Andrija Škare : Mladi se ne trebaju samo smiješiti, već i kritički promišljati stvarnost
Pomalo je blentav osjećaj intervjuirati nekoga kog zapravo jako dobro poznaješ, čak i ako mu je izašla knjiga, a ti pišeš za književni portal. Ipak, Andrijino djelovanje nije ograničeno isključivo na produkciju na području književnosti, on radi i na promociji iste već desetak godina. Neki će ga prepoznati kao voditelja neprežaljenog „Briljanteena“, drugi će se rado prisjetiti odličnih setlisti koje je priređivao kao DJ. Iako više nije u stanju zaružiti kao nekoć i dalje ima gotovo pa nepresušan izvor energije i entuzijazma kad je u pitanju književnost i promicanje dobrog ukusa. To je, čini mi se, dovoljno dobar povod za razgovor. Ako ga vidite u birtiji, platite mu veliki gemišt, možda se nađete u jednoj od njegovih priča.
Društvene igre
Zdravo, Andrija. Ovako, u zahvalama piše kako je većina teksta za „Društvene igre“ nastala tijekom boravka u rezidenciji u Pazinu. Objasni mi kako čovjek napiše zaokruženu, povezanu i pametnu zbirku u nešto više od mjesec dana? Dočaraj nam kako ti je izgledao „radni dan“ u Pazinu.
Zdravo, Sven. Jest, istina je to što piše u zahvali, većina zbirke je nastala za vrijeme boravka na rezidenciji u Kući za pisce u Pazinu. S izdavačem Hena Com sam se za zbirku dogovorio godinu dana prije toga i okvirni rok za isporuku prve verzije rukopisa je bio srpanj ove godine. Još prije toga sam dobio obavijest da sam primljen u Kuću za pisce i već sam znao da ondje idem u lipnju pa sam sve najveće radove i zahvate ostavio za taj lipanj. U to vrijeme sam imao posao koji je gutao gomilu vremena, čak i onog takozvanog 'slobodnog' pa nisam stizao nešto ozbiljnije pisati, ali sam o pričama svakodnevno razmišljao, vrtjele su mi se po glavi, iskakale u snu i slično. Radio sam bilješke i planirao i ustvari jedva čekao lipanj da odem u Pazin i bacim se na posao. Ondje sam napisao većinu zbirke, nekih sedamdeset posto, možda i malo više, no sve što sam tamo napisao kuhalo se godinu dana, a spremalo možda i dulje.
Dakle, nije zbirka nastala u mjesec dana, ali je mjesec dana bilo potrebno za onaj udarnički, skoro fizički rad.
Ovaj „radni dan“ iz Pazina možda bi zapravo trebalo napisati bez navodnika jer sam u tom krasnom istarskom gradiću stvarno radio, dosta ozbiljno. Pisanje zahtijeva vrijeme i koncentraciju, a toga mi nije nedostajalo, Kuća za pisce stvarno pruža idealne uvjete za rad pa mi ih je bilo žao ne iskoristiti. Ustao bih ujutro, spustio se do Bunkera popiti kavu, pojesti pecivo i pročitati novine i onda bih se vratio u Kuću pisati do ručka. Nakon ručka opet pisanje. Onda bih opet nešto pojeo i razmišljao hoću li ostati pisati ili ići opet u Bunker na poneko piće. Nisu svi dani izgledali tako, jasna stvar, dolazili su mi prijatelji, došla mi je djevojka, s jednom prijateljicom sam dva dana išao na izlete po Istri i tako, ali većinu dana sam uspijevao uspostaviti radnu disciplinu i pisati, pisati, pisati…
Sjajna je stvar što ti, kao što znaš, Kuća za pisce pruža golemi luksuz da vlastito vrijeme organiziraš kako ti paše, ne moraš se prilagođavati nikome osim samome sebi i stvarno nije teško biti produktivan u takvim okolnostima.
Ukidanje Briljanteena je najavilo pomor koji se kasnije dogodio na Trećem programu Hrvatskog radija, ali i televizije, zatiranje progresivnih ideja i tihi povratak u mračni srednji vijek.
Boravku u Pazinu prethodio je rad u časopisu Gloria. Nekako mislim da je svima upućenim jasno kako je stanje u hrvatskom novinarstvu daleko od bajnog, koliko je ta kruhoboračka svakodnevica utjecala na tvoju potrebu ili strast za pisanjem? Je li to bio tvoj Bukowski-Pošta moment?
Možda do određene mjere rad na Glorijinom portalu zaista jest bio moj Bukowski-Pošta moment. Nisam to prije gledao na taj način, ali sigurno ima dodirnih točaka. Taj je posao imao milijun pozitivnih aspekata, počevši od uistinu sjajne ekipe s kojom sam svaki dan dijelio ured i život pa do prilike da ispitam vlastite granice pišući o nečemu o čemu nikad ranije nisam ni razmišljao, ali s druge strane, bilo je zaista naporno i u jednom času je nastalo ogromno zasićenje i unutarnji otpor jer sam shvatio da mi se život vrti oko svijeta poznatih i slavnih, oko mode i ljepote, shvatio sam da znam kako će se zvati novorođeni blizanci Amal i Georgea Clooneya, a nemam pojma kako se zove najnoviji Bolañov prijevod na hrvatski.
Ukratko, posao me počeo konzumirati. Glava mi je bila puna takvih podataka, a nisam je imao kada iščistiti jer rad na portalu je rad koji ne prestaje, gore se stalno nešto zbiva i ti želiš to imati pod kontrolom. Znaš da ne možeš, nitko ne može, barem ne čitavo vrijeme, ali svejedno želiš. To jako lako udari na živce, posebno ako si od tankoćutnije sorte. Pišući uglavnom banalne tekstove o trivijalnim temama počeo sam ozbiljno žudjeti za pisanjem proze, za pisanjem nečega u čemu ću biti slobodan, u čemu ne odgovaram nikome i sam sebi biram temu. Pisati priče nakon pisanja takvih tekstova bilo je kao da sam odjednom izašao na pučinu u svojoj maloj jedrilici i samo trebam odabrati koji vjetar ću loviti, prekrasan osjećaj.
Koliko se razlikovao angažman u časopisu Gloria od angažmana na telki? Što se, zapravo, dogodilo s Briljanteenom?
Ha, gledaj, na televiziji sam bio honorarac, danas bi se reklo freelancer. Radio sam ondje punih dvanaest ili čak trinaest godina, nisam više ni sam siguran. U Gloriji, na portalu, a ne časopisu, sam bio zaposlen. To je ključna razlika. Jer kad si zaposlen imaš radno vrijeme i neke zadatke koje u tom vremenu moraš obaviti, a kad si freelancer, honorarac, slobodnjak, imaš samo zadatke koje trebaš obaviti, a vrijeme si, u teoriji, organiziraš sam.
Zanimljivo je i paradoksalno, možda i smiješno, da sam za to vrijeme honorarnog rada na televiziji radio više nego dio onih koji su ondje zaposleni, ali po tome nisam poseban, tako je s dobrim brojem honoraraca. Formalno nisi zaposlen i formalno nemaš radno vrijeme, ali je tih zadataka toliko da si, ustvari, čitavo vrijeme uronjen u taj posao.
Da ne bi ispalo da samo jadikujem, meni je to vrijeme provedeno na televiziji zbilja bilo krasno. Nevjerojatno mnogo sam naučio, radio sam s fantastičnim ljudima, imao sam priliku raditi neke jako izazovne stvari, baviti se temama koje me zanimaju… Ma bilo je super. Da mogu ponoviti, sve bih ponovio. Na televiziju sam došao još kao student, kao apsolvent. Svi su me tapšali po ramenu i govorili mi da sam dobar i da dobro radim. Skoro mi je rame otpalo. Onda sam diplomirao i tapšali su me i dalje. Rastao je broj zaduženja i povećavale su se odgovornosti. Sve je išlo nekim tokom. Ja sam malo naivno vjerovao u sustav i u to da će me sigurno zaposliti jer je 'to logično'. To je jedino što bih promijenio, tu vlastitu lakovjernost i povjerenje u sustav, ali eto, ako ne možeš drukčije, učiš na vlastitoj koži.
Briljanteen je bio jedna lijepa priča kojoj je, kako to s lijepim pričama često i biva, morao doći kraj. Ukinut je s nemuštim objašnjenjem da 'mladi više ne gledaju televiziju', a pravi razlog se vjerojatno krio u tome da je nekome smetalo što u emisiji redovito gostuju misleći mladi ljudi, umjetnici, aktivisti, znanstvenici, oni koji se ne uklapaju u kalupe i koji djeluju unatoč teroru tradicionalizma, a ne njemu uz dlaku. Mladi se, iz perspektive onih koji su emisiju ukidali, trebaju samo smiješiti, a nikako kritički promišljati stvarnost. To je nekoga ozbiljno žuljalo. Iz šire perspektive, ukidanje Briljanteena je najavilo pomor koji se kasnije dogodio na Trećem programu Hrvatskog radija, ali i televizije, zatiranje progresivnih ideja i tihi povratak u mračni srednji vijek.
Uvijek mi je bio zanimljiv taj doticaj osobnog i općeg, točka u kojoj se tvoj život susreće s vanjskim okolnostima na koje ne možeš utjecati, ali koje te itekako određuju.
S više mlijeka, molim
Motivi, rečenične strukture, a nerijetko se i cijele rečenice provlače iz priče kroz priču. Koji naum stoji iza toga? Je li to sredstvo za kakvo-takvo učvršćivanje strukture? Šarmantna caka?
Svaka priča ima kao sastavni dio jednu rečenicu, a nekad i čitav odlomak iz prethodne, najčešće u sasvim drugom kontekstu. Riječ je o konceptu koji je trebao učvrstiti strukturu, ali i čitatelja „izbaciti“ iz aktualne priče i na trenutak ga otrijezniti, vratiti na prethodnu ili barem natjerati da se zapita gdje je to već bio pročitao. Također, želio sam pokazati da su sve priče dio istog svijeta, istog svemira, iako se događaju u različitim vremenima i na različitim mjestima i iako njima defiliraju posve različiti likovi. To je bio način da ih povežem i ulančam, a sudeći po reakcijama prvih čitatelja – eksperiment je uspio. Zanimljiv mi je i moment traženja manje očitih poveznica, zabava za čitatelja. Dakle, pročitaš prvih, recimo, pet priča i shvatiš koncept, ali onda ti u šestoj promakne poveznica iako znaš da bi negdje trebala biti. Pa tražiš, kopaš, pitaš se…
Bilo je jako zabavno pisati s tom idejom na umu, no morao sam čitavo vrijeme paziti na ravnotežu; poveznice nisu smjele biti previše nasilne i eksplicitne, ali opet nisu smjele biti toliko suptilne da ih se ne primijeti. Nadam se da sam našao pravu mjeru.
Ovo ti je četvrta knjiga, druga zbirka priča. Prvu si knjigu („S više mlijeka, molim“) objavio prije gotovo deset godina, riječ je bila o esejističkim tekstovima o kavanama i birtijama, ali bome si već i tada pisao priče. Reci mi, je li ti s vremenom postalo lakše ili teže pisati? I kratke priče i eseje.
Koliko god to možda neobično zvučalo, istovremeno mi je postalo i lakše i teže pisati. Lakše zato što stalnim pisanjem ipak savladaš tehniku, brži si, s potencijalnim problemima si se već susreo stotine puta pa znaš otprilike kako im prići, ovladao si zanatom. Onda opet, pisanje se uči čitav život, to nikad nije gotov proces. Što više pišeš, kritičniji si prema vlastitom tekstu, barem je kod mene tako. Što si bolji, to misliš da bi mogao biti još bolji, da bi trebao biti još bolji. Najgore se opustiti i uljuljkati, misliti da si nešto savladao i da si postao dobar pisac ili uopće pisac. Ja o sebi tako ne razmišljam, sa svakom novom pričom sam na početku, samo što sada taj prazan prostor ispred sebe promatram kao prostor koji ću ispuniti radom, a prije, kada sam bio mlađi, sam ga doživljavao kao prostor koji se puni idejama i inspiracijom. Jedno bez drugoga ne ide, to je jasno, ali što sam stariji to više vjerujem da se ta mistična i uzvišena inspiracija itekako može isprovocirati ako dugo sjediš za tipkovnicom i još važnije, ako stalno razmišljaš o pisanju. Tako je bilo moguće napisati zbirku u mjesec dana, napuniš si glavu tim pričama i nosiš ih sa sobom kamo god ideš. Kada dođe čas, napišeš ih.
Bio sam u Pazinu zapeo s jednom pričom, nisam znao kamo je odvesti ni kako to učiniti. I onda, dok sam prao posuđe – paf! Odjednom mi se sve rasvijetlilo, i zašto sam uveo lik za kojega nisam imao pojma što će u priči, i kako završiti priču, ma sve. Eto, to je bio bljesak prave, nepatvorene inspiracije, ali siguran sam da se ne bi dogodio da nisam o priči mozgao kao sumanut.
