Čitaj mi!
Odiseja u svemiru
Zamisli da ne znaš čitati. Za početak samo to. Zamisli da ti ni jedna rečenica poslije i prije ove, pa i ova rečenica koju čitaš, ne znači ništa, ne nosi nikakav smisao, ne sadrži nikakav oblik koji ti mozak prepoznaje kao nositelja značenja, zvuka i slutnje svijeta. Samo to...
Jedino gore što mi pada na pamet u tom kontekstu jest da uopće nema riječi, da nema slova i nigdje ništa nije napisano. Prazno.
Ne postoje knjige, internet je mrtav, ne putuju pisma, na kioscima su samo žvake i cigarete, nema ljubavnih poruka na zidu, na pasti za zube ne pišu sastojci, transparenti obespravljenih radnika su prazni, ... Ili pak sve to prekrivaju riječi, a ti ih ne znaš pročitati.
Riječi su koža, kosti i krvotok rečenica. Žive misli. I nakon što ih se zapiše izgovorene misli nastavljaju živjeti. U riječima je pohranjeno znanje, sve ono što je prošlo i promišljeno. Riječima će biti zabilježeno ono što će se tek zbiti, otkriti i misliti.
London 2011.
Po ničem posebnom ne bih upamtio sliku pored koje je na malenoj zidnoj cedulji pisalo "The Adoration of the Kings", ništa mi ni danas ne bi značio Jan Gossaert, flamanski slikar koji je između 1510. i 1515. godine posložio sve one šarene anđele, ozbiljna lica kraljeva i jednoga psa koji bezbrižno njuška pored Marije s Isusom u krilu na 177.2 cm dugačkom i 161.8 cm širokom platnu i njime u Geraardsbergenu, nedaleko od Brisela, ukrasio kapelu posvećenu svetom Andriji, svecu čiji su štovatelji u to vrijeme u velikom broju hodočastili u benediktinsku opatiju u kojoj je slika visjela nekoliko stoljeća, možda se ni zadržao ne bih u prostoriji broj 14 Nacionalne galerije u Londonu da mi u kadar, ispred velike Gossaertove slike, koja je dio kolekcije postala 1911. godine, nije ušetala kolona malene, vesele, umazane djece, njih tridesetak, držeći se za ruku i hodajući u paru jedni iza drugih, smijući se i slobodno, kako to samo djeca čine, mašući udovima kao da oko njih nisu umjetnička djela čija se vrijednost računicom odraslih procjenjuje brojkama s toliko znamenki koliko ti mališi nisu još mogli pojmiti.
Pored svih remekdjela Rubensa, Titiana, Giotta, Leonarda, Michelangela, Caravaggia, El Greca, Velásqueza, Van Gogha, Moneta i drugih koje se nalaze pod krovom po posjećenosti petog muzeja na svijetu (svake godine oko 5 milijuna posjetitelja, besplatan ulaz) zaista lako bih prežalio da sam izašavši na Trafalgar Square iza sebe ostavio neviđeno Poklonstvo kraljeva Jana Gossaerta. Najiskrenije, slika mi se i ne sviđa. No da sam taj dan preskočio prostoriju 14, tko zna kada bih i da li bih ikad svjedočio onome zbog čega sam na slavni londonski trg pred Nacionalnom galerijom izašao trajno obilježen.
Dok sam ih promatrao iščekujući (pomalo i bodreći ih u sebi) da se neko od djece otrgne, izađe iz kolone i čokoladiziranim jagodicama prstiju krene opipno istraživati slike, kustos koji je, ozbiljno kao da vodi kraljevsku obitelj, a ne djecu od tri do pet godina starosti, predvodio kolonu, zaustavio se pored Gossaertove slike, rekao djeci da posjedaju i polijegaju po parketu kako ih volja, a onda se i sam izvalio među njih. Nekako apstraktno, poput nasukanog plavetnog kita u rijeci Temzi.
Tijelom zatečen u zakrenutom položaju, napola spreman otići, već usmjeren prema prolazu do sljedeće prostorije, ukopao sam se čitavim bićem na mjestu i promatrao što se to usred dana, pobogu, događa u gradu za koji sam mislio da mi je u prethodnim noćima već pokazao najluđe što može ponuditi.
Kustos je nekoliko minuta, točno koliko je trebalo, djeci govorio o slici pred koju ih je posjeo, a zatim ih zamolio da oni pričaju njemu. Pitao ih je što vide na velikom, šarenom platnu, a djeca su dizala ruke i odgovarala opisujući detalje koji su im zapeli za oko. Osjetio sam kako mi se od šoka i gravitacije koja je odjednom neobjašnjivo ojačala donja čeljust odvaja od gornje.
Kad su sva djeca rekla što su zamijetila i što im se na slici sviđa, kustos je rekao: "Dobro, a sad s prijateljem pored sebe porazgovarajte o slici, recite kako se osjećate dok je promatrate i što sveukupno mislite o njoj." Usta su mi se u nevjerici rastvorila toliko da je čitava Temza, zajedno s nasukanim plavetnim kitom mogla nesmetano ući u svoj novi dom. Promatrao sam ih u nevjerici, a djeca koja su mi visinom bila malo iznad koljena međusobno su, svih tridesetero, bez iznimke, diskutirala o umjetnosti iz šesnaestog stoljeća.
Taj trenutak u kojem je jedna stručna i odrasla osoba puna znanja ravnopravno razgovarala s najmanjima, kad se nije spustila na njihovu razinu, nego ih uvažila kao sposobne i ravnoprave u umjetnosti i gledanju na umjetnost, to je najveća, najvažnija i najljepša slika koju sam vidio u londonskoj Nacionalnoj galeriji.
Hrvatska 2014.
Kažu da slika vrijedi tisuću riječi. Ne samo da kažu, već to negdje i piše. A kako bi slike i riječi zaista živjele mora ih imati tko vidjeti i pročitati. Znati ih vidjeti. Znati ih pročitati.
Riječi su najveće bogatstvo koje možemo pokloniti djeci. Malo se toga može mjeriti s djetetovom srećom kada nauči čitati. Nema mnogo tako velikih i trajnih stvari kojima se dijete želi pohvaliti odraslima i drugoj djeci kao što je novostečena sposobnost čitanja. Pa ima li onda ljepše stvari koju se može s djetetom podijeliti? Biti dio trenutka u kojem otkriva što znači čitav svijet oko njih. Biti onaj tko im je podario taj dar. Onaj koji ih uvažava. Biti onaj (prijatelj, susjed, sestra, brat, majka, otac, djed, baka, teta, ujko, ...) tko im je čitao.
Učinite to još ovih dana, u tjednu u kojem smo obilježili Međunarodni dan pismenosti (8. rujna). Sjetite se nekog djeteta i darujte mu knjigu. Ne samo kao predmet, već kao živi dar, kao riječi kojima ćete mu otvoriti vrata i prozore svijeta. Riječi koje ćete mu izgovoriti.
***
Čitaj mi! - je prva nacionalna kampanja za poticanje čitanja naglas djeci od najranije dobi, a koja je u Europskoj godini čitanja naglas, pokrenuta od strane Komisije za knjižnične usluge za djecu i mladež Hrvatskoga knjižničarskog društva, Hrvatskoga pedijatrijskog društva, Hrvatskoga čitateljskog društva, Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti i UNICEF-a Hrvatska i koja se pod pokroviteljstvom Ministarstva socijalne politike i mladih pokrenuta 2013. godine u Hrvatskoj (plakate koji prikazuju ženu koja čita djetetu u naručju još uvijek možete sresti i u svom gradu).
Kampanja Čitaj mi! traje i dalje, i nije kasno da se uključite. I da čitate. Sebi i djeci.