Bojan Žižović : Stranka
Stranka
Prvo što čitatelj primjeti kad uzme u ruke roman „Stranka“ pulskog pisca Bojana Žižovića jest vrlo efektna ilustracija na naslovnici. No čitanjem ubrzo otkrivamo da se ujedno radi o ilustraciji koja je vrlo komplementarna sadržaju i tematici romana, ilustraciji čiji motiv simbolizira problematiku romana i nadograđuje narativ. Ilustracija, čiji je autor 46-godišnji likovni umjetnik iz Pule Borjan Radolović, prikazuje stablo obilno napučeno ljudima, odreda ukravaćenima i u brižno opeglanim košuljama te s aktovkama u rukama. Dakle, nekoj vrsti činovnika. Neki od njih grčevito se drže za grane strahujući od pada, drugi na granama vise jedva se održavajući i očito je da je njihov skorašnji pad neizbježan, pojedini se vješto penju i sve su bliže vrhu, a ima ih i koji lijeno lješkare na grani, zadovoljni svojim položajem.
Promatramo li je u kontekstu naslova romana "Stranka", simbolika ilustracije je jasna, stablo predstavlja političku stranku, a ljudi koji na njegovim granama vise, žustro se penju ili zadovoljno lješkare jesu stranački dužnosnici. Pritom je vrlo znakovito što se odreda radi o prikazu ljudi bez glava; autor subjekte ilustracije svjesno ostavlja obezličenima, jer takvi zapravo najčešće i jesu visoki stranački dužnosnici, lišeni karizme, lišeni stava, lišeni osobnosti, a ono što ih odlikuje jesu poslušnost i ambicioznost.
A jednoga od takvih, jednoga iz bezbrojne plejade ambicioznih stranačkih pijuna Bojan Žižović uzima za protagonista, čovjeka koji se u ranoj dobi učlanuje u Stranku i već u svojoj mladosti odlučuje biti političarom, s ambicijom popeti se što je više moguće u stranačkoj hijerarhiji. Tako se on kratko nakon diplomiranja na ekonomskom fakultetu učlanuje u Stranku i svako jutro odlazi u njezino sjedište i tamo danima strpljivo sjedi na hodniku, nadajući se da će biti primjećen, da će biti prepoznata njegova ambicioznost i odanost i da će tako započeti njegov uspon. Ubrzo se pokazuje da mu trud nije bio uzaludan jer ga jednoga dana primjeti Glavni tajnik, koji u njegovu pogledu prepoznaje smjesu odanosti i ambicioznosti te ga nakon kratkog razgovora postavlja za jednog od mnogobrojnih potpomoćnika pročelnika za sport.
Naravno radi se o uhodanome modusu operandi razvijanja mreže poslušnika i izborne baze; svaki ambiciozniji član stranke mora dobiti radno mjesto, bilo u stranačkim tijelima ili u drugim činovničkim strukturama (grada, općine, regije itd.), bilo u javnim poduzećima. Tako Stranka ima nebrojeno puno stranačkih tijela u kojima „radi“ bezbroj pročelnika, njihovih potpomoćnika i pomoćnika, njihovih podtajnica i tajnica, jer egzistencijalno mora biti zbrinut svaki član Stranke, kako bi se osigurala njegova odanost, i glas njegov i svih njemu bliskih ljudi na idućim izborima. Zato na duhovit način autor prikazuje zgradu središnjice Stranke, koja je dupkom ispunjena birokratskim aparatčicima; svaki kutak zgrade, svaki ured pa čak i hodnici ispunjeni su stolovima za kojima vrijeme troši stranačka činovničad, a toliko ih je velik broj da je hodnicima nemoguće normalno prolaziti nego se čovjek mora verati po stolovima, gaziti po na njima naslaganim fasciklima, preskakati stolice, pa čak i puzati ispod stolova i provlačiti se između nogu podtajnica, tajnica, potpomoćnika i pomoćnika brojnih pročelnika i njihovih zamjenika i podzamjenika.
Žižovićev junak svoju priliku ne propušta pa u romanu pratimo njegov ubrzani uspon, od pozicije potpomoćnika pročelnika, preko mjesta Gradonačelnika pa sve do pozicije Predsjednika stranke. On to postiže svojom beskrupuloznošću i odanošću i posvemašnjom lišenošću kritičkog propitivanja zahtjeva nadređenih, koje ispunjava religioznom posvećenošću, ne prezajući ni od nezakonitih postupaka. Pritom stranačku vrhušku autor prikazuje kao ljude posve lišene moralnosti; sve su to amoralne spodobe u potpunosti usmjerene vlastitome užitku i probitku, pa se u stranačkim prostorijama i noćnim klubovima kokain troši na kile, a žestica ispija u hektolitrima, šlicevi su neprestano otvoreni a djevojke koje sadržinu tih šliceva zdušno opslužuju redaju se kao na pokretnoj traci. Žižovićev roman tako se nadaje katalogizacijom razvrata i amorala, a njegov važan sastojak jest i apostrofacija mizoginičnosti političke scene; ženske likove autor prikazuje potpuno podložnima muškarcima, osuđenima da se robovski podređuju njihovim prohtjevima jer su o njihovoj milosti ovisni.
Zapravo jedini iole humani lik je tajnica u koju se protagonist zaljubljuje, a zbog čega ona posredno naposljetku i stradava, kao žrtva zakulisnih unutarstranačkih igrica. Ujedno je ta žena i jedini lik koji se kritički odnosi spram načina na koji se stranka ponaša i postupaka koje njezini čelnici poduzimaju, a njezina smrt vrhunac je beznadnosti slike stvarnosti koju autor ovim romanom posreduje.
