsko razdoblje njihove književne povijesti. Labave kulturne veze, nepostojanje prevoditelja s manjih nacionalnih jezika, pa samim time i otežana mogućnost prevođenja, samo su neki od uzroka. Ipak, pojedini nakladnički projekti poput najnovijeg projekta „Europa izvana i iznutra“ nakladničke kuće Hena com (ili prije toga "Europom u trideset knjiga" nakladničke kuće V.B.Z. i slični), uspijevaju hrvatskoj čitateljskoj publici predstaviti važne i nagrađivne knjige, mahom iz korpusa „manjih“ nacionalnih književnosti, knjige koje literarna kritika i publika matičnih im zemalja drži za svojevrsne književne klasike. Takav je primjer i roman „Putovanje u Karabah“ najprodavanijeg i najprevođenijeg gruzijskog autora Ake Morcihladzea (pravim imenom Giorgi Akhvlediani), koji je u nedostatku prevoditelja s jezika izvornika, s engleskog vrlo dobro prevela Mirna Ćubranić.
Iako napisan sada već poodavne 1992. godine, roman „Putovanje u Karabah“, izuzmemo li ga iz geopolitičkog trenutka u kojem je nastao, svojom je tematikom jednako aktualan i danas. Pričom prati putovanje, kako ono fizičko, tako i mentalno, glavnog protagonista Gia, pripadnika tbilisijske zlatne mladeži, i njegova prijatelja Goglika zaraćenim zemljama netom raspuštenog Sovjetskog saveza u potrazi za dobrom i kvalitetnom travom. Droga, putem, ipak ostaje izvan središta njihove pažnje jer upadaju u zaraćeno područje i plešući po tankoj granici između slobode i zarobljeništva pronalaze ono po što možda i nisu došli, ali će se pokazati krucijalnim za nastavak njihova životnog putovanja.
Gruzijski književni kritičari i povjesničari književnosti tvrde kako je stvaranjem „Putovanja u Karabah“ i okretanjem zapadnoj književnoj tradiciji, Aka Morchiladze označio prekretnicu u gruzijskoj književnosti i otvorio put drugim mladim autorima. Njegov debitantski roman, roman ceste, putovanja, tranzicije i sazrijevanja, kasnije je nagrađen brojnim nagradama, a pretočen je i na film. Morchiladze je danas autor dvadeset romana i triju zbirki kratkih priča te dobitnik šest književnih nagrada.
S Morcihladzeom razgovarali smo uoči njegovog gostovanja u Zagrebu 25. rujna 2018. u klubu Vinyl i dan kasnije, 26. rujna u klubu Booksa.
***
Putovanje u Karabah
Petra Miočić: Glavni protagonist vašeg romana „Putovanje u Karabah“ 24-godišnji je student Gio. Znamo li da ste u vrijeme pisanja romana i vi imali 24 godine i da je vaše pravo ime Giorgi, samo se od sebe nameće pitanje koliko je vaših onodobnih iskustava i osobina upisano u ovaj vaš roman?
Aka Morchiladze: Giorgi je, uz Davida, najpopularnije muško ime u Gruziji. Oba imena imaju povijesnu pozadinu i ukorijenjenost u tradiciji. Dakle, tu se ne radi o mojoj želji za povezivanjem s likom. Upravo suprotno, nisam poklonik postavljanja sebe u ulogu protagonista romana, to mi nije baš sasvim zanimljivo. Usput budi rečeno, Giov prijatelj Goglik također se zove Giorgi. Dakle, u Gruziji postoje deseci skraćenih oblika tog imena.
Prije no što se otputi na svoje putovanje u Karabah, čitatelj glavnog protagonista Gia upoznaje kao svojevrsnog antiratnog junaka. Je li to protivljenje ratnim događanjima posljedica boemskog načina života ili pokušaj suprotstavljanja pretjeranoj kontroli sklonom ocu?
Ne mislim da je on antiratni junak. Zapravo je samo dječak i ne zna ništa o načinu na koji je svijet izgrađen ili načinima na koje se kreće. Ono što poznaje njegov su grad i društveni sloj kojim se kreće unutar tog grada. Omirisao je građanski rat na ulicama tog grada, ali nije posve razumio njegove posljedice. Ipak, točno je da mu se rat nije svidio jer mrzi sloj kojem pripada i taj sustav međusobne povezanosti u kojem se zatekao. Razlog tom stavu leži u razorenoj ljubavi utemeljenoj na trivijalnoj ljubavnoj priči između plemića i prostitutke.
Iz perspektive vašeg lika žene su sredstvo za jahanje, želi ih, a da ih zapravo i ne razumije, čini što već čini kako bi kod njih uspio, a da zapravo i ne zna kako je do tog uspjeha došao. Kakva je slika gruzijskog društva, a poglavito muško-ženskih odnosa danas? Kakva je ženska uloga u suvremenom gruzijskom svijetu?
Svi ti razgovori i monolozi u knjizi nose pečat tog vremena. Oni nisu dubokoumna razmišljanja, samo slijede pravilo ponašanja „pravog frajera“, koji brine kako pokazati iskustvo i znanje u području u kojem nikada nisi bio osobito dobar. Dakle, postoji određeni postotak mačizma, iako termin nije bio poznat u to vrijeme. Što se današnjeg stanja tiče, ženske su organizacije, koliko mi je poznato, prilično jake i jasne u izražavanju svojih stavova. Ustaju u svim situacijama u kojima je to potrebno, prisutne su na televiziji i drugim medijima, aktivne su na sudovima kao i svugdje u svijetu, možda čak i aktivnije i glasnije. Gruzijske su žene snažan spoj povijesti i života.
Kada opisujete stanje u postsovjetskoj Gruziji koja se još, u nekom obliku građanskog rata, bori za osamostaljenje, opreka između tradicije i modernosti pomiješane s mladenačkim buntom curi sa svake stranice. Koliko je ta opreka (bila) jaka u stvaranju i oblikovanju gruzijske kulture i identiteta? Što danas prevladava
Modernost napada grubo i brzo, tradicija odgovara sporo, ali čvrsto. Čini se kao da smo u okruženom dvorcu, ali bez izravne borbe. Još uvijek se samo možemo nadati da će najbolje od obiju strana preživjeti.
Pomalo s ironijom ustvrđujete kako „vi u Tbilisiju znate razliku između dobrog i lošeg, ispravnog i pogrešnog“. Znate li je doista? Je li ta granica čvrsta ili propusna i postoji li uopće? Definiraju li se pojmovi ispravnog i pogrešnog samo kroz igru moći?
Mislim da se ovdje više radi o načinu života i odnosima moći u osamdesetima. Štoviše, radi se o odnosima „dobrog i lošeg“ što su ga određene društvene strukture stvorile ne bi li si život učinile lagodnijim. Dakle, nije to ono stvarno „dobro i loše“ i moj lik zna da to nema nikakve veze s osjećajima i da odnos „dobra i zla“ nije instanca na kojoj će se njegovi moralni problemi moći riješiti.
Na jednom mjestu u knjizi čitam „nikada ne mogu dokučiti vade li pisci sve to iz mašte ili je u pitanju nešto drugo“. Što je u pitanju kod vas? Očito su stvarna mjesta i događaji barem djelomično poslužili kao podloga vaše priče, no koliko ste i "sebe" u njih upisali?
Sve što pišem je o stvarima koje su se mogle, ali se zapravo nikada nisu dogodile. Meni je, naravno, draža imaginacija i uživam u osjećaju odmaka, distance između mene i likova. Uvijek se trudim izbjeći postavljanje svojih vlastitih referenci u tekst. To možda, na određeni način, može djelovati glupo jer je knjiga i dalje moja od početka do kraja, ali za mene smisao i cilj pisanja nisu u oblikovanju sebe samog kroz različita lica niti u upisivanju ideologije u tekst. Jednostavno volim pričati priče i sve radim u tom tonu. Kod mene ne postoje planovi u smislu „hajdemo napisati knjigu o ljubavi“ ili o ratu ili vjeri. Samo priča, a za nju potrebni detalji obično se pojave sami od sebe.
Spominjete Mickeyja Rourkea, američke kriminalističke romane, Gio se ruskim novinarima predstavlja kao Plavi vojnik. Koliko je snažna bila amerikanizacija na gruzijsko društvo onda i koliko snažan utjecaj ona ima danas? Jesu li vam američke kulturne reference bliže od ruskih?
Ovdje se ponovno radi o osamdesetima, razdoblju kada su videorekorderi učinili svoje. Američki su filmovi tada zauzimali devedeset posto ilegalnog tržišta kao što danas zauzimaju cijelo legalno tržište. Plavi vojnik i Rourke su onodobni junaci. U vrijeme kada se odvija radnja ove knjige, te su stvari još uvijek jako svježe. Osobno sam u to vrijeme čitao mnogo engleskih i američkih autora i oni su, na neki način, ipak utjecali na mene.
Vrlo se snažno referirate i na djetinjstvo govoreći kako je to „jedino što nam je zajedničko, a gotovo ga se i ne sjećamo“. Koliko je zdravo i utemeljeno sjećanje važno za, s jedne strane, normalan razvoj pojedinca, a koliko je upisivanje u kolektivno sjećanje bitno za razvoj društva? Moramo li to sjećanje dijeliti kako nam život na zajedničkom području ne bi bio besmislen?
Nisam neki veliki mislilac kada je ova tema u pitanju. Sjećanja i osjećaji više me zanimaju. Općenito govoreći, stvari koje dijelimo su važne i utječu na društvo. Ne znam koliko je to dobro ili koliko narušava nešto, ali ipak nam je u srži zajedničko. Ratni veterani, primjerice, ne trebaju među sobom voditi neke posebne razgovore. Kao niti svećenici ili vozači taksija. Mnoge su slične stvari iskusili, a da se nisu međusobno upoznali. Unatoč tome, život je vrlo individualna stvar pa možda i nije potreban neki zajednički temelj.
Ambivalentan je i odnos glavnog protagonista prema samoći. Promatra je i kao dar i kao neželjeni teret, kao nešto teško i strano jednako kao i nešto sveprisutno, s čime i u čemu treba znati uživati.
Kakav je vaš odnos prema samoći? Pomaže li ona pri stvaranju umjetnosti?
Samoća se može odvijati unutar vašeg uma i pritom ne morate osjećati potrebu za fizičkim osamljivanjem. To je, u svakom slučaju, vrlo individualna stvar. Pisanje kao vještina zahtijeva i ponešto fizičkog osamljivanja od drugih. Ne možete pisati dok čavrljate s kolegama na radnom mjestu. Ali uloga samoće u vašoj glavi ponekad je puno veća od one potrebne za razvoj vaših vještina.
Kažete da su rođaci, krv i automobili kavkavške opsesije. Koje su gruzijske?
Radi se o početku devedesetih kada je sve zatirano sovjetskom vladavinom s početkom brojnih ratova i sukoba počelo nadirati. Korjenje toga, naravno, seže još u davno, srednjovjekovno doba. Dobar konj, pouzdano oružje i odan obiteljski klan iza vas, te su vam stvari bile potrebne kako biste preživjeli. Što se Gruzijaca tiče, naš je stav unatoč svemu ostao veseo.
Kao autor koji stvara na gruzijskom jeziku, vjerojatno ste bolno svjesni činjenice da će do određenog djela čitatelja vaša djela stići u prijevodnom obliku. No kako u mnogim zemljama nema prevoditelja za gruzijski jezik, ona do čitatelja najčešće stižu koristeći engleski prijevod kao posrednika. Kako se osjećate znajući da do tih čitatelja djela dolaze preko dvostrukog posrednika?
Meni osobno to uopće nije bolno. Nikada ne pišem zbog prijevoda. Dobro je, naravno, da se moje knjige prevode, ali pisanje je za mene više pitanje radosti i sreće nego problema koje prevođenje s malih jezika sa sobom nosi. Unatoč tome, stvari se mijenjaju, i to ne polako. Tako se posljednjih godina u Britaniji pojavila generacija sjajnih mladih prevoditelja s gruzijskog i posljednjih su godina deseci gruzijskih autora objavljeni u Njemačkoj. U izravnom prijevodu. Što se teme „izgubljenog u prijevodu“ tiče, svi mi naravno gubimo, kao što kaže lik u jednom klasičnom westernu, neki u prijevodu, a neki i bez njega.
Pitate se što pokreće armenske vojnike, želja za zaradom ili ljubav prema domovini. No je li moguće da se u ratnim vremenima to dvoje pomiješa, a granice izbrišu?
Mislim da tu u pitanju nisu osobno armenski ili neki drugi vojnici. To su vojnici općenito. Ratovi obično uključuju mnoge stvari i čovječanstvo najčešće nije na njih ponosno. Rat obično počinje zbog granica, ali sam je bezgraničan. Tada se dogodi nešto i učini se neki herojski čin koji sve ostalo ostavi po strani. To je ono što ljudi poštuju u ratovanju.
Vrlo je zanimljivo i pitanje slobode kojim se bavite u romanu i način na koji suprotstavljate osjećaj porobljenosti u gruzijskom „stanju koje bi se jedva moglo nazvati ratom“ i osjećaj slobode u nečemu za što glavni protagonist ni sam nije siguran je li bilo zarobljeništvo.
