Alessandro Baricco : The Game

Knjigu Alessandra Baricca "The Game" treba čitati zbog bar tri razloga. Ti su razlozi intelektualna znatiželja, intelektualna znatiželja i intelektualna znatiželja. Prva je znatiželja vezana uz činjenicu da je riječ o vrhunskom suvremenom piscu koji je napisao novu knjigu. Druga se tiče činjenice da je riječ o piscu čije smo izvanredne romane čitali, a knjiga koju je napisao istraživačko je putovanje bespućima jednog od najintrigantnijih svjetova s kojima se danas susrećemo te dakle, nije roman, a ni znanstveni tekst, nije ni novinarsko istraživanje, nego je nešto između, iz autorova uma domišljena rasprava na više od 350 stranica.

Treći razlog važan jednako kao i prva dva tiče se majstorskog prijevoda na hrvatski Snježane Husić. I sama prevodim, često čitam prijevode, predajem prevođenje na fakultetu i mislim da mogu relativno dobro procijeniti kvalitetu prijevoda, čak i kad je s jezika koji ne govorim, ili baš kad je s jezika koji ne govorim. Prevoditeljica je, prevodeći ovu knjigu, nadišla samu sebe i predala nam na čitanje vrhunski oblikovan tekst na hrvatskom koji je uz to toliko zanimljiv da ga se doista teško ispušta iz ruku.
 

The Game Baricco Alessandro

Svima vama koji ste čitali Hararijeva "Sapiensa" i svidio vam se način na koji autor piše o povijesti čovječanstva i čovjekolikosti ovo će biti bar jednako toliko zanimljivo, ako ne još provokativnije štivo. Isti je taj Baricco prije nekoliko godina objavio knjigu pod naslovom "Barbari" koja nažalost nije prevedena na hrvatski, u kojoj ističe kako "neke od najuzvišenijih, najljepših i najsmislenijih gesti što ih je ljudska vrsta iznašla u svojim višestoljetnim nastojanjima gube ono najdragocjenije i naizgled klize u nehajno i površno". Upravo taj Baricco u ovoj propituje, pokušava shvatiti, iskopava i na logički utemeljen, a opet inovativan način povezuje podatke iz najsuvremenije povijesti našeg pretvaranja iz razumnih životinja u ljude stopljene sa svojim strojevima, ali i načinima njihova funkcioniranja. U tom smislu provodi doista kopernikanski obrat u odnosu na poplavu kritizerskih tekstova koje i prečesto možemo pročitati u javnom prostoru o propasti naše civilizacije, o nazadovanju, o tome kako nikad više nećemo živjeti u svijetu koji kontroliramo (kao da smo kontrolirali onaj prethodni) i slično.

U knjizi "The Game" polazi se od teze koja je obrat onoga što inače čitamo, to jest da je tehnološka revolucija izazvana digitalnim u kratko vrijeme dovela do očite promjene u ljudskom ponašanju i mentalnim putanjama. Baricco, naime, ne smatra da je digitalna revolucija bila uzrok, nego posljedica, a da treba organizirati potragu za začecima i tragovima mentalne revolucije. Upravo je to ono što on čini u ovoj knjizi. Iz njegove perspektive, riječ je o okretanju zemljovida na pravu stranu, tako da ga počnemo promatrati kao kad čitamo tekst, a ne kao mala djeca koja još ne znaju slova pa okreću knjigu naopačke jer im znakovi koji se u njoj nalaze (još) ne znače puno. U tom je smislu knjiga podijeljena, efektno i efikasno, u pet nejednako velikih poglavlja, od kojih su prva dva, pod naslovima Username i Password, uvod u način razmišljanja, dok je glavno razradbeno poglavlje naslovljeno Play, nakon čega slijede još dva zaključna poglavlja, a to su Mape i Level Up.

Autor, slijedeći logiku bilježenja sve detaljnijih i međusobno povezanih podataka na zemljovidima novoga svijeta, u središnjem dijelu knjige pripovijeda priču o nultom kralješku i tri ključna razdoblja – prvo je  klasično razdoblje, tj. razdoblje od 1981. do 1998. godine, od Commodorea 64 do Googlea, drugo je razdoblje kolonizacije, koje se proteže od 1999. do 2007, tj. od Napstera do iPhonea, dok je treće ono po kojem je i knjiga dobila naslov, The Game, od 2008. do 2016., od appa do AlphaGo. U tom nas kontekstu Baricco na samom početku podsjeća kako smo danas svi svjesni da su Wikipedija, i Facebook, i Youtube, i Twitter, i Spotify, i Airbnb, i Instagram, i Whatsapp, i još mnogo toga dio naših života, kao i života naše djece i naših roditelja, naših prijatelja (i neprijatelja) i milijuna, a u nekim slučajevima i milijardi ljudi svakoga dana, a da ništa od toga nije postojalo prije dvadeset godina. Pa ipak, on nultim kralješkom smatra godinu 1978. u kojoj se pojavila videoigra Space Invaders. To je trenutak u kojem se od potpuno tjelesne igre (stoga i naslov "The Game") preskače na djelomično tjelesnu (npr. stolni nogomet i fliperi), a onda na bestjelesno iskustvo koje nas oslobađa na mnoge načine koje autor razrađuje u knjizi.

Tragajući za prijelomnim trenucima koji su toliko značajni da ih vrijedi zabilježiti na zemljovidu onosvijeta koji se stvara, Baricco zapravo uvodi hijerarhiju u kaotično i uzburkano more različitih pokušaja i pogrešaka za koje nerijetko imamo osjećaj da su gotovo slučajno oblikovali ono u čemu danas živimo. (Zanimljivo je ovdje primijetiti da je taj dojam potpuno pogrešan, jer tko god zna išta o programiranju, zna da je ono upravo sušta suprotnost slučaju.) S ciljem osvjetljavanja početaka, autor se prisjeća danas uglavnom zaboravljenog Tima Bernesa-Leeja, Engleza zaposlenog u ženevskom CERN-u koji je izumio nešto što je proizvelo web. Godine 1991. na svijetu je postojao jedan web site, Bernes-Leejev, godine 1993. bilo ih je 130, godine 1994. taj je broj bio 2738, a danas (tj. u trenutku kad Baricco piše knjigu) web-stranica ima milijardu 284 tisuća 792. Što reći nego lavina. Naravno, posljedice su nesagledive, a sad već i inženjeri uviđaju da su mentalne posljedice najintrigantnije. Stoga se vrijedi zamisliti i pokušati uspostaviti uzročno-posljedičnu logiku između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Baricco nas u toj potrazi vodi iz poglavlja u poglavlje, argumentirajući svoju osnovnu tezu brojnim podacima koje povezuje onako kako to dosad još nismo čitali te, što je možda još važnije, zaključujući svako od glavnih potpoglavlja knjige komentarima u kojima iznosi obuhvatnu analizu. Razrađeniji oblik te teze, one o obratu u redoslijedu digitalne i mentalne revolucije, govori o tome kako su ljudi bili spremni za digitalno, i to upravo u onom obliku u kojem se ono odvija pred našim očima. Bili su spremni zato što nisu bili zadovoljni svojom stvarnošću, a digitalno im je ponudilo alternativu, obećanje boljeg svijeta, obećanje izravnog kontakta svih sa svima, bez posredovanja autoriteta koji su posjedovali znanje i moć pa su time bili i ključari svjetova u koje nije svatko mogao ući. Te je autoritete, kao i u svakoj dobroj revoluciji, trebalo srušiti i svrgnuti ih s njihovih tronova. Baricco smatra da se taj prvotni poriv za bijeg u onostranost javio kao reakcija na političke nevolje dvadesetog stoljeća (od ratova i atomske bombe nadalje). Toj je reakciji samo trebao alat, a inženjeri su ga znali oblikovati i potrebu za dematerijalizacijom i težnjom da se stvori alternativni svijet, onosvijet, u kojem će odnosi biti bolji i pravedniji, pretvoriti u igru, the game.

Nema sumnje u to da je ideja bila utopijska, ali ideje svih revolucija su, bar u početku, takve. Tako su nastali i Wikipedija i Amazon, i mnogi drugi, jednostavno zato što se u projektu osmišljavanja budućnosti, pokrenutom u nekoliko garaža i sobica u Kaliforniji, promijenila paradigma koja je onda dovela do domišljate mutacije za koju su se njezini tvorci vjerojatno u početku doista nadali da će biti zametak novog, boljeg svijeta. Dakako, poveže li se čitanje poglavlja Miris novca u Hararijevu "Sapiensu" s onim o čemu govori Baricco, jasno je da je utopizam putem zamijenjen krajnjim utilitarizmom kao svojom suprotnošću.

Kako bih to dodatno podcrtala, želim istaknuti još jednu važnu karakteristiku te digitalne pobune, a to je opsesija kretanjem i iluzijom mogućnosti bivanja gdje god čovjek poželi, od stvarnih do virtualnih putovanja. Baricco smatra da je ta potreba zapravo bio bijeg, i to bijeg iz jednog od najstrašnijih stoljeća u ljudskoj povijesti, stoljeća opsjednutog granicom, idolopoklonstvom prema svakoj liniji razgraničenja, nagonom da se svijet uredi u zaštićena i međusobno nepovezana područja. Shvatili ste? Digitalna revolucija je, bar idejno, željela sve to poništiti. Digitalna je revolucija izniknula iz pobune, iz kontrakulture, a priča vuče korijene do krajnje bizarne knjige koja je, kao što je Steve Jobs ispričao diplomcima Sveučilišta Stanford 2005. godine, "bila Biblija njegove generacije, "neka vrsta Googlea 35 godina prije Googlea". Knjiga se zove "Whole Earth Catalog" (Katalog cijele Zemlje), a nastala je na temelju publikacije koju je Stewart Brand nekoliko puta objavio između 1968. i 1972. Godine su važne zato da ih se poveže s društvenim događanjima i pobunama u onodobnom svijetu. U knjizi se nalazi katalog predmeta i alata korisnih za slobodan i neovisan život na Zemlji. Pa sad razmislimo o alatima koji su nam danas dostupni čim otvorimo računalo (ili telefon), kako već kome treba, prema potrebama i snalažljivosti, i prisjetimo se da je u razdoblju kolonizacije došlo do velikog finala onoga što je naš današnji život prožet digitalnim čudima.

S obzirom na to kako je to finale opisano u knjizi i kako upravo taj trenutak ne ocrtava samo uzbuđenje novim, nego i plan ugrađen u prividnu lakoću postojanja koja je toliko trebala generacijama zasićenima onim što su smatrali besmislenim međusobnim svađama velikih ili velikih i malih, uglavnom koječega što nisu željeli da ih se tiče, a morali su se nositi s tim, navodim podulji citat ne bih li vas potaknula da pročitate čitavu knjigu. Jer čitava je knjiga napisana i prevedena upravo tako — kao čista poezija. To se finale, dakle, odvija 9. siječnja 2007. godine kad se Steve Jobs penje na pozornicu Centra Moscone u San Franciscu i "priopćava svijetu da je nanovo izumio telefon. Zatim pokaže malen predmet, tanak, elegantan, jednostavan — nešto poput tabakere. Začas ćemo naučiti zvati ga njegovim imenom: iPhone. Kad bi ga stavili kraj ostalih pametnih telefona tada dostupnih na tržištu, očito je izgledao kao Space Invaders u usporedbi sa stolnim nogometom. Očito je bio nekoliko generacija ispred i nije bilo sumnje da su ga stvorili mozgovi koji su ponovno promislili sve otpočetka, zaboravivši svaku uobičajenu logiku. [...] Najviše je čuđenja, među ostalim, izazvala dakako tehnologija na dodir.

