Čitajte djeci: Slikovnice koje nas mogu osvijestiti

Ilustracija: I.P./Moderna vremena

Nedavno sam čitala roman Richarda Powersa Iznad svega (Fraktura, prev. Lara Hölbling Matković) koji mi je bacio posve novo svjetlo na suživot ljudi i drveća. Otkad sam ga pročitala uhvatim se da hodam po parku, gledam drveće i razmišljam – komuniciraju li stabla u ovom trenutku i o čemu? Jesmo li ih svojim načinom života previše ugrozili – i je li samo drveće toga svjesno? Što možemo učiniti za njih? Jedan je roman bio dovoljan da se u moj način mišljenja ugrade nova pitanja, novi smjerovi razmišljanja. 

Nije floskula da nam knjiga može promijeniti život. Ili barem radikalno promijeniti naše mišljenje o važnim stvarima. Knjige koje čitamo, o kojima razmišljamo, koje nam se iz nekog razloga baš jako obraćaju, postaju ugrađene u naš svjetonazor, dio naše osobnosti, mijenjaju način na koji promatramo stvarnost, druge ljude ili sami sebe. 

Kad sam davnih dana pročitala Malinu Ingeborg Bachmann sjećam se koliko sam se utopila u tom tekstu koji je bio posve drugačiji od svega u mom dotadašnjem čitateljskom iskustvu, sjećam se kako sam mislila: može se i ovako pisati – znači to je umjetnost! Koliko je to drugačije od suhih i stereotipnih tekstova kojima smo najčešće izloženi… O tom sam romanu i svom iskustvu čitanja pisala ovdje.

Prije desetak godina način mišljenja mi se produbio kad sam naišla na pojam ženske povijesti. Nakon dugog školovanja u kojem sam slušala o slavnim muškarcima koji su ratovali, vladali, donosili velike odluke, odjednom sam postala svjesna tzv. „malih povijesti“ – činjenice da su ljudi u prošlosti jeli neku određenu hranu, nosili garderobu drugačiju od današnje, da su njihovi pogledi na svijet bili različiti od našega, pa i da su u prošlosti živjele žene koje su se nečim bavile, ili željele baviti, ali im je to često u patrijarhalnom društvu bilo onemogućeno. 

Od popularnih knjiga o toj temi u Hrvatskoj je objavljena knjiga Tko je skuhao posljednju večeru? Rosalind Miles (prev. Petra Mrduljaš, EPH i Novi Liber, 2009.), a nedavno je o tretmanu žena u književnosti preveden vrlo dobar i kritičan roman Gertraud Klemm Hippocampus (prev. Stjepanka Pranjković, Hena com). Preporučujem i grafički roman Ptica u meni leti kamo hoće Sare Lundberg (Planet Zoe, prev. Željka Černok, 2020.), ilustriranu žensku biografiju s malo lirskoga teksta, inspiriranu slikarstvom i dnevnicima švedske slikarice Berte Hansson (1910.-1994.), prikladnu za čitanje s malo većom djecom.

Naravno, kad kažem da nas knjiga može osvijestiti, promijeniti nam zor o određenom pitanju, uputiti nas na novi i dotad nepoznati tip mišljenja, ne mislim na isprazne, didaktične sadržaje, često pretjerano ideologizirane i bez ikakve prave umjetničke vrijednosti. Sami sadržaj – ono što nam netko želi poručiti – ostaje jalov ako nam se ne približi stilski, ako nas ne pomakne s mjesta zbog svoje umjetničke vrijednosti.  

U nastavku slijedi preporuka za slikovnice koje mogu biti dobar poligon da djecu osvijestimo o važnim temama ali i da ih priviknemo na prave umjetničke sadržaje i pokušamo odmaknuti od komercijalnih klišeja kojima smo okruženi sa svih strana. Djeca će doživjeti budućnost koju mi nećemo vidjeti, i moraju biti kreativna, otvorena promjenama i novim načinima razmišljanja. 

U blizini živi djevojčica Mlakar Črnič Ida, Škerl Peter

Djevojčica u ovoj priči nema plave kovrče, nema lijepu odjeću, nitko joj ne govori da je princeza, nema prijatelja ni svoju sobu. Ponekad joj se ne možemo sjetiti ni imena, nitko ne razmišlja o tome kako se osjeća – kao da nosi ogrtač nevidljivosti. 

Nizom efektnih kratkih rečenica, slovenska autorica Ida Mlakar Črnič ovom nas pričom podsjeća na nevidljivu djecu kojima roditelji ne mogu priuštiti ni ono što većinom smatramo osnovnim stvarima. Ova je slikovnica idealan povod da s djecom razgovarate o mnoštvu nevidljivih, siromašnih i/ili zanemarenih mališana kojima nedovoljno pomažemo, koji rano zaključe da nema smisla buniti se jer ih ionako nitko ne čuje, pa takvi ušutkani, udaljeni od drugih postaju ogorčeni od ranog djetinjstva. Svidjelo mi se što je tekst napisan iz prvog lica množine – dakle iz perspektive „nas“ koji djevojčicu ne primjećujemo.

Cjeline slikovnice U blizini živi djevojčica podijeljene su po mjesecima, od siječnja do prosinca. Ta vremenska odrednica pogađa direktno u želudac, jer poručuje: neki su cijele godine zbrinuti, paženi i maženi, dok su neki u isto to vrijeme Drugi i odbačeni. Siromašne se djece najčešće sjetimo jednom godišnje – kad se šokiramo da nekim učenicima roditelji ne mogu platiti školski obrok ili maturalac. A to nije dovoljno.

Nježni, pastelni crteži zagasitih, toplih i pomalo mutnih tonova nagrađivanog slovenskog ilustratora Petera Škerla prikazuju dijelove grada u koje većina rijetko zalazi – trošne kućerke slabo zagrijane drvima ili pretrpane sobičke. Dojmljiva je i naslovnica na kojoj je glavna junakinja i doslovno nevidljiva – skrivena u sjeni drugih dviju djevojčica. 

Trči, Giza! Trči! Bernobić Dilana, Ðokić Ana

Ana Đokić poznato je ime na slikovničkom nebu, autorica je i urednica brojnih dječjih izdanja. Meni je osobito draga njezina slikovnica O Djevojčici koja nije znala crtati, Velikom Čarobnjaku i zaljubljenom krokodilu koju je ilustrirao Darko Macan a izdala Knjiga u centru 2012. 

Trči, Giza! Trči specifična je slikovnica, likovno, tematski i jezično. To je dvojezično izdanje – tekst je paralelno otisnut na hrvatskom i romskom jeziku. Idealna je to prilika da djeca osvijeste da postoje različiti jezici, da se isti pojam na drugim jezicima kaže posve drugačije (možda i oni znaju koju stranu riječ?).

Giza je djevojčica koja ne ide u školu i ne igra se poput druge djece, već od jutra radi – sa sestrom sakuplja razni otpad. I svašta su pronašle: svečanu haljinu za Minazu, skoro pravu žirafu za malog Šeću, te treću nogu za tetka Agima, oko koje će se odviti prava drama. U jednom trenutku druga djeca Gizu gađaju kamenjem, ali ona se samo nakratko prestrašila i rastužila, ne dopustivši da je to omete, i priča će se rasplesti optimistično. 

Ilustracije Dilane Bernobić poigravaju se s tehnikom dječjeg crteža, a u cijeloj slikovnici dominiraju jarke boje – sve to vizualno olakšava dosta tešku temu isključivanja i šikaniranja Roma zbog njihova načina života. Zbog svoje je specifičnosti ovo izdanje ušlo u izbor najboljih svjetskih knjiga za djecu – White Ravens 2010. 

Obratite pozornost i na dvojezičnu slikovnicu o osebujnoj djevojčici koja želi živjeti po svome, Školice za tratinčicu (Knjiga u centru, 2009.) za koju je Ana Đokić napisala tekst, a ilustrirao ju je Tomislav Zlatić. Dragana Grozdanić tekst je prevela na engleski. 

Lanina škola Brođanac Mirna

Dječak u ovoj slikovnici opisuje svog slijepog brata Lucijana – o njemu govori kao o super-junaku. I nije to ništa čudno – ta Lucijan čita na brajici, a može čitati i u mraku kad mama i tata kažu da je vrijeme za gašenje svjetla, blago njemu! Odličan je brat i super prijatelj, uz to ima odlično pamćenje, zna točno gdje je tko što ostavio, sjeća se svega što je pročitao – i što je najbolje, dobio je psa – labradora, iako ga uopće nije tražio!

Nakon optimističnih i toplih ilustracija u kojima dominira žuta boja, u slikovnici ćete naići na posve crnu dvostranicu na kojoj je tekst otisnut brajicom. To malo očuđenje će vas približiti svijetu slijepih, moći ćete na trenutak zamisliti kako je pred sobom vidjeti samo mrak. 

Nije čudo da se ova slikovnica Lawrencea Schimela našla na IBBY-jevoj listi izvanrednih knjiga za mlade s invaliditetom za 2021. g. Ona nema nikakve ideologije i idealna je za osvještavanje različitosti i posebnih potreba. „Posebni“ ljudi svuda su oko nas, i treba ih gledati kao da imaju posebne mogućnosti, baš onako kao što Lucijana promatra brat.

Nedavno smo i u Hrvatskoj dobili posebnu slikovnicu o posebnim mogućnostima – Laninu školu Mirne Brođanac (Naklada Ljevak, 2022.) koju je ilustrirala Ivana Guljašević Kuman. Priča je to o djevojčici Lani u invalidskim kolicima, koja s velikom strepnjom kreće u prvi razred, bojeći se da će je drugi ismijavati. No učenici i učiteljica je dočekuju s veseljem i ona iz škole odlazi sretna i obogaćena novim prijateljstvima. 

Razgovarajte s djecom o tome da oko nas živi puno ljudi s posebnim mogućnostima – da je i sama Mirna Brođanac jedna od njih i da nam njezina priča može biti inspiracija. Osobe s posebnim mogućnostima su poput nas – samo im treba malo pomoći – da se osjećaju prihvaćeno i uključeno, i treba učiniti sve što možemo da bismo im olakšali svakodnevicu.

Poplava Ilustrajo Mariajo

Život nam svima teče užurbano i lako nam se može dogoditi da se toliko udubimo u vlastite probleme i dnevnu rutinu da ne primijetimo nešto što bi se moglo pretvoriti u veliki, globalni problem – sve dok posljedice tog problema ne počnemo osjećati na vlastitoj koži. Slikovnica Poplava Mariajo Ilustrajo govori o gradu koji se jedno jutro malo namočio. U početku nitko nije mario za to malo vode, dapače bilo je baš zgodno nositi gumene čizme. No voda je nadirala sve više – prvo su jako patile male životinje dok velike na njih nisu obraćale pažnju, smatravši da su to problemi koji s njima nemaju nikakve veze. No s vremenom im je voda svima došla do grla, sve dok se jedan mališan nije sjetio da se moraju udružiti ne bi li zajedničkim snagama „odčepili“ taj problem. 

Priča je univerzalna i podsjeća na poznatu izreku njemačkog teologa i pastora Martina Niemollera: „Prvo su došli po komuniste, a ja nisam ništa rekao jer nisam komunist. Zatim su došli po socijaliste a ja se nisam bunio jer nisam socijalist. Nakon toga su došli po sindikaliste, a ja nisam ništa rekao jer nisam sindikalist. Pa su došli po Židove a ja sam šutio jer nisam Židov. Naposlijetku su došli po mene a nitko nije ostao tko bi se pobunio u moje ime.“  

Poplava je nacrtana tušem u nekoliko boja, bijeloj, žutoj i plavoj, ilustracije na kraju plavom bojom zagušuju stranicu, čak se i tekst u njemu utopio, i to je vizualno vrlo upečatljivo. Nakon čitanja i gledanja ove slikovnice postavit ćete si dva pitanja: možemo li vidjeti problem ako smo u njega previše umočeni, i što možemo napraviti da bismo imali više razumijevanja za probleme drugih? 

Idealna je ovo priča za razgovor s djecom o klimi i klimatskim promjenama, za zapitati se što sami možemo učiniti da bi svijet bio zdravije mjesto za život. I kako možemo brzo napraviti te promjene – prije nego i nama poplave sva naša slova, sve naše misli, sav naš smisao.

Tata u pidžami Junaković Svjetlan

Crveno stablo Tan Shaun

Nova slikovnica poznatog i nagrađivanog slikara, kipara i ilustratora Svjetlana Junakovića progovara o aktualnoj temi – otac ostaje bez posla, rastuži se, obiteljska atmosfera postaje tmurna, no kad ga jedan dan kći zamoli da joj pomogne s domaćom zadaćom, zajedno će se vratiti u dobro raspoloženje. 

Ispričana u malo riječi, dječjim jezikom (izbacite uljeza iz ispod, iznad, u na, poprijeko, ispreko, gore, dolje, izvan i unutra!), ova slikovnica podsjeća da svatko ponekad ima teške trenutke, ali da nas iz njih mogu izvući oni koje najviše volimo, a ističe i važnost komunikacije između roditelja i djece (to je tema odlične Junakovićeve slikovnice „Ljubav spašava živote“ iz 2007.). 

Ponekad ono što teško izražavamo riječima možemo spoznati gledajući neko umjetničko djelo. Primjerice, neobična slikovnica australskog ilustratora Shauna Tana Crveno stablo (ArTresor, prev. Lara Hölbling Matković, 2015.) nizom metafora dojmljivo prikazuje osjećaje usamljene i depresivne djevojke koja svijet doživljava kao „gluhi stroj“. Pogledajte ilustracije. 

I u slikovnici Tata u pidžami ilustracije odražavaju osjećaje protagonista, oslikavaju atmosferu u koju se možemo uvući za vrijeme čitanja. Plava i zelena boja dominiraju u prvom, tužnom dijelu slikovnice, da bi se kasnije, s promjenom emocionalnog tona, na stranicama više počele isticati topla crvena i žuta boja. Velikog formata, ovo je umjetničko izdanje idealno za zajedničko čitanje s djecom. Udobno se smjestite, krenite proučavati detalje, vježbajte pomno gledati i nemojte misliti da su djeca premala za ovu priču o tužnom ocu – jer ona često „teške“ teme doživljavaju na neki svoj način. Pustite mlade čitatelj(ic)e da vam prema ilustracijama ispričaju svoju priču – možda će je shvatiti drugačije nego što ste očekivali.

Slikovnicu Tata u pidžami preporučujem zato što sam uvjerena da djecu od malih nogu treba navikavati na prave umjetničke sadržaje kako ne bi odrasli u pojedince sklone šabloni, a vjerujem i da svijetu sklonom agresiji i ispraznosti trebaju kreativni pojedinci koji mogu zamisliti da topovi ispaljuju krafne! 

Sve je to obitelj! Maxeiner Alaxandra

Prošlo je vrijeme kada je riječ „obitelj“ označavala mamu, tatu i njihovu biološku djecu. Pogledajte samo predlist i zalist slikovnice Sve je to obitelj! pa ćete vidjeti koliko su naši odnosi zamršeni, te s koliko smo ljudi na različite načine povezani. 

I zaista, što je to obitelj? Sve može biti obitelj, ovisi samo kako je definiramo. Neki imaju samo mačku, drugi mamu, tatu i sestru, a neki pak samo baku ili samo baku i djeda. Neki imaju polubrata i polusestru, ili povremeno žive s polubraćom s kojom zapravo nisu u krvnom srodstvu. Drugi pak imaju dva tate ili dvije mame – to su dugine obitelji o kojima eksplicitnije progovaraju slikovnice Moja dugina obitelj (Ivo Šegota, Borna Nikola Žeželj, 2017.) i kartonke za manju djecu Rano ujutro i Nije vrijeme za igru (Lawrence Schimel i Elina Braslina, prev. Nikolina Židek, Domino, 2018.). Šteta je samo što je u tim kartonkama tekst fokusiran na rime a posve zanemaruje metriku, pa se gubi ritam i tekst zapinje u čitanju naglas. 

Slikovnica Sve je to obitelj! jasno pokazuje da obitelj nije nužno prirodan nego promjenjiv i heterogen koncept. Dok su mnogi ljudi kroz povijest živjeli u mnogočlanim obiteljima (u nekima su djeca čak i vlastitim roditeljima govorila „vi“!), danas možemo jedan tjedan živjeti u jednoj, a drugi u drugoj obitelji. Neke obitelji kuhaju i okupljaju se oko stola dok druge naručuju pizzu, neke su statične a druge stalno nekud jure, i sve je to normalno, jer pojam normalnosti nije fiksan. Osim toga, život u tradicionalnoj četveročlanoj obitelji može biti traumatičan i nefunkcionalan, dok usvojena djeca ili djeca rastavljenih roditelja mogu odrastati u sretnom i poticajnom okruženju. 

Slikovnica Sve je to obitelj! nagrađena je Njemačkom nagradom za književnost za djecu i mlade (Deutscher Jugendliteraturpreis), a ilustracije Anke Kuhl duhovite su u detaljima i ponekad podsjećaju na slikovne rječnike Richarda Scarryja. 

Bez obzira na naše stavove o obitelji, trebamo mlađim generacijama čitati ovakve tekstove. Svijet se ubrzano mijenja i nema razloga da robuju tradicionalnim obrascima življenja. Život će im i bez toga biti dovoljno izazovan.