Koliko je sloboda stvar osobne percepcije, a koliko društveno uvjetovani konstrukt?
Ne poznajem tu granicu. Obično kažu da tvoja sloboda završava ondje gdje počinje moja, ali postoje milijuni ljudi i društvenih grupa, pa čak i država koje mrze i ignoriraju tu ideju. Teško je definirati slobodu, naravno da tu nisu u pitanju samo građanska prava i humanistički kodovi. Lik u knjizi osjeća ljepotu slobode koja je u njegov život ušla kroz ljubav prostitutke, ali kao i većina nas, ne razumije tu slobodu u potpunosti. U tom pitanju postoji nešto maglovito. Magla i svjež zrak u potpunoj osamljenosti... Možemo li to nazvati slobodom? Možda.
Vaš je roman napisan 1992. No mislite li da će „Putovanje u Karabah“ i ono što se njime predstavlja ikada doista biti okončano i time izgubiti na aktualnosti?
Posve iskreno, nikada nisam razmišljao o toj temi. Više razmišljam o priči i zapletu nego o idejama koje bi netko ondje mogao pronaći. Ideje i problemi postavljeni su u tom trenutku, i najčešće ih niti sam autor nije proživio. Samo lik ili događaj rađa ideju ili problem. Mislim da je ovo priča o zajedničkim i običnim temama koje nikada ne umiru baš zato što su zajedničke i obične.
Gruzija je ovogodišnja zemlja partner sajma knjiga u Frankfurtu. Kako se gruzijska književna scena priprema za tu važnu ulogu? Koje se prednosti tog partnerstva po pitanju prepoznatljivosti i recepciji gruzijske književnosti izvan granica zemlje već mogu osjetiti, a koje tek očekujete?
Frankfurtski je književni sajam izrazito bitan za gruzijsku književnost. Gruzija je stoljećima živjela nevidljivi život, ali njezina se kultura nikada nije prestala razvijati jer su Gruzijci veliki ljubitelji umjetnosti i jako kreativni ljudi. Sajam je pobudio interes nakladnika za gruzijsku književnost, ali pobudio je i interes za kulturu, pa i zemlju u cijelosti. Nije tu riječ samo o izdavaštvu i pojavljivanju na policama njemačkih knjižara. Više je riječ o početku trajnog kulturalnog prepoznavanja, što je za Gruziju mnogo važnije. To što ćemo biti prepoznati i poznati najveća je prednost i dobit.
Možete li izdvojiti neke od suvremenih gruzijskih pisaca? Koje ih teme zanimaju? Mogu li gruzijski pisci živjeti od svoga pisanja?
Izbjegao bih nečije izdvajanje iako sam pročitao neke sjajne knjige mladih gruzijskih autora. Budući da nisam vrlo sistematičan čitatelj, možda mi je netko promakao. U svakom je slučaju kreativno pisanje u dobrim rukama. Zapravo, i kroz stoljeća je bilo u dobrim rukama. Mi smo spisateljska nacija.
Naposljetku, kakvo je gruzijsko tržište knjiga? U kolikim se nakladama knjige tiskaju, čitaju li se više domaći ili strani autori? Kakav je odnos nadležnih institucija prema gruzijskoj knjizi i njenom autoru?
Gruzijsko je tržište malo, ali ima predanu publiku i sljedbenike. Sve ih zanima. Naravno da se međunarodni bestseleri, young adult fikcija i slično prodaje u većim nakladama od djela domaće književnosti za koja mislim da se, u prvom izdanju, tiskaju u otprilike 3000 primjeraka. Nisam posve siguran, a i to, naravno, ovisi o autoru i knjizi pa ponekad brojka može biti nešto manja ili nešto veća.
Putovanje u Karabah
- Prijevod: Mirna Čubranić
- Hena com 06/2018.
- 200 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789532592092
U priču nas uvodi mladić Gio, sin utjecajnog Gruzijca, čiji dani neprimjetno prolaze u druženju s prijateljima. Kada se zaljubi u prostitutku Yanu, na trenutak mu se učini da ipak nije sve besmisleno, ali ta je sreća kratkog vijeka. Da mu odvrati misli od slomljenog srca, prijatelj Goglik nagovara ga na putovanje u obližnji Karabah, a u šumi metaka i sivilu zime Gio će postati zatočenikom ne samo svoje sudbine već i okrutnog režima.