Bruno Šimleša : Osluškujući podne

Knjiga koju otvaram (na 30 u hladu) započinje tvrdnjom: "Autentičnu poeziju okrunjuje istinitost" koju prati priručni izvod: "Poezija se ne stvara lijepim i stilovitim pisanjem: ona nije ni pisanje o lijepom (ako se upitate zašto, evo vam odmah odgovora): tako je nešto (pisanje o lijepom, naime) samo po sebi nesmisleno..." Poezija (autentična, okrunjena istinitošću) ni na koji način nije određena formom, a čak je ne određuje sam sadržaj, već karakter sadržaja..."

Spajajući, pardon, ujedinjujući (iako ne znam zašto je kemijsko-politički termin tu prikladniji od tijesno-amoroznoga) "s(p)retno" moment osjetilnog s onime umnog (doživljaja), poezija (ona autentična) čini da se ta dva momenta zaljube jedan u drugog. Ujedinjenje koje od ta dva pola (suplementa, komplementa, idi pa vidi, eng. go figure) stapa, propaja, spaja... odvija se u trajnom (auto-bi-erotiziranom) glagolu "zaljubljujući" (ih).

Ovako otvorena knjiga, prije samog čina čitanja, otvara prilično precizan horiznot očekivanja. Na jezik osjetilne (s)tvarnosti umnog prizaljubljenja taj bi se (ob)zor dalo prevesti otprilike ovako: ako se prepustimo i odlučimo se zaneseno (za)igrati u samonanosima te ljubavne igre, nošeni istinosnom autentičnosti poezije okrunjene istinitošću, prodrijet ćemo u samo jezgro stvarnosti! Prodrijet ćemo, kako o tome piše pjesnik istine Bruno Šimleša, "u njezin dah i, možda još važnije, disanje".

I tako, zdvojni i rastrgnuti između uzimanja brisa grla lirskoga glasa (ako se radi o dahu) ili same apstraktne bronhoskopije (ako se radi o disanju) i dalje na 30 u hladu, prepustimo se ritmu istine koji je osjetilno-uman i, poduprijeti mudrošću slova, uzmimo litotnu anamnezu vremena zamrznutog rukom i umom autentičnog lirskog virtu-Oza, i prošećimo kroz, kako sam autor nadahnut kartotekom duha piše: "kolekcije riječi koje su žarko željele posjedovati hrabrost stihova".

Autorska (i autorizirajuća) skromnost ovdje, u najmanju ruku, začuđuje, jer što će kolekciji riječi koja žarko želi biti stihom hrabrost, kada je univerzalizirajući medij u kojemu se odvija sama autentična poezija - poezija okrunjena istinitošću? Kud ćeš više. U ovako erektiranome tornju simbola i sam autor estetičke teorije magneta, Platon, bojao bi se tražiti hljeba povrh pogače. Ali, to nadilaženje vrhunaravnoga vrhusklonom autentičnom lirikom ne spriječava Šimlešu da se penje uz klance i niz klance vlastitih misli i s čitateljem dijeli kolekciju riječi koje zaista ne podsjećaju na poeziju: više onako na fragmentarnu autogeno-terapeutsku zbirku za sve-ko(z)mičku samopomoć (eng. self-help).

Ispunjavajući svesastojnost ove knjige, poetika koja bi Nikolu Šopa i Rumija zajedno, rezistenciji njihova neprijeporna duha usprkos, mogla pretvoriti u mišung Oprah Winfrey i Alke Vuice, mic pio mic onih 30 u hladu pretvara u pregrijanu spoznajnu maglicu koja se stere nad morem Mediterana, tom kolijevkom zapadne misli i trgovine, i čitatelja, na ćilimu oblaka od stiha, oponašajući egzistencijalno-spoznajni aparat poznate pjesme: "Gdje je nestao čovjek" - pomalo uvodi u jednu vrstu transa...

To čini riječima: "svijet drevne potrebe za životom prepunog Čovjeka..."; "Unakažena mamurnost napušta svoje (u)gušeno lice i mudrije kreće u Vrijeme..."; dok se pred do ovoga trena nevinim očima čovjeka-u-istovremenom-nastajanju-i-nestajanju, odvija "Vrlo nagla orgija razorne mistike rađanja".

I dok pjesnik baca rukavicu ljubavi pred čelo sada već individualnim nesvjesnim u vlasništvu od Apsoluta-koji-i-je-i-nije-jedan nadahnutog/zadahnutog zavedenog čitatelja, zapanjeno čitamo: "Pobijedi me / u nježno curećem vremenu / u razderanom bludu djevojčice koja neoprezno baca u san / svoje najdraže igračke/ u tvrdoj ovalnoj kolijevci bezobzirno zaklane pitome moći. / Pobijedi me / Usudi se / Stvoriti Stvaranje / Osvojiti vječnost".

Ne znam kako vama, ali meni vam je nakon čitanja ovoga ono "pjesnici su čuđenje u svijetu" poprimilo sasma jedno drugo značenje.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )