Čitanje kao traganje za sugovornikom i smislom u krizi
Ostajemo doma, i ne znamo koliko će to stanje potrajati. Ne znamo što će biti kad zabrane kretanja prestanu, kako će izgledati „normalan“ život. Volimo rutinu iz koje smo sada izbačeni i to nas zbunjuje, možda puni negativnim emocijama, no promjene sa sobom nose i brojne nove prilike. Ukoliko budemo intenzivno buljili u vijesti, stvarnost se neće promijeniti, virus i posljedice potresa neće nestati, samo ćemo biti bolje informirani (i pojačano anksiozni). Povremeno se svakako treba informirati, i više od toga, treba moždane vijuge zaposliti – ali ne samo efemernim ispraznostima. Informacije nisu isto što i znanje, i zato je sada vrijeme za čitanje kvalitetnih tekstova. Iako knjižare i knjižnice ne rade, mnogi su naslovi dostupni na webu, u obliku teksta ili audio knjiga, brojni izdavači nude popuste i dostavu knjiga, i sve to u ovoj situaciji treba iskoristiti i čitati što više.
Zašto dakle čitati u krizi?
Dekameron
Čovjek bez osobina II.
Prije svega, čovjek oduvijek ima potrebu za slušanjem i čitanjem priča, jer one su idealne za strukturiranje i razumijevanje svijeta koji se sastoji od rascjepkanih i nepovezanih događaja i odnosa. Osim toga priče nam omogućuju smisleno osmišljavanje vlastitosti – pronalaženje vlastita puta preko nekog lika ili događaja. Čitanjem o ljudima koje nismo upoznali, sudjelovanjem u njihovim mislima, dolazimo do zaključaka o sebi i svijetu. Kakvi smo to mi, a kakvi bismo željeli biti? U kakvom društvu živimo, u kakvom bismo željeli živjeti? U izvanrednim okolnostima, to su važna pitanja.
Svaka je kriza problem, pesimizam i poraz, ali ona nosi i klicu optimizma, utopijske mogućnosti da se nešto promijeni. Ovih dana istovremeno gledamo grabež i egoizam po trgovinama, neljubaznosti prema sugrađanima na ulici, ali i povratak vjere u znanost i struku, te solidarno ponašanje mnogih pojedinaca. Hoćemo li svi zajedno iz ove krizne situacije nešto naučiti, hoćemo li se promijeniti kao osobe ili čak kao društvo? Odgovor nije jednoznačan, niti može biti pretjerano optimističan – jer u prošlosti je bilo toliko kriza, toliko prilika za učenje, pa se nismo baš iskazali nego uporno ponavljamo greške i perpetuiramo nejednakosti, te se svako malo iznova moramo boriti za već odavno izborena prava.
Ipak, valja imati na umu da promjena počinje od jedne osobe koja će možda utjecati na druge, a literatura nas mijenja i nadograđuje. Književnost nam daje nešto što bez čitanja nismo imali, čini nas drugačijim ljudima. Čitanje je konverzacija s tekstom, s onim tko ga je napisao, s onom koja ga je napisala – konverzacija u kojoj sami biramo sugovornike. A dijalog je važan, i može biti produktivan, osobito sad kad se čini da smo se malo izgubili u svijetu, da se i sam svijet malo izgubio. Pronaći se možemo u knjizi, razumjeti druge kroz dijalog.
Ljudi se žale da im je kod kuće dosadno, a čitanje dobre knjige svakako ubija vrijeme – sati uz knjigu brže prolaze, čitanje može biti i zabavno, može odagnati brige i utopiti nas u neku drugu realnost kako bismo zaboravili strepnje i strahove koji nas okružuju. Čitanje zadovoljava i čovjekovu potrebu za eskapizmom, potrebu da zakoračimo negdje gdje ne vlada konstantna neizvjesnost, da se sakrijemo u Narniju, Međuzemlje ili vrhunski ljubavni roman. Tu potrebu možemo zadovoljiti i čitanjem klasika koje smo propustili – vrijeme je da sa zaprašenih polica izvadimo Rat i mir, Čovjeka bez svojstava ili Pustu zemlju. Dekameron isto nije loša ideja, jer sadrži priče nastale u vrijeme karantene dok je u Firenzi vladala kuga.
Čitanje je osim toga kvalitetno i smisleno provođenje vremena u miru i tišini koje nam omogućuje bolje razumijevanje situacije u kojoj smo se našli. Jer situacije se ponavljaju, samo ih proživljavaju nove generacije. Književnost je upravo zato dragocjena, u knjigama su sakrivena i umjetnički obrađena iskustava onih kojih više nema među nama. Da bismo se u ovim novim okolnostima bolje snašli, možemo čitati Camusovu Kugu, Dnevnik kugine godine Daniela Defoea, Pekićevo Besnilo, Saramagov Ogled o sljepoći ili Černobilsku molitvu Svetlane Aleksijevič, pa čak i Orwellovu 1984. Možemo pogledati Variolu veru Gorana Markovića. Sve će nam to omogućiti da spoznamo da smo svi ranjivi, da to nije sramota pokazati, da imamo pravo na strah, anksioznost, ljutnju, razočarenje, te da se ti osjećaji mogu na različite načine transformirati – mogu se pretvoriti u depresiju, predaju i održavanje statusa quo, ali svakako postoji vjerojatnost da se okrenu u neposluh, bunt, pa i revoluciju. U književnosti se skriva klica promjene, mogućnost drugačijeg razmišljanja, pogled na društvo kakvo još nije ali bi možda moglo biti.
Ovo je pjesma koja liječi ribe
Priča o zecu
A kako bismo mogli uopće razmišljati na miru, nije loše povremeno se i isključiti iz društvenih događanja, odagnati neposrednu stvarnost kako bismo čuli vlastite misli, mogli ih procesuirati ili zapisati. Zašto se ne okrenuti pravim umjetničkim sadržajima i jezičnoj ljepoti koja će nas inspirirati da nastavimo dalje misliti i stvarati i tako napunimo baterije za vrijeme koje dolazi? Oduvijek mislim da nas u okrutnosti i banalnosti svakodnevice samo umjetnost može spasiti, sada to možda vrijedi više nego ikada. Trenutak je za čitanje zapisa Sei Shonagon, dnevnika Franza Kafke ili Virginije Woolf, autobiografske proze Rainera Marie Rilkea, romana Henrija Bosca, Ingeborg Bachmann ili Amosa Oza, poezije Marine Cvetajeve, Irene Vrkljan ili Darka Cvijetića. Možemo posegnuti i za neobičnom lijepošću kao što su slikovnice Ovo je pjesma koja liječi ribe Jeanna Pierrea Simeona i Oliviera Talleca ili Priča o zecu Kurta Schwittersa i Mingsheng Pija.
Maštanje i kreativnost razlikuju nas od svih drugih vrsta na planeti – zato nije čudno da nas ponekad snovi mogu zaliječiti prije nego činjenice. Bez obzira na to koje naslove odaberemo, ovo je idealan trenutak da u knjigama prepoznamo ljudskost koja nam je svima zajednička.