Nije bilo pokazivača, nije bilo miša, nije bilo strelica, nije bilo tipkovnice, nije bilo kursora. Izravno si prstima dodirivao zaslon i pomicao stvari, otvarao ih, vukao amo-tamo. Da, tipkovnica je postojala, ali pojavila bi se samo kad ti treba i nije bilo pravih tipki, tek slova na koja je trebalo spustiti prste (eto nam opet lakoće Space Invadersa). Bilo je to nešto neodoljivo, kao jesti prstima, a stari Jobs dobro je to znao. Treba vidjeti snimku te prezentacije da bi se shvatilo koliko je uživao dok je pred oduševljenom publikom dodirivao zaslon ovlaš kao da miluje leptire. Sad nam se sve to čini prilično normalnim, ali toga dana, kad je otvorio imenik i izveo sitnu gestu, kao da vrškom kažiprsta tjera muhu s ekrana, a popis kontakata počeo je skladno kliziti prema gore, da bi potom usporio poput kugle koja se sve polaganije kotrlja dok se ne zaustavi, e pa točno u tom trenutku iz publike se čuje nešto kao srsi, nešto poput dječjeg pljeskanja, trzaj djetinjastog čuđenja: časna riječ, nekom se čak omakne vrisak. Samo je listao kontakte, pobogu. Kad je desetak minuta poslije zumirao fotografiju tako što je jednostavno spustio na nju palac i kažiprst pa ih razvukao, nastao je urnebes."

Sve što nismo ni znali da trebamo i želimo postalo je prisno i naše, produžetak našeg uma i tijela, a digitalni zaokret koji je, što svatko može osvijestiti čitajući "The Game", započeo davno prije nego što bismo to iz glave rekli, odvija se zato što smo se mi, ljudska bića, nagodili sa strojevima, zato što smo dali prednost alatima pred teorijama, zato što smo inženjerima prepustili kormilo svoga oslobođenja i prigrlili obećanje poboljšanog čovječanstva. Kao što autor kaže, posijali smo, žanjemo i dalje ćemo žeti.

Na kraju, nema sumnje u to da je, kao što to uvijek biva u našoj povijesti u čiju smo jedinstvenost uvjereni, riječ o kvadraturi kruga u kojoj se opet vrijedi prisjetiti riječi velikog poljskog sociologa i filozofa Zygmunta Baumana i njegove jasne vizije o životu u likvidnim vremenima u kojima smo i mi i sve naše isto tako likvidni. Od zadovoljstva do straha samo je korak, a zemljovidi, simbolički i stvarni, onakvi kakve možemo zamisliti da su iscrtavali prvi istraživači, pioniri novoga svijeta, koliko god danas bili podcijenjeni, itekako će nam trebati u navigiranju vremenom i prostorom sadašnjosti, ali i budućnosti.

Bariccov "The Game" jedan je djelić te slagalice koji osvjetljava trenutak u našoj povijesti od digitalne pobune kao gotovo nagonskog poteza sustavnoga miniranja uporišta dvadesetostoljetne kulture do pitanja što će biti s humanizmom i gdje smo u svemu tome Mi.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Alessandro Baricco

The Game

• Prijevod: Snježana Husić
• V.B.Z. 12/2022.
• 356 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535205548

'The Game' proslavljenog talijanskog pisca Alessandra Baricca britka je esejistička analiza i istovremeno kontemplacija koja, iz perspektive tehničkom napretku sklonog pripadnika boomerske generacije, propituje sveobuhvatne, upravo tektonske dosege digitalne revolucije u čijoj epohi živimo. Baricco se sistematično prihvatio rekonstrukcije uzroka, tijeka i razvoja promjene koju smatra ključnom za redefiniciju suvremenog pojma čovjeka.