Bernardine Evaristo : Djevojka, žena, drugo
Djevojka, žena, drugo
Dodjelu Bookerove nagrade za 2019. prate dvije neobičnosti. Jedna je posve „izvanjska“ u odnosu na samu književnost i odnosi se na odluku da se nagrada podijeli na dvije dobitnice. To se dešava rijetko, a dobitnice o kojima je riječ dvije su vrlo različite spisateljice: slavna i poznata 81-godišnja Margaret Atwood i ne tako poznata, znatno mlađa Bernardine Evaristo. Iako je Atwood napisala sjajnu distopiju "Svjedočanstva", neki su kritičari naglašavali kako slava Bookera zapravo pripada izvanrednom romanu "Djevojka, žena, drugo" B. Evaristo. Neobično je i to da se oba djela u širem smislu bave se istom tematikom: problematiziranjem položaja žene.
"Svjedočanstva" su nastavak danas već kultne distopije "Sluškinjina priča", koju je Atwood objavila još 1985. Posegnuvši za znanstveno-fantastičnim žanrom, autorica je sumornu priču o položaju žene u strogom patrijarhalnom društvu države Gilead smjestila u budućnost. No, ta budućnost zapravo upućuje na probleme koji već sada postoje, samo su u romanu, da tako kažemo, izvedeni do ekstrema. U "Svjedočanstvima" sve je još tmurnije, jer se situacije koje su se 1985. doimale nemogućim i fantastičnim, danas posve nalik nekim stvarnim suvremenim događajima.
Da "Djevojka, žena, drugo" Bernardine Evaristo govori o ženama, jasno je već iz samog naslova, ali ona to čini na posve drugačiji način nego M. Atwood. O ženi Evaristo progovara iz pozicije sadašnjosti i prošlosti, a čitavu problematiku „pomiče“ u odnosu na Svjedočanstva jer progovara prvenstveno o crnoj ženi. Sama Evaristo je jednom ispričala kako postoji jedna čitava, književnosti neznana, Velika Britanija crnih žena, te kako ona želi upravo takvu Englesku učiniti vidljivom. Zato i onaj pridjev „drugo“ u naslovu: upravo crnu ženu većina Europljana vidi kao „nešto različito od sebe, kao utjelovljenje Drugosti“. No, ne radi se naprosto o „pripajanju“ problematike feminizma i Drugih, nego o složenoj interpretaciji teme Drugih.
U romanu tako sama činjenica da je netko žena znači pripadnost Drugima, jer je suvremena kultura u kojoj živimo patrijarhalna. No, ako ste još i crna žena, to je već dvostruka drugost, drugost na drugu potenciju. Ono čime se roman doista bavi pitanje je što takva „dvostuka druogost“ zapravo znači. Činjenica pripadnosti manjini crnih žena u suvremenoj Velikoj Britaniji sama po sebi ne znači – baš ništa. Za većinu njih to, doduše, znači niz problema, od prešutnog isključivanja iz igara u školi do nemogućnosti dobivanja adekvatnog radnog mjesta, no u smislu identiteta ne znači ništa određeno.
Da bi tako složenu problematiku prikazala u književnosti, Evaristo je posegnula za neobičnom kompozicijom romana. Radi se o nizu međusobno povezanih priča dvanaest žena, koje na neki način uokviruje jedna kazališna premijera. Početak i kraj romana opisuje pripreme za izvedbu te primanje nakon predstave Posljednja Amazonka iz Dahomeja. Autorica teksta i režiserka je Amma, ključna osoba koja na neki način drži čitavo djelo „na okupu“. Upravo od Amme i Ammine priče kreću priče o drugim ženama, koje su na vrlo različite načine međusobno povezane. Uglavnom se radi o obiteljskim vezama majke i kćeri ili bake i unuke, ali neke od žena su prijateljice, neke ljubavnice, a neke tek površne znanice koje se sretnu u kazalištu ili se oko premijere svađaju na Twitteru.
Svima je zajedničko samo da su crne žene koje danas žive u Velikoj Britaniji, no zapravo su bitno različite jedna od druge. Dok je Amma gorljiva feministkinja srednjih godina koja propituje ulazak u „službenu kulturu“ kojoj se ranije opirala, njezina kćer Yazz zaključuje da je „starija generacija sve upropastila“, Shirley je razočarana učiteljica, Carole uspješna poslovna žena, Penelope ostaje zatečena kada se njezina bračna sreća brzo pretvara u beskonačno čuvanje djece te ona „polako ludi od dosade, banalnosti svojeg života“, Megan/Morgan koristi Internet kao borbu za svoj odabir da bude nebinarnog spola. Sve te žene su različitog karaktera, različitih političkih uvjerenja, različitog porijekla i socijalnog položaja te različitih seksualnih orijentacija, a razlikuju se i po godinama. Najmlađa, Yazz, ima 19 godina, a najstarija Hattie 93, pa tako roman obuhvaća vrijeme od početka 20. stoljeća do naših dana.
Dugi vremenski raspon omogućuje i smještanje priča o životu pojedinih žena u različita vremena, pa poglavlje koje pripada Hattie opisuje njeno djetinjstvo crne djevojčice u „bijeloj“ Engleskoj u prvoj polovici 20. stoljeća te njezinu emancipaciju do supruge bijelog muškarca s kojim zasniva obitelj i vodi farmu. Tako "Djevojka, žena, drugo" pripovijeda i o razvoju feminizma. Ne znači to da se radi o romanu o povijesti feminizma niti se radi o esejima; nije to ni slično "Drugom spolu" Simone de Beauvoir jer kroz priče o problemima s kojima su se susretale junakinje priča progovara i o razvoju društva i pomacima u položaju žena. Za Hattie je, recimo, bilo gotovo nevjerojatno da posjeduje nekretninu ili ravnopravno vodi farmu. S druge strane, Yazz će ostati začuđena kad shvati da među prijateljicama na fakultetu najviše zajedničkog ima upravo s jednom bijelom djevojkom iz srednje klase. Amma je oduševljena uspjehom svog kazališnog komada, ali shvaća i da su njezina feministička uvjerenja iz 80-tih godina prošlog stoljeća doživjela znatne promjene.
"Djevojka, žena, drugo" književni je izraz najnovijih feminističkih strujanja, no roman pokazuje kako je black feminism znatno složeniji pojam no što se to može zamisliti. Iako se djelo prvenstveno bavi načinom na koji suvremene crne žene u Velikoj Britaniji odgovaraju na izazove koje pred njih postavi život, ključno je što su različiti i izazovi, ali i načini na koje ih se rješava. Pred kraj romana se konstatira da „je feminizam danas postao moderan, ali mi bismo trebale biti sretne što sve više žena oblikuje feminizam na nove načine“. Što to zapravo znači, pokazuje raspon različitosti žena o kojima se radi. I zato je roman i koncipiran po principu povezivanja inače nezavisnih dužih priča.
No, nije tu riječ o tradicionalnom načinu pisanja u kojem se jedna priča nastavlja na drugu; tako su naime neki teoretičari književnosti, poput Wolfganga Kaysera, objašnjavali nastanak romana. Ovdje se radi o nekoj vrsti kružne strukture. Postoji okvirna situacija kazališne premijere, s kojom sve počinje i završava, a poglavlja-priče nisu složena po kronološkom principu, nego se u vremenu „sele“ naprijed i nazad, pa se u osjeća daleki odjek Clarisse Dalloway koja priprema svoju zabavu u "Gospođi Dalloway" Virginie Wolf. Usprkos tome, "Djevojku, ženu, drugo" nije teško pratiti; naprotiv, čitanje tog romana pravi je „užitak u tekstu“. Evaristo naprosto piše sjajno, puno duha, humora i razumijevanja za svoje likove.
Čini se da je autorica pronašla origianlan način da složenu temu kojom se bavi „prevede“ u jezik književnosti. Iako roman jest podijeljen na poglavlja, nema ni interpunkcija ni velikih slova, osim kad su u pitanju vlastita imena. Tekst tako „teče“, ali se ne radi o struji svijesti, nego prije o struji jezika. Sve je napisano na razmeđu poezije i proze, pa malo podsjeća i na slobodne stihove Walta Whitmana, o čijim će se djelima jedna od žena u romanu negativno izraziti u smislu „što on može govoriti crnoj ženi danas?“. No, kako "Djevojka, žena, drugo" kao glavnu pripovjednu tehniku koristi slobodni neupravni govor, koji povezuje neutralnog pripovjedača i lik kao fokalizatora, to znači da pripovjedač ostaje na distanci prema likovima. To onda omogućuje i dvostrukost uloge čitatelja: s jedne se strane možemo poistovjetiti barem s nekim od likova, ali možemo i kritički sagledati njih i njihove stavove. Tako i sam roman kritički sagledava ono o čemu piše, pa onda, recimo, i tvrdnju o Whitmanu i crnim ženama, kao i radikalizirani feminizam po kojem „samo crna žena može voljeti crnu ženu“.
Na na kraju dolazi do obrata. Sve završava ovako: „nije riječ o osjećajima ili riječima / riječ je o tome da su / zajedno“. Roman ne može zamijeniti život, ali ga može obogatiti, pa čak i objasniti. Tako se Evaristo poigrava s odnosom stvarnosti i književnosti, koji je jedna od omiljenih tema postmodernističkih tekstova.
"Djevojka, žena, drugo" sjajan je roman koji o suvremenoj temi govori na samosvojan i neobičan način, stvarajući silno zanimljiv i životan postmodernistički tekst koji može biti važan i zanimljiv i bijelim ženama i muškarcima, i „ozbiljnim“ i posve „neozbiljnim“ čitateljima.
Djevojka, žena, drugo
- Prijevod: Davorka Herceg Lockhart
- Profil 10/2020.
- 400 str., meki uvez
- ISBN 9789533137643
Roman 'Djevojka, žena, drugo' Bernardine Evaristo donosi priču koja se proteže od Newcastlea do Cornwalla, od prabaka rođenih početkom dvadesetog stoljeća do tinejdžerica dvadeset prvog, roman slijedi svojih dvanaest likova na osobnim putovanjima kroz prostor i vrijeme tijekom proteklih stotinu godina. Svaka od njih u potrazi je za nečim – bila to zajednička povijest, neočekivana budućnost, mjesto koje bi mogla nazvati domom, osjećaj pripadnosti...