Andrej Kurkov : Vrtlar iz Očakova
Vrtlar iz Očakova
Internetskim biografijama Andreja Kurkova provlače se dvije brojke. Prva jest da je najpopularniji ukrajinski pisac prije prvog objavljenog romana dobio od izdavača pet stotina odbijenica. Druga jest da je za to vrijeme napisao osam romana.
Brojke su to od kojih nastaju književne legende. Pet stotina odbijenica jest jedna odbijenica tjedno kroz deset godina. Osam romana je respektabilni literarni životni opus. Neki pisci ove bi dvije brojke iskoristili za svoje krunsko djelo. Bernhardu ili Kerteszu, Bjornebou ili Krasznahorkaju, ne bi promakao osebujni crnohumorni potencijal autora koji je desetak godina pisao romane i dobivao odbijenice od izdavačkih i uredničkih instanci. No u biografiji Andreja Kurkova (1961, Budogošč kraj Sankt Peterburga) možda je važnija činjenica da je prvi roman objavio dva tjedna pred raspad Sovjetskog Saveza. Taj detalj, da se kao pisac rodio kada je SSSR izdahnuo, da se njegovo dugo čekano ukoričenje poklopilo s iznenadnim raspadom SSSR-a, u bitnome obilježava i glavnu literarnu preokupaciju Andreja Kurkova.
Radnja romana „Vrtlar iz Očakova“ jednim se dijelom događa u 1957. u ukrajinskom primorskom gradu Očakovu. Mitska je godina Sovjetskog Saveza. Godina Sputnika. SSSR je na svom historijskom vrhuncu. Nakon velike pobjede nad nacističkom Njemačkom, Sovjeti sada pobjeđuju SAD u osvajanju svemira. U sljedećih par godina – između Sputnika, Lajke i Gagarina – ostvaruju se nezamislivi, halucinantni snovi kozmičkog komunizma. Sve postaje moguće. Ništa više nije neostvarivo. Za koje desetljeće, najduže do kraja osamdesetih na sovjetskom Marsu rasti će sovjetski kukuruz! Pobuna u Čehoslovačkoj i Poljskoj je iza ugla; nije daleko ni Afganistan, Černobil, niti pad Zida s kraja osamdesetih. No iz perspektive godine Sputnika znanstvena fantastika nije Hruščovljev kukuruz na Marsu nego raspad SSSR-a u sljedećih trideset godina.
Vremenska crvotočina koja u „Vrtlaru iz Očakova“ vodi do godine Sputnika vrlo je jednostavna. Samo treba obući sovjetsku uniformu milicijskog poručnika, sa oficirskom šapkom i visokim kožnim čizmama, popiti par žestica u večernjim satima, izaći na ulicu – i ovodobni Kijev pretvoriti će se u sovjetsko Očakovo. Tako to radi junak „Vrtlara iz Očakova“. Milicijska uniforma, pronađena u kovčegu zazidanom u zid napuštene kuće, stroj je za putovanje vremenom. Umjesto odlaska na sovjetski retro parti u Kijevu vrijeme je za povratak u originalni Sovjetski Savez.
Usporedbom s Murakamijem niti se precjenjuje Kurkova, niti podcjenjuje Murakamija. Niti je Murakami tako dobar, niti je Kurkov za podcijeniti. Tko zna, možda ih jednoga dana sudbina razdvoji. Možda Murakami dobije Nobela, a Kurkov padne u zaborav. No sada ih više toga žanrovski, stilski i kvalitativno spaja nego dijeli.
Ulazeći u 1957. Andrej Kurkov nas uvodi u godinu zamrznutog vremena. Nema ovdje niti prošlosti niti budućnosti. Niti Staljina, niti raspada. Nema čak niti ideoloških dubioza, velikih ideoloških narativa. Samo vječno, zlatno doba SSSR-a. U koje glavni protagonist romana, nezaposleni dvadesetogodišnjak Igor, ulazi kao turist, partijaner s kijevskog retro-partija, kao znatiželjnik i pustolov, ali i kao mladić koji u SSSR odlazi da bi riješio sve svoje probleme: financijske, karijerne, socijalne.
Andrej Kurkov možda nije znao kako složiti rukopis koji će proći kod izdavača, ali sasvim sigurno zna što čitatelji vole. Nije u pitanju samo SSSR kao tematski park. Očakovo kao destinacija za najbolji sovjetski retro-parti. Godina Sputnika u sovjetskom primorju vrijeme je i mjesto gdje se ostvaruju želje i snovi. Kao u nekoj piratskoj priči tu su kovčezi puni blaga, dijamanata i zlatnih satova, tu su jedre crvenokose prodavačice ribe (doduše s ozbiljnom spolnom bolesti, ali opet ništa tako strašno što antibiotik iz XXI stoljeća ne bi riješio), tu je akcija, uzbuđenje, borba protiv kriminala, okršaji pištoljima, okršaji noževima, čak i izbavljenja u posljednjem trenutku… I možda najvažnije, ovdje se mogu snimiti fotografije koje će zbog svoje autentičnosti u Kijevu XXI stoljeća izazivati pravu senzaciju, nevjericu zbog uvjerljivosti kojom su na njima prikazane sovjetske godine.
Kao što Kurkov nonšalatnom lakoćom fabulira o putovanju kroz vrijeme, i borbi sa sovjetskim kriminalom, tako i upravo bezobrazno čitatelja nutka dijamantima, seksom sa sovjetskim piljaricama, alkoholom iz sovjetskih kombinata, te akcijskim uzbuđenjima u okviru borbe protiv sovjetskih asocijalnih elemenata (uz dakako profesionalno postvarenje u sferi umjetničke fotografije kao ovodobni kapitalistički specifikum)… Ali nema u toj lakoći fabuliranja i podilaženja čitatelju spisateljske bezočnosti. Dapače, sve je u granicama odmjerenosti. „Vrtlar iz Očakova“ zabavno je štivo, lako i ugodno za čitanje, s ponekim sasvim ozbiljnim trenutkom.
Recenzent londonskog Guardiana napisao je da je Kurkov za neke suvremeni Bulgakov. Not really. Daleko je to od Bulgakova; i tu niti vremenske crvotočine ne pomažu. Drugi ga nazivaju ukrajinskim Murakamijem. E, tu smo već puno bliže realnoj slici Andreja Kurkova. Usporedbom s Murakamijem niti se precjenjuje Kurkova, niti podcjenjuje Murakamija. Niti je Murakami tako dobar, niti je Kurkov za podcijeniti. Tko zna, možda ih jednoga dana sudbina razdvoji. Možda Murakami dobije Nobela, a Kurkov padne u zaborav. No sada ih više toga žanrovski, stilski i kvalitativno spaja nego dijeli… Hoću reći, da, može se i tako kazati: Kurkov jest ukrajinski Murakami.
Vrtlar iz Očakova
- Prijevod: Ivo Alebić
- Edicije Božičević 12/2016.
- 320 str., meki uvez
- ISBN 9789537953614
Igor je neambiciozan i indolentan mladić koji u provinciji živi s rastavljenom majkom. Iznenadni dolazak novog vrtlara u njihovu kuću promijenit će mu život. S vrtlarom će se pojaviti i 'milicijska uniforma', svojevrsni vremenski stroj koji će antijunaka voditi u prošlo stoljeće i doba SSSR-a. Kontrapunktiranje dviju epoha u romanu 'Vrtlar iz Očakova' autoru omogućuje da ponudi vlastiti pogled na nedavnu prošlost Ukrajine...