Damir Pilić : Splitting

S obzirom na provodni motiv novog Pilićevog romana, mislim da je primjereno poslužiti se nogometnim vokabularom. "Splitting: Kako sam tražio Srbe po gradu" pun je polušansi. Premda je postava koja je istrčala na teren na papiru bila jaka, tijekom utakmice ni vezni red ni napad nisu bili raspoloženi, a često petljanje suca u tijek utakmice narušilo je dinamiku i ljepotu igre pa je lopta češće mirovala na travi nego što je s njom netko nešto konstruktivno radio. Kako se utakmica bližila kraju i publici i slučajnim promatračima postalo je jasno da će rezultat i ovaj put biti neodlučan te da ni ovaj put od praznika nogometa neće biti ništa.

Nesumnjivo, Drago Ćosić bi gornji paragraf složio daleko uvjerljivije pa ću se, da ne bodem uši ljubiteljima nogometa, vratiti poznatijem terenu. Dosadašnja biografija Damira Pilića daje legitimitet likovima i prostorima njegovog romana. Rođen 1969. godine u Šibeniku, Pilić je početkom devedesetih tek neznatno stariji od svojih protagonista pa je za pretpostaviti da je autentičnost njihovih glasova onoliko autentična koliko i sjećanje staro četvrt stoljeća. Uz reprodukciju glasova vlastite generacije, Pilić svoj prozni svijet, ispunjen maloljetnim splitskim kvartašima, Hajdukom, Jugoplastikom i sitnim kriminalcima, dodatno produbljuje spoznajama iz prethodnog istraživačkog rada na knjigama o splitskim delinkventima ("Na mladima svijet zastaje"), Torcidi ("Torcida: Pogled iznutra") i bivšim ovisnicima o heroinu ("Dedal na iglama"). Zahvaljujući takvim temeljima, fikcionalni prostor Pilićevog romana gotovo je dokumentarnog karaktera.

Tom se aspektu romana gotovo ništa ne može prigovoriti. Dokumentarna razina Pilićevog "Splittinga" uvjerljivo prikazuje život nove splitske ulice i njenih junaka. Tek će osjetljivijima na jezične nijanse čudno zazvučati neobična mješavina dijalekta i standarda koju Pilić uporno forsira za idiolekt gotovo svih svojih govornika. Pije se na Sustipanu i Matejušci, izlazi se u Šekspira, slušaju se ploče heavy-metal bendova, ali i demo-album Daleke obale, gine se za Hajduka i voli mladoga Kukoča, kradu se motori, žica po Pazaru, love se strankinje na Peristilu, a kad baš ništa od toga nije dostupno ili zanimljivo, zavlači se kući u dislocirane kvartove novijega datuma u kojima žive vojna lica JNA i balun neprestano udara u zidove portunâ.

Iz perspektive fokalizatorâ Pilićevog romana, a riječ je o više likova različitih uzrasta u raznolikim rodbinsko-prijateljskim odnosima, svijet novih splitskih nebodera idilična je multietnička oaza u kojoj ima mjesta za sve, ma koliko drugačiji bili, neovisno bila riječ o Srbima ili pomalo retardiranim klincima koji se iz ovog ili onog razloga ne uklapaju u društvene norme. U njoj se rađaju prve ljubavi i sklapaju čvrsta prijateljstva, brani se čast i testira snalažljivost, a kad nitko ne gleda sanjaju se veliki snovi o nekom drugačijem i veličanstvenijem životu. Sagrađena od brojnih isprepletenih fikcija oaza će, dolaskom devedesetih, početi pucati po šavovima. Kako vrijeme romana bude odmicalo tako će se fikcija sve više rastvarati, a elementi stvarnosti sve će češće prodirati u pripovijest.

U početku će se  stvarnost odvijati negdje drugdje, dovoljno daleko i od kvarta i od djetinjstva (Balvan revolucija, Borovo selo), no s vremenom će krhotine stvarnosti postajati sve oštrije, češće i bliže (demonstracije pred Lorom, granatiranje grada), a događaji će kulminirati na samom kraju romana kad će jedan od maloljetnih likova svoj dugogodišnji san o slobodi u obliku devedeset konja Suzuki Katane zamijeniti za par kalašnjikova i bespovratnu kartu do Vukovara u HOS-ovoj režiji, a drugi napustiti san o svjetskoj nogometnoj karijeri i posvetiti se dilanju sintetičkog sna u obliku ecstasyja. Ta posljednja predaja označit će konačni raskid s pseudoarkadijskim svijetom osamdesetih i najaviti dolazak narativa o narko-gradu i izgubljenoj generaciji koji će dominirati splitskim imaginarijem devedesetih.

Ideja "Splittinga" je, u nedostatku boljeg izraza, korektna. Iako je riječ o prilično predvidljivom kolažu sudbina ova nostalgična posveta generaciji dovoljno je zanimljiva da opravda još jedan posjet naveliko eksploatiranim likovima i događajima. Uz to, "Splitting" nudi i analitičko propitivanje kolektivnog ludila, psihologijsko istraživanje potisnutih trauma ispod ulickanih naličja novih fasada i kritičko suočavanje s mračnom prošlošću grada (izgon/egzodus Srba). Pilić je najbolji kad piše u satiričkom ključu prizivajući na momente vječno nedoraslog Robija K. redakcijskog mu kolege Viktora Ivančića. I da je sve ostalo u dokumentarno-satiričkom ključu, sa "Splittingom" vjerojatno ne bi bilo nikakvih problema. No, tada bi Pilić bio Ivančić, a ne Pilić, a između njih ipak postoje izvjesne razlike.

Pilić, na primjer, docira, a kad ne docira onda objašnjava i pojašnjava. I više puta ako treba. Ponekad mu se učini da ni to nije dovoljno pa za svaki slučaj ispiše barem stranicu punu patosa kojoj nedostaje tek jedan 'Avaj!' do groteske. Koliko god dobro piše muške likove, toliko loše piše ženske, a neukroćena potreba za guranjem svega i svačega u simboličku nadstrukturu više puta rezultira potpunim narušavanjem bilo kakve prethodno ustanovljene logike odnosa i karaktera.

"Splitting" također pati pod teretom "pretjeranog" angažmana. Gonjen potrebom da izrijekom objasni uzročno-posljedične veze svakog pa i najmanjeg čina, a posebno onih koji se odnose na raspad Arkadije, Pilić ćesto pripovijest zamjenjuje propoviješću. Ništa ga, naravno, ne obvezuje na čvrstu romanesknu formu, no takvo nonšalantno miješanje diskursa nakon petog puta u najboljem slučaju postaje iritantno.

"Splitting" je mogao biti puno bolji roman no što je na kraju ispao. Preobilje glasova, zanemarivanje likova i neobavezan odnos prema dinamici i ritmu pripovijedanja učinili su svoje. Ipak, bilo je i lošijih povrataka u devedesete. "Splitting" možda i nije najbolje napisan roman no ne može mu se poreći osjećaj za trenutak. U trenutku dok se devedesete same od sebe vraćaju na političku pozornicu, roman o njima možda i nije najgore što nam se moglo dogoditi.

Damir Pilić: "Splitting: Kako sam tražio Srbe po gradu"

Durieux, 2014.