Boro Kontić i Sejo Sexon: Pamtim to kao da je bilo danas

Sredinom 1980-ih sarajevski pokret new primitivs ili novi primitivizam prerastao je iz lokalnog u općejugoslavenski fenomen zahvaljujući prvim albumima bendova Elvis J. Kurtovich & His Meteors i Zabranjeno pušenje, te transferom humorističke radijske emisije Top lista nadrealista na televiziju. I dok je Elvisov sastav, premda vrlo intrigantne poetike, ubrzo nekako gurnut na marginu, Zabranjeno pušenje je tokom druge polovice osamdesetih postalo jedan od ključnih faktora tadašnje moćne jugoslavenske rock scene. Dok je Top lista nadrealista bila svojevrsni 'bosanski odgovor' na Leteći cirkus Montyja Pythona, Zabranjeno pušenje, pojednostavljeno rečeno, na vrlo je specifičan, 'pravo bosanski' način spojilo nasljeđe panka s campom, ili kako je Goran Bregović otprilike rekao, bio je to najautentičniji odgovor na pank na jugoslavenskim prostorima.

Središnji autor pjesama benda bio je Sejo Sexon, pravim imenom Davor Sučić, koji je medijski ostao u sjeni drugog bitnog autora i silno popularnog frontmena sastava Neleta Karajlića (Nenad Janković), a taj iznimno kreativni duo, što je dio pjesama napisao zajednički, početkom 1990-ih definitivno se raspao, moglo bi se reći na tragu raspada Lennona i McCartneyja, Reeda i Calea, Divljana i Šapera. Sukob Sexona i Karajlića, implicitno začet Neletovim odlaskom u Beograd neposredno prije izbijanja rata u Sarajevu proljeća 1992., eksplozivno se aktualizirao prošle godine, kad je Sučić sudskim putem zatražio da Janković prestane koristiti njegove pjesme u sklopu projekta koji je potonji pokrenuo sa svjetski slavnim violinistom Stefanom Milenkovićem.

Medijski eksploatiran (Janković/Karajlić gostovao je i kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2) sukob je obnovio interes, pogotovo kod  mnogobrojnih nostalgičara, za prvu (i najbolju), jugoslavensku fazu Zabranjenog pušenja, pa je na tom valu, iako tako možda nije mišljena, objavljena i knjiga razgovora Bore Kontića, prvog urednika (radijske) Top liste nadrealista, i Seje Sexona, koji nije bio samo srce Zabranjenog pušenja nego, zajedno s Neletom Karajlićem, Zenitom Đozićem, Zlatkom Arslanagićem Zlajom, Draženom Ričlom Zijom, Brankom Đurićem Đurom i Elvisom J. Kurtovichem (Mirko Srdić), redom bitnim sarajevskim mladim rockerima tog vremena, jedan od sudionika kultne emisije. Knjiga, nazvana po klasičnoj pjesmi iz Sexonova autorskog opusa „Pamtim to kao da je bilo danas“, govori o (davno) prošlim vremenima, ali i onim novijima pa i najnovijima, jer šestomjesečni razgovor Kontića i Sučića finaliziran je u ožujku ove godine, da bi u knjiškoj formi bio objavljen već dva mjeseca kasnije, i u njemu se nije bježalo od sada i ovdje.

Pamtim to kao da je bilo danas Kontić Boro, Sexon Sejo

Knjiga je podijeljena na dva dijela – prvi se bavi novoprimitivističkim pokretom i Zabranjenim pušenjem do izbijanja zadnjeg rata, a drugi ratnim i poslijeratnim, odnosno aktualnim vremenom, u kojem bend djeluje u sasvim drugačijim uvjetima i sastavu. Na početku svakog dijela uvodno je Kontićevo poglavlje koje daje povijesni kontekst iz osobne perspektive, iza čega slijedi opsežan razgovorni dio, a knjiga sadrži i dva seta crno-bijelih fotografija, znatnim dijelom iz kućnih arhiva dvojice autora i Zenita Đozića, kao i kompletnu diskografiju, filmografiju i teatrografiju Seje Sexona (pisao je i muziku za film i kazalište), a također i Indeks pjesama te Indeks imena, što svjedoči o njezinoj (više nego dobrodošloj) ozbiljnosti. Kontić je razgovor postavio dosta ekstenzivno, više u širinu nego dubinu, a pokriva, uglavnom kronološki - ne računajući stranice posvećene povijesti Sučićeve porodice - vrijeme od prijelaza 1970-ih na 80-e do danas, kroz kraća poglavlja najčešće nazvana po imenima i nadimcima osoba koje su u njima spominju, javno znanih i neznanih, a često uključuju i cjelovite tekstove Sexonovih pjesama, tako da knjiga ima i karakter svojevrsne pjesmarice, što joj je dodatni plus.