Bojan Žižović vrlo se vješto koristi političkim diskursom, tim dobro nam poznatim, medijski posredovanim iritantnim metajezikom kojemu je svrha da se uz što više izrečenih riječi kaže što manje, taj diskurs praznih floskula i obesmišljenih rečeničnih nizova koji simuliraju stručnost i znanje, a zapravo su posve isprazni i lišeni sadržaja. Stranka naravno ima i svoje medije, koji zdušno i bespogovorno lickaju imidž Stranke konstruirajući lažnu sliku zbilje i stranačkoga vodstva, a pod stranačkim utjecajem su dakako i policija i sudstvo.
Likove političara autor prikazuje posve bezličnima i međusobno neraspoznatljivima, čime dočarava njihovu poziciju u svakom trenutku zamijenjivih pijuna, od kojih se ne očekuje mudrost ili znanje nego isključivo poslušnost. Jedini među njima kojega autor čini raspoznatljivim jest lik Glavnog tajnika, zbog njegove važne uloge u protagonistovu napredovanju, a Žižović to postiže uz obilje duhovitosti – tajnikovim vrlo specifičnim načinom govora. On, naime, svaku svoju rečenicu prekida više puta i sastavlja je od više dijelova, a svaki novi dio drukčijim je izborom riječi izrečeno ono već nam poznato iz prethodnoga dijela rečenice. Na taj način apostrofirana je njegova podozrivost, a njegova nesigurnost u govoru izraz je njegova dubinskog straha za svoju sudbinu. Jer, radi se o iskusnu političaru koji zna da u politici nitko nije vječan, i da u politici nikome ne smiješ vjerovati, a svaku riječ treba triput odvagnuti, jer sve što kažeš može biti upotrijebljeno protiv tebe. Njegova nesigurnost u govoru ujedno je i simptom njegove marionetske uloge, odraz izostanka osobne inicijative i naviknutosti na funkciju izvršitelja tuđih zamisli i naredbi.
Političare Bojan Žižović pokazuje posebnom izdvojenom kastom koja nema nikakva dodira s narodom osim u smislu uvođenja predstavnika naroda u svoje redove radi razvijanja koruptivne, klijentelističke interesne mreže kojom se osiguravaju budući glasovi. Upravo stoga protagonistova groteskna alegorijska vizija o otoku nastalom odvajanjem od kopna na kojem bi se stvorio svojevrsni samodostatni mikrosvijet napučen isključivo članovima stranke nadaje se odlično pogođenim prikazom do paroksizma dovedene alijeniranosti političara od stvarnosti. Taj efektan motiv fantazmagorijske vizije otoka autor razvija postupno, na način svojevrsnih nadrealnih digresija unutar realističke prozne matrice, čime je uvjerljivo sugerirano rastuće rastakanje protagonistove mentalne ravnoteže, uz konačan pad u posvemašnju iracionalnost i bezumlje.
Dodatni kritički sloj sadržan je u činjenici potpunog izostanka ideološkog predznaka stranke, tako da ni samome protagonistu koji se od potpomoćnika pročelnika uzdigne do predsjednika stranke ostaje nejasno koje je usmjerenje stranke. No to je zapravo i posve nebitno pa zato i jest nejasno, jer primarni cilj je ostajanje na vlasti, i tome cilju sve je podređeno, pa se i nazori mijenjaju s obzirom na društvene okolnosti.
Iako se zapravo radi o romanu oskudne fabule, romanu koji u svojoj osnovi nema događajnost nego prikaz postupna izopačenja psihe čovjeka čije uspinjanje hijerarhijskom stranačkom ljestvicom prati obrnuto proporcionalno njegovo moralno srozavanje i sve dublje upadanje u ponor amoralnosti i bezumlja, rukopis se čita bez daha. Autor to postiže postupnim razvijanjem gradacije protagonistova izopačenja, pa čitatelj nestrpljivo iščekuje svjedočiti novim simptomima njegove moralne regresije i načinima na koje se ona iskazuje.
Premda je u osnovi svake groteske i alegorije pretjerivanje, izobličenje prikaza zbilje čime se naglašavaju anomalije i pogrešan smjer u kojemu društvo ide, Bojan Žižović unatoč hiperbolizaciji uspjeva narativ zadržati u okvirima mogućeg. No pojedini motivi (naročito protagonistov prebrz uspon do položaja gradonačelnika) ipak ostavljaju dojam neuvjerljivosti, iako ne umanjuju vrlo solidan ukupan dojam koji roman ostavlja. Potpunim izostankom imenovanja i geografskih toponima i likova svoju političku satiru Žižović uspjeva učiniti i univerzalnom, prispodobivom ne samo u istoj mjeri našoj ukupnoj političkoj sceni koliko i pojedinim njezinim dijelovima (autorova rodna Istra i grad Zagreb) već i širim europskim okvirima (uz znakovitu završnu napomenu da je roman napisan u Trstu).
"Stranka" je u jednakoj mjeri zastrašujući, koliko i duhovit roman, i premda naizgled posve neambiciozan, s primarnom svrhom u zabavnosti, ipak se radi o važnome i uspjelome prinosu satiričkome odjeljku naše proze. A koji je zapravo i puno oskudniji nego što bi bilo za očekivati, s obzirom na karakter društveno-političke zbilju koju već dugo živimo.
Stranka
- Sandorf 03/2019.
- 321 str., meki uvez
- ISBN 9789533511559
Roman 'Stranka' Bojana Žižovića alegorijska je groteska u kojoj autor u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i 'perspektivnog' mladića, tog junaka našeg doba lišenog skrupula, u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije.