Ante Tomić : Veličanstveni Poskokovi
Veličanstveni Poskokovi
Na putu iz Splita za Zagreb, taman tamo nakon Macole, kad se više ne može ni naprijed ni nazad, prišao mi je kondukter makarskog autobusa da bolje promotri što ja to čitam. Jarko crvena knjiga s velikim, bijelim, kontrastnim slovima na naslovnici upada u oči, šta ćeš. Već smo negdje na početku puta uspostavili zajedničke veze s Imotskim no priča je tu zamrla jer ni uz najbolju volju nismo uspjeli pronaći ni zajedničkog pretka, ni susjeda, ni sestru prijateljice rodičine zaove ni ikoga o kome bi se moglo divaniti tih pet sati koliko put traje. Kad je prišao taj posljednji put, znao sam da je bio uočio ime Ante Tomića na naslovnici.
Prevrtao je knjigu po rukama, listao malo i zaglédao u tekst, a onda je odložio i samo onako, napol' uzdišući rekao: "Tomić, ha...?“ U tom se momentu cjelokupna moja budućnost razdvojila na dvije jasno odvojene staze. Na jednoj od njih, poput one curice par dana kasnije, uz viku i dreku izlazim iz autobusa u nekoj pripizdini iza Korenice, na drugoj... na drugoj nastavljamo kao i do sad, praveći se da ništa nije dogodilo unatoč pojavi manuskripta paradržavnog neprijatelja br. 1. Pojava trećeg puta iznenadila je više mene no njega.
"Čuj, ja sam iz Prološca (op.a.: za one koji ne znaju, nitko nije BAŠ iz Imotskog), Tomić je naš... ima tamo ljudi koji ga ne vole jer se zna rugat stvarima kojima se ne triba rugat, al nije on glup i pametno piše. Samo šta ćeš, ovi se u nas vriđaju kad god neko udari kontru pa ti ispadne da je Tomić najgore govno i izrod. Ja to moren reć jer slušan to svaki dan, a to ti govoru ljudi koji su pet puta gori od ovih Tomićevih. Neka njega, triba neko pisat i o takin stvarima. Nego, jel valja ta knjiga?" Pričali smo nakon toga o Tomićevim ranijim knjigama, filmovima i nekim kolumnama, a nakon što je vozač uparkirao na Autobusni kolodvor pozdravili smo se skoro kao zavjerenici. Nakon što je u veljači ove godine u Prološcu zapaljen Krnje s likom Ante Tomića, nije baš svejedno otvoreno izražavati disidentska mišljenja.
Novi Tomićev roman, "Veličanstveni Poskokovi“, vjerojatno neće na sebe navući bijesnu rulju s vilama. Riječ je o gotovo pomirljivom romanu u kojem Tomićevi kamenjarci sijaju nekim novim svjetlom. Djeca glavnih protagonista privatizacijskog razdoblja sada su odrasla i premda njihovi očevi još uvijek drmaju svim sferama političkog i ekonomskog života, oni sami, slijedeći načelo vjekovnog bunta protiv roditeljskog svijeta/autoriteta, kreću drugim putevima. "Veličanstveni Poskokovi" roman je o ocu Tomislavu i sinu Zdeslavu Poskoku. Dok se u liku Tomislava sažima čitava plejada Tomićevih prethodnih likova (kao i čitav niz neknjiževnih uzora, od Keruma do Todorića) u liku Zdeslava otvaraju se vrata mogućoj promjeni, odmaku od paradigme lukavih, beskrupuloznih, patrijarha s krunicom na retrovizoru i domovinom na usnama. Zdeslavova transformacija iz kokainom napudranog pripadnika zlatne mladeži s pevaljkom pod miškom u prizemnijeg, introspekciji sklonog, "dečka iz susjedstva" zaljubljenog u radnicu iz tatinog dućana, zaogrnuta je u relativno slabi kostur trilera prošaranog nefokusiranim satiričkim žaokama na račun raznorodnih elemenata javnog i privatnog života.
"Poskokovi" su svojevrsna apoteoza ekonomskog liberalizma (moguće čak i libertarijanizma) – ako je država tek loše smišljeni izgovor za kriminalnu organizaciju, tada je konkurentska, privatna inicijativa, ma koliko kriminalna bila, jedini razumni odgovor.
I triler i satira vidjeli su bolje dane od onih u "Veličanstvenim Poskokovima" (i sam Tomić je imao boljih humorističkih konstrukcija od relativno nemuštih i prvoloptaških podjebavanja raznih modnih mačaka i prateće svite). Hibridna priroda ovog romana (najavljena uvodnom, potencijalno zlatnom, iako neiskorištenom i "zaboravljenom“ scenom s Bratstvom hrvatskog zavjeta) nije se ispostavila kao najsretnije rješenje relativno ambicioznog projekta "pomirbe" koji je Tomiću na umu.
Zbog dvojne prirode romana, Tomićevi likovi često balansiraju na rubu karikaturalnosti i teško je u njima vidjeti vjerodostojne predstavnike hrvatskoga društva ili barem likove s čijim bi osobnim dramama mogli ostvariti neku vrstu dijaloga. I Tomislav i Zdeslav Poskok pri tome nisu bez potencijala. Prvi kao sveprisutni, neuništvi temelj "hrvatskoga bića" na kojem je izgrađena ova država, a drugi kao njegov kontrapunkt – sistemska greška koja se tek ima ostvariti u budućnosti. Na toj će se opoziciji graditi cijeli svijet "Poskokovih".
Dok je Zdeslav ostao relativno neiskorišten, ostavljen in statu nascendi, njegov je otac, središnja ličnost obitelji Poskok, iz cijele trilerske zavrzlame s financijskim malverzacijama, krađama, ubojstvima i urotama s najvišeg mjesta izašao kao pobjednik. Žilava "raca" Poskokovih u svijetu se ovoga romana pokazuje kao prva među jednakima i daleko je od maligne izrasline u zdravom tkivu (urbane) civilizacije, što je slika koja se uvijek iznova provlačila kroz sva prigodničarska zgražanja nad dogodovštinama stvarnih poskokoida.
U "Veličanstvenim Poskokovima" urbana civilizacija šarenija je i potencijalno destruktivnija laž od bilo čega što Poskokovi mogu izvući iz svoje pozamašne vreće trikova. U tom su kontekstu "Poskokovi" svojevrsna apoteoza ekonomskog liberalizma (moguće čak i libertarijanizma) – ako je država tek loše smišljeni izgovor za kriminalnu organizaciju, tada je konkurentska, privatna inicijativa, ma koliko kriminalna bila, jedini razumni odgovor.
Čitamo li "Poskokove" u stvarnosnom ključu, a nema razloga da to ne činimo (unatoč Tomićevim tvrdnjama da likovi iz romana ne aludiraju konkretno ni na koga, u romanu je dovoljno signala, makar bila riječ o amalgamima, koji opravdavaju takvo čitanje), štošta će nam u takvoj racionalizaciji zazvučati krivo. Kako bilo, takva racionalizacija u književnom je kontekstu bitna samo zbog toga što pokazuje definitivnu promjenu kod Tomića kao pisca – iz satiričara u apologeta vlastite satire.
"Veličanstveni Poskokovi" imaju svojih mana, ponajprije pripovjednih, no dovoljno su pametni da opravdaju vrijeme utrošeno na čitanje. Ostajući vjeran svom prijašnjem stilu, svjesno reducirajući kompleksnost teksta i same pripovijesti, Tomić se zadovoljava širokopoteznim oslikavanjem suvremenog društva i njegovih najprominentnijih aktera. Čitatelju je ostavljeno da sam zaviri u prostor između širokih tragova kista.
U dvadesetak godina koliko se bavi prozom (od 1997. i zbirke priča "Zaboravio sam gdje sam parkirao") imao je Tomić i dobrih i loših momenata. Što zbog generacijske eksponiranosti, što zbog prisutnosti u najtiražnijim medijima, svi su oni bili stavljeni pod neobično pozorno povećalo pa se sud o Tomićevom djelu često preklapao sa sudom o Tomićevom liku, a sudili su ama baš svi – od književne branše, do montera iz Blata na Cetini pri čemu su mu monteri bili znatno naklonjeniji.
O dometima Tomićeve proze, plejadi njegovih likova, hiperboliziranom Vlajlendu i ideološkim implikacijama njegovog rada nesumnjivo će se još razgovarati u godinama koje dolaze. Malo je koji pisac, od samostalnosti naovamo, uspio tako polarizirati ljude. Nisam siguran kakvo će mjesto u predstojećim razgovorima zauzeti "Veličanstveni Poskokovi". Vjerojatno neće ostati upamćeni kao neobično uspio primjer novije hrvatske proze (imao je Tomić daleko bojlih knjiga), no mogli bi ostati upamćeni kao jedan od zanimljivijih pokušaja razbijanja vrijednosne dihotomije "urbanog" i "ruralnog".
Dihotomije koju je, paradoksalno, sam Tomić perpetuirao i na njoj izgradio, u lokalnim okvirima, zavidnu književnu karijeru.
Veličanstveni Poskokovi
- Hena com 11/2014.
- 306 str., meki uvez
- ISBN 9789532590876
Sve ono što je Ante Tomić dosad napisao – romani, priče, filmski scenariji, kazališne drame, i posebno tjedne kolumne – bilo je trasiranje puta za ovaj roman. 'Veličanstveni Poskokovi' su puna mjera Tomićeve zrelosti u kojoj je hrabrost jedna od njegovih najprepoznatljivijih odlika. (Ivo Štivičić)