Uostalom, velik dio razgovora odnosi se na nastanak, ponekad i strukturu pjesama Zabranjenog pušenja, pri čemu Sexon dosta pažnje posvećuje njihovoj muzičkoj dimenziji, što se možda ne bi očekivalo s obzirom da je riječ o autoru i bendu najistaknutijima po tekstovima pjesama, posebno po umijeću tzv. storytellinga u kojem im je malo tko ravan na ovim prostorima, dok je njihovo sviračko umijeće često dovođeno u pitanje. No diskutabilan svirački status ni na koji način ne kompromitira suvereno postavljene glazbene strukture pjesama; na njihovom kreativno najambicioznijem ostvarenju, antologijskom dvostrukom albumu „Dok čekaš sabah sa šejtanom“ iz 1985., te su strukture garnirane i  eksperimentalnim ekskursima koji im daju dodatnu slojevitost. Stoga u razgovoru demonstrirana Sexonova muzikološka kompetentnost ipak ne bi trebala čuditi, i samo dodatno potvrđuje da je u njega na djelu bio optimalni spoj glazbenog i književnog (tekstualnog).

Stanoviti problem u razgovoru je taj što Kontić nije naročito muzički verziran pa propušta kao zasebnu temu postaviti primjerice upravo glazbeni aspekt tog albuma, ali i posebnost njegova ukupnog umjetničkog dosega kao jednog od kapitalnih radova jugoslavenskog rocka – zanimao ga je dizajn omota i njegov autor, snimanje prvog muzičkog spota s pjesmom s tog albuma (Nedjelja kad je otišao Hase), a ne analiza ukupnog koncepta i niza pojedinačnih pjesama. I Sexon doprinosi lakšem pristupu, jer kad opisuje nastanak pjesama često ili nerijetko to bude anegdotalno i tematski, a rjeđe analitički i usmjereno na formu. Također, bilo bi zanimljivo čitati podrobnije opisan proces koautorskog nastajanja pjesama s ključnim suradnicima kakvi su bili Nele Karajlić i Elvis J. Kurtovich, umjesto da se kroz to samo proleti, a interesantna bi bila recimo i usporedba autorske suradnje s Karajlićem i njegovim mlađim bratom Seadom Malim Karajlićem (Dražen Janković Drale), klavijaturistom benda s kojim je Sexon napisao antologijske pjesme Anarhija all over Baščaršija i Djevojčice kojima miriše koža, i koji je kasnije sa starijim bratom i Emirom Kusturicom činio okosnicu benda No Smoking Orchestra, beogradske frakcije Zabranjenog pušenja.

Kad je riječ o (mnogim) poznatim osobama koje se u knjizi spominju, neobično je saznati da je Branimir Štulić Džoni u Sexonovoj percepciji onaj koji je u Sarajevo donio pank, odnosno najviše utjecao na pank euforiju među dijelom mladih sarajevskih rockera. Dok se u Zagrebu, možda i Beogradu, zna problematizirati je li Štulić uopće 'suštinski' bio dio novog vala, a kao pankera ga ne identificira nitko, čini se da je u Sarajevu upravo on doživljavan kao prekretnička pojava za prodor panka. Pomalo iznenađuje (iako zapravo ne bi trebalo jer su surađivali na posljednjem jugoslavenskom albumu Zabranjenog pušenja „Male priče o velikoj ljubavi“) i velik respekt koji Sexon opetovano iskazuje Goranu Bregoviću, ne zato što bi kreativni kapacitet potonjeg bio sporan, uostalom riječ je o prvom vrhunskom autoru jugoslavenskog rocka i tvorcu najvećeg jugoslavenskog rock benda, nego zbog toga što su novi primitivci Bregovića često ironizirali, a upravo Zabranjeno pušenje snimilo je (sjajnu) pjesmu Sanjao sam noćas da te imam, (polu)ironični odgovor na Bregovićevu legendarnu baladu Sanjao sam noćas da te nemam, odgovor koji doduše nije autorski potpisao Sexon nego dvojac Zoran Degan Poka – Elvis J. Kurtovich.

Elvisa, pak, nimalo iznenađujuće, Sexon određuje kao glavnog ideologa novog primitivizma i temeljnog tekstopisca od kojeg je i sam na neki način učio, a značajno priznanje daje i neprežaljenom gitaristu i autoru Draženu Ričlu Ziji kao daleko najboljem muzičaru među novim primitivcima. Vezano uz Ziju i Zlatka Arslanagića Zlaju, knjiga, odnosno Boro Kontić, propušta postaviti pitanje kako su ta dva pionira novog primitivizma 1985. napravila radikalan zaokret te pokrenula Crvenu jabuku, suštu suprotnost pokretu (među njenim originalnim članovima bio je i Aljoša Buha, fatalno stradao u istoj prometnoj nesreći kao i Ričl, a prethodno član art rock benda Kongres i autor divnog slovenskog teksta njihove znamenite pjesme Zarjavele trobente), i je li se ta 'izdaja' (može i bez navodnika) dogodila pod (pogubnim) utjecajem Saše Lošića i megauspjeha njegova Plavog orkestra. Moguće da je odgovor na to pitanje u Sarajevu dobro poznat, ali izvan njega, čini mi se, baš i nije.

Naposljetku, ono što većinu čitatelja vjerojatno najviše zanima – kako je u knjizi prošao Nele? Iznenađujuće ili ne, u njoj ga zapravo (relativno) malo ima. O njegovom i Sejinom zajedničkom odrastanju na Koševu ne saznaje se (gotovo) ništa, a i kasnije Karajlić ne figurira kao značajniji motiv, kamoli tema. Tek na samom kraju, sukladno kronologiji, Sexon opsežno prepričava spor oko autorskih odnosno izvođačkih prava, ali to je, kako rekosmo ranije, aktualna i dosta dobro poznata priča; bilo bi daleko zanimljivije čitati o dinamici odnosa te dvojice ključnih likova za bend dok je on još postojao u svojoj jugoslavenskoj inkarnaciji, i dok je umjetnički bio najrelevantniji. Ne samo o ranije spomenutoj autorskoj suradnji, nego i o tome kako su funkcionirali na turnejama i koncertima, i kako je Sejo doživljavao medijski gotovo ultimativno identificiranje benda s Neletom, dok je on kao glavni autor medijski bio marginaliziran. Kontić mu ta pitanja nije postavio, a trebao je.

Kad spominje Neleta u jugoslavenskim vremenima, Sejo to čini korektno, otkrivajući i rijetkima znanu činjenicu da je Karajlić bio kvalitetan klavirist koji je kao takav, prije nego što se proslavio, znao i samostalno nastupati, a i ističe da je Janković sa svojom obitelji bio najveća žrtva čuvene afere 'Crko maršal' (ne propušta istaknuti ni da je po izbijanju te afere Emir Kusturica, danas, ne bez razloga, ozloglašen u Hrvatskoj i BiH, bio jedan od rijetkih uglednika koji je  bendu pružio podršku, da bi na njihovom trećem albumu „Pozdrav iz zemlje safari“ iz 1987. postao i član Zabranjenog pušenja, na poziciji bas gitarista). No očito je da su spone davno popucale i da Sexon nije motiviran za neku podrobniju priču o sebi i Karajliću, što je i shvatljivo, premda bi da je suprotno knjiga bila interesantnija, a čini mi se i dublja. Ali, kako je rečeno na početku ovog teksta, i Kontić i Sexon stvar su postavili ekstenzivno, bez naročitog interesa za dubinske prodore, što s jedne strane knjigu čini obuhvatnijom i protočnijom, a s druge, dakako, površnijom.

„Pamtim to kao da je bilo danas“ predstavlja Davora Sučića alias Seju Sexona kao svjetonazorskog lijevog liberala (što ga ne ometa da kolektivistički generalizirajuće, patrijarhalno, ali i desnofeministički, žene razlikuje od muškaraca), a to znači i odlučnog antinacionalista, što se i očekivalo, ali svejedno, dobro je znati da živeći i radeći u Zagrebu nije popustio pod imperativima sveprisutnog hrvatskog nacionalizma. Knjiga ga također predstavlja kao dobrog pripovjedača u formi razgovora, iako kao sugovornik nije onako potentan kao na poziciji umjetničkog pripovjedača. To nije loša vijest, loša bi bila da je obratno.

Sejo Sexon autor je i suautor niza izvanrednih pjesama Zabranjenog pušenja (i jedne izuzetne Elvisa J. Kurtovicha i njegovih meteora – In Our Country), među njima i remek-djela kakva su Pamtim to kao da je bilo danas, Lutka sa naslovne strane, Balada o Pišonji i Žugi, Bos ili hadžija, Fikreta i Možeš imat moje tijelo, a njegova Zenica blues jedan je od najbriljantnijih covera jugoslavenskog rocka. Odlični su to razlozi za čitanje knjige kojoj je u središtu, a ona će opet biti  poticaj da se ponovo počnu preslušavati spomenute i mnoge druge sjajne pjesme novog primitivizma. Ukratko, svi su na dobitku.      

Boro Kontić Sejo Sexon

Pamtim to kao da je bilo danas

• Buybook 06/2024.
• 332 str., meki uvez
• ISBN 9789533780542

Knjiga je u osnovi priča o pjesmama Seje Sexona. Istovremeno i opis Sarajeva osamdesetih, podsjećanje na brojne ljude koji su se kretali u tim krugovima, aferama koje su pratile grupu, ratu i povratku Zabranjenog pušenja poslije sedam godina te svim poslijeratnim albumima ove grupe sve do današnjeg dana. (Boro Kontić)