Neke od ljepših scena u pričama su, začudo, smještene u devedesete. Osjeti se jedna topla, humana dimenzija u svemu tome. Kako je bilo pisati o periodu u kojem si bio, ako se ne varam, srednjoškolac?
Dobro se sjećam devedesetih, to je za mene bilo važno, formativno razdoblje. 1995. sam upisao gimnaziju, 1999. fakultet, u to vrijeme čovjeku se odgađaju važne stvari, a devedesete u Hrvatskoj su bile po mnogočemu specifične pa su te važne stvari koje se dešavaju svakom tinejdžeru na svijetu imale dodatnu dimenziju ludila svakodnevice. Uvijek mi je bio zanimljiv taj doticaj osobnog i općeg, točka u kojoj se tvoj život susreće s vanjskim okolnostima na koje ne možeš utjecati, ali koje te itekako određuju. To su za mene bile devedesete, prekrasno i vrlo šizofreno vrijeme iz kojega imam divna sjećanja i u kojem sam već bio počeo, toga sam sada svjestan, graditi vlastiti balončić koji će me zaštititi od vanjskog svijeta. Balončić ti dobro dođe i u ovim vremenima, kao da sam znao.
Topla dimenzija koju spominješ je vjerojatno rezultat toga što sam pišući o tim devedesetima pisao o vlastitoj mladosti i odrastanju, a ne možeš si pomoći da prema tome ne budeš sentimentalan iako se nadam i vjerujem da nikad nisam ugazio u patetiku ili praznu nostalgiju, to ne volim.
Volim hrvatsku književnost, ima nas, dobri smo!
Život svijeta koji će doći
Kad smo već kod tvoje mladosti, dobro, ranije mladosti, jedan si od pokretača Eventualizma. Danas si zajedno s Darkom Šeparovićem i još jednim mladim piscem pokrenuo Tko čita?, program javnog čitanja za autore rođene od 1980. pa nadalje. Dakle, već neko vrijeme promoviraš nova, osvježavajuća imena na književnoj sceni. Kako ocjenjuješ napredak mlade scene u tih desetak godina? Što se sve promijenilo i koga bi od mlađih autora istaknuo?
Promijenila se samo jedna stvar, ali jedna važna i velika stvar, možda i ključna. Ta stvar je, očekivano, internet tj. društvene mreže, komunikacija. Internet je u vrijeme Eventualista bio drukčiji, mlađi, manje važan i manje prisutan nego danas. Mi smo se okupili 2005., u vrijeme kada je tek registrirana domena Facebook.com. Danas je (mladim) autorima lakše doći do potencijalne publike, ali i ta je publika manje zainteresirana jer je bombardirana svom silom informacija i sadržaja, teže se izboriti za njihovu pozornost. Kako je jačao internet, tako su snagu gubili književni časopisi, a to je poprilična šteta. Postoje oni i dalje, jasno, ali su još više gurnuti na marginu i postali su utočište za jako malu i vrlo specifičnu publiku, još manju i specifičniju nego prije.
Dobrih je mladih autora uvijek bilo i uvijek će ih biti. Od najmlađe generacije jako mi se sviđa Grupa 90+, malo me podsjećaju na Eventualiste. Svi su jako dobri, baš jako dobri, ali posebno mi se sviđa Lara Mitraković, pred njom je velika pjesnička karijera ma koliko sintagma 'pjesnička karijera' smiješno zvučala. U prozi su jaki Josip Razum i Martin Majcenović. Draga mi je i poezija Lucije Butković, Monike Herceg, Alena Brleka, to je ova generacija iza naše. U svoju generaciju ubrajam i tebe, Šeparovića i sve nas rođene u osamdesetima, a tu isto ima odličnih autora, od vas dvojice koje nije ni pristojno spominjati pa do Marka Gregura, Korane Serdarević, Pogačara, Ive Hlavač, Ružice Aščić, Franje Janeša i meni iznimno dragog Ante Zlatka Stolice čija će knjiga, jednom kada je objavi, biti zasluženo veliki hit. Pazi što ti kažem. Onda od ovih zericu starijih Ivana Rogar, Olja Savičević-Ivančević i Kristian Novak, uh, izvanredni autori. Pa Mladen Blažević, genijalan pisac i veliki, veliki as. Neću sada dalje, prema drugim generacijama, mogao bih nabrajati do sutra i opet bih nekoga nenamjerno zaboravio. Volim hrvatsku književnost, ima nas, dobri smo!
Sve što mi se događa je potencijalna književna građa, sve što čujem, vidim ili pročitam je potencijalna književna građa.
Slušaj me
Kad si prvo put čitao priču o Hendrixovom mostu pomislio sam: „čovječe, da sam se barem ja toga sjetio.“ Kako ti je ta, fakat dobra ideja pala napamet?
Hvala ti, to je kompliment. Pa gledaj, taj most je strašno prisutan, stalno je tu oko nas, stalno ga netko spominje, o njemu se piše, izaziva kontroverze. Koliko god ne volio taj izraz, on je simbol urbanog Zagreba. Pitao sam se u jednom trenu kako je uopće nastao taj natpis prvi put. Zašto je nastao? Što su njime mislili ljudi koji su ga prvi put napisali? S tim da je mene daleko manje zanimalo što most danas znači, a u fokusu mog interesa su bili ti ljudi, njihovi motivi i njihove male, intimne priče. Što ti treba biti u glavi da riskiraš život, uspneš se na most i gore stisneš golemo „Hendrix“? Priča je čista fikcija, ja naravno nemam pojma tko su ti ljudi i koji su bili njihovi motivi, ali mislim da je scenarij u priči jedan od milijuna izglednih scenarija kako je to sve moglo izgledati.
Imaš dosta autobiografskih momenata u pričama. Kako odlučuješ koja je građa iz zbilje dostojna da je se prenese u književnost?
Ne volim potragu za autobiografskim u tekstu, to smatram prvom, najjednostavnijom razinom čitanja koja te često može odvesti i na posve krivi trag. Sve što mi se događa je potencijalna književna građa, sve što čujem, vidim ili pročitam je potencijalna književna građa. Naravno da u zbirci ima mene, to je vjerojatno bilo nemoguće izbjeći, ali ovo nije knjiga o meni; ja sam tu posve nevažan, važne su same priče.
Za kraj, nešto lakša pitanja. Tvoji se utjecaji lako mogu iščitati, to nije ništa loše. Ali svakoj novoj zbirci, zapravo svakoj novoj priči ili čak rečenici prethodi mnogo čitanja. Koje si autore takoreći otkrio prilikom pisanja zbirke „Društvene Igre“? Koji su ostavili svojevrstan pečat?
Čitanje mi je neizmjerno važno i vjerojatno je sva sila autora utjecala na mene, a da toga nisam ni svjestan. Bio sam neki dan kod prijatelja i vidim na polici roman Zlatka Krilića 'Živi pijesak'. Pitam ga da mi posudi, on veli okej. Pročitam tu knjigu koju sam zadnji put čitao prije više od deset godina i shvatim da uopće nisam znao koliko me odredila i obilježila, utjecala na moje pisanje. Malo sam se preplašio kada sam shvatio da vjerojatno postoji gomila pisaca koje nikada ne spominjem, a važni su mi. Ne zato što ne bih htio, nego zato što sam zaboravio koliko su mi važni. Uz sve ostalo,uz sve one autore koje inače stalno spominjem, izgradila me i proza u trapericama, svakako. Majdak, Alojz Majetić, Ivan Kušan. Sjajne su to stvari. „Čangi off Gotoff“ je prekrasan, velik roman iako ga se često doživljava kao nešto neozbiljno, kao zabavu. Kušanov „Prerušeni prosjak“ bi uvijek bio među dvadeset knjiga za pusti otok, bez dileme.
Konkretan pečat na „Društvene igre“ su ostavili vjerojatno Robert Perišić, kojega i citiram na početku i Srđan Valjarević. Perišić mi je i inače bio drag, a u Pazinu sam u kući našao njegov „Uvod u smiješni ples“, pročitao je drugi put i shvatio da mi je više nego drag, da imamo dosta dodirnih točaka. Valjarevića sam u Pazinu čitao ciljano, treći ili četvrti put. Njegov izvanredan roman „Komo“ govori o vremenu provedenom na spisateljskoj rezidenciji pa je to, valjda, bio logičan odabir.
I ono, pomalo klasično pitanje: gdje se vidiš za trideset godina?
Mrzim to pitanje, nikad ne znam što bih na njega odgovorio. Zbog praznovjerja se uopće ne usudim gledati toliko daleko, čak i znatno kraće vremensko razdoblje planiram sa strepnjom i nelagodom. Ako bih morao nešto reći, rekao bih da se nadam da ću dotad objaviti još nešto knjiga. Ako bude tako i ako s tim knjigama budem zadovoljan, to je već velika stvar.