Damir Radić : Lijepi i prokleti
Pjesnik i filmski kritičar Damir Radić konačno je objavio svoj roman kojem je puno prije izlaska uspio priskrbiti epitete kontroverznog, odbijanog i provokativnog. Roman od kojeg strahuje hrvatska elita - kako je prezentiran prije koji mjesec u jednom tjedniku - prema najavama trebao je podići prašinu iz barem dva razloga; eksplicitnih opisa seksa u raznim varijantama ljubavnog četverokuta, te dijela «s ključem» od kojeg bi trebali drhtati neposredni i posredni sudionici FAK-a, čije su sitne fotografije, skupa s onima političara, estradnjaka i inih, smještene na naslovnici knjige. Radić je primijenio formulu 3 u 1, te napisao roman u kojem se izmjenjuju red seksa, red trača o FAK-u i red zaokruženih esejističkih cjelina, od kojih ni pojedinačno ni u cjelini gledajući i nema nekog većeg razloga za strepnju.
Središnji dio romana prati četverokut - mladi bračni par, Ivora i Petru, pravnicu u odvjetničkoj kancelariji i urednika u nakladničkoj kući, te njezinu majku Luciju i očuha Bornu i izmjenom pripovjednih perspektiva, u kojima se ona Ivorova iskazuje kao glavna, ukazuje na nastanak i tijek njihovih međusobnih seksualnih veza. Ivor, naime, što je jasno od početka, postaje ljubavnikom suprugine majke, ali potom i očuha, a njima se povremeno pridružuje i još jedna ženska partnerica «preko oglasa». Radić u njihovim međuodnosima inzistira prije svega na «seksualnoj građi», nastojeći šokirati izravnim opisima hetero i homoseksualnog seksa, no u toj silnoj težnji da bude drugi Milko Valent hrvatske proze zapravo upada u shematizam i mehaniku, pa eksplicitne scene seksa nakon nekog vremena jednostavno postaju same sebi svrhom.
Pri tome odnosi među likovima ostaju plošni i nedorađeni, emocije tek deklarativne, a obrat koji vodi u katastrofu rušenja tako postavljenog četverokuta, u kojem samo Petra do samog kraja nema pojma ni o čemu, glavnog junaka vodi prema ideji lijevog terorizma koja ostaje negdje u zraku. Ponekad nečim, a ponekad ničim izazvani u roman su inkorporirani esejistički dijelovi vrlo šarolike tematike (Ivica Šerfezi, lingvističke dvojbe oko značenja riječi purpur, naobrazba u šuvaricama, pornografski film, pedofilija...) u kojima zna biti zanimljivih, pa i začudnih konstrukcija i razmišljanja, no u kontekstu romana oni jednostavno ne «sjedaju», kao ni česte «filozofske» digresije, pa smo opet kod shematizma i mehanike, kao glavnih odlika Radićeva romanopisanja. Očito zbog silne želje da se pokaže sve što se umije i to na jednom ukoričenom mjestu, ima u «Lijepim i prokletima» i nešto filmskih opservacija, što se valjda očekuje kad roman piše filmski kritičar, ima i dijelova koji su pisani u dramskoj formi, iako ni za to nema apsolutno nikakvog utemeljenja, baš kao ni za umetanje pokoje fusnote.
Dio s «ključem» o FAK-u (koji se ovdje zove FUK) i književnoj sceni zapravo je u romanu posve marginalan, iako se u najavama favorizirao. On se pojavljuje u usputnim razgovorima i tračevima likova i donosi poznatu tezu FAK-ovih oponenata kako je sve bila samo medijska manipulacija i kako taj književni fenomen spada pod ingerenciju teorije zavjere. Radićevo «ključarenje» s imenima stvarnih osoba prilično je jednostavno, pa čak i nedosljedno izvedeno, s jasnom nakanom da se opisani prepoznaju bez imalo muke. Potpisnica je ovih redaka, recimo, Janja Pogačić, a tu su i Krunči Katanac, Ante Ćimot, Jure Savečić, Boro Zemunčanin, Robi Perešin, Mišo Jergas, Goran Perić i dr. Tome su pridodane i kratke i zločeste opservacije njihovih književnih djela. Spomenuta se nedosljednost očituje u prilično «huljskoj» odluci da oni prema kojima pripovjedač osjeća animozitet dobiju ime s ključem, dok se ostali stvarni sudionici kulturne i medijske scene ili oni manje važni za fenomen FUK-a mogu zvati i jednostavno - Visković i Zima.
Što se tiče ostalih imena «pod ključem», tu je i čitav niz usputno spomenutih novinara, urednika, jezikoslovaca, političara i estradnjaka, zapravo bez ikakvog pravog utemeljenja koji bi proizlazilo iz same logike romanesknog teksta. Tako «usputan» i nakalemljen dio o FAK-u i hrvatskoj (navodnoj) eliti zapravo je poprilično bezopasan (uz pokoju strelicu «ispod pojasa») i služi tek kao sredstvo pojačavanja provokativnosti «seksualnog» dijela koje i nije ispunilo svrhu.
«Lijepi i prokleti» pokazuju kako Damir Radić nije bez znanja, ali mu ista baš nimalo ne pomažu u pripovijedanju koje je posve zasjenila bjesomučna potreba da se bude provokativan, a na kraju se ispalo jedino konfuzan. Odnosno, kako je njegovo premijerno ukazanje na proznoj sceni prije svega manifestacija bijesa koji ga je toliko obuzeo da čak nije uspio napisati ni roman koji bismo mogli promatrati kao pamflet. Oni željni širenja granica seksualnih sloboda u književnosti radije će se pozabaviti npr. Valentom, za eseje se mogao naći i posve drugi okvir, a onaj fakovsko-književni «sjaj i bijeda» dio eventualno će zanimati one koji se tu pojavljuju kao likovi, iako je Radićev stav prema njima odavno poznat, pa nije bilo potrebe za ovolikim trudom. Dakle, Damir Radić još uvijek – pjesnik i filmski kritičar.
(Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu)