Daša Drndić : Sonnenschein
Žanrovska oznaka dokumentarni roman koja podnaslovljuje novi, osmi roman Daše Drndić, iako pravilno usmjerava čitateljsko očekivanje zapravo i nije neophodna u slučaju ove autorice. Svi romani Daše Drndić na neki su način dokumentarni, nastali kao rezultat marljivog istraživanja mučnih povijesnih tema, a ispisani kao spoj fictiona i factiona, tehnikom kolažiranja u kojoj ima mjesta za izravno prenošenje dokumenata, stenograma, fotografija i ilustracija, u najnovijem slučaju čak i za stotinjak stranica popisa 9000 imena talijanskih Židova stradalih u 2. svjetskom ratu.
Riječ je, naime, o spisateljici koja svojom prozom ne želi samo ispričati priču - iako je uvijek upravo priča ta koja čitav taj kolaž drži na okupu - već i svjedočiti, prezentirati prikupljene podatke, u pravom smislu riječi dokumentirati teme koje se tiču stradanja pojedinaca u vihorima ideologija, ratova, naci(onali)zama posljednjeg stoljeća. Daša Drnić, tako, ispisuje romane u čijem središtu jest pojedinačna, individualna sudbina, ali se na tome ne zaustavlja, već individualnim pričama daje vrlo jasan (i vrlo dokumentaran) povijesni kontekst, ne tek kao naznaku već kao ravnopravni, ponekad i prevladavajući romaneskni dio.
Na prvi pogled njezini su romani začudan spoj za koji vam se čini kako ga možete početi čitati na bilo kojem mjestu ili napreskokce, no ako to ipak ne učinite shvaćate kako u tom kolažu itekako ima logike i kako sve skupa funkcionira kao zaokružena cjelina. Pisati o zločinima, kao u slučaju «Sonnenscheina» o stradanjima talijanskih Židova, logorima smrti ili Lebensborn djeci koja su, otimana od svojih pravih roditelja, trebala poslužiti monstruoznom planu o stvaranju arijevske nad-rase, za Dašu je Drndić pitanje savjesti; u njezinom je spisateljskom credu naime duboko upisana potreba, gotovo krik, da književnost nije zabava, već propitivanje univerzalnih tema, intelektualni angažman, upozorenje kako šaptanje strašnih povijesnih istina na ponekad nagluho uho savjesti čovječanstva itekako ima smisla.
U središtu je ovog petstotinjak stranica dugačkog i iznimno ambiciozno strukturiranog romana sudbina Haye Tedeschi, kao glavne nositeljice one dionice koja predstavlja individualnu priču određenu i obilježenu povijesnim ludilima. U toj dionici pratimo njezino odrastanje u židovskoj obitelji u Goriziji, detaljno se upoznajemo s njezinim obiteljskim backgroundom, saznajemo o njezinoj kratkotrajnoj ljubavi s pripadnikom SS postrojbi Kurtom Franzom, koja završava trudnoćom i rođenjem sina Antonia. Riječ je zapravo o retrospekciji jer Haya, umirovljena profesorica matematike, sada je starica koja «pravi kartoteku svoje prošlosti» i traži sina kojeg je posljednji put vidjela kad je imao samo pet mjeseci i kidnapiran je iz dječjih kolica kako bi bio uključen u projekt Lebensborn-djece.
Tragična sudbina majke i njezina nestala sina (koji se pojavljuje kao narator završnih dionica romana, također suočen sa istinom kako mu predstoji potraga za vlastitim, pravim identitetom), taj užas monstruoznog plana u koji su i sami bili prinuđeni ugraditi vlastite živote, otvara i brojne druge teme koje su usko povezane uz nacističke zločine tijekom 2. svjetskog rata i dakako «argumentirane» dokumentarističkom dionicom. «Sonnenschein» je tako i snažan roman-podsjetnik na specijalne vlakove smrti, zločine u San Sabbi i logoru Treblinka, tajne koje je krio dvorac Oberweis u koji su bila smještena oteta djeca.
No, «Sonnenschein» je i roman koji s popriličnom dozom cinizma gleda na pitanje neutralnosti Švicarske, kao i dvije vrlo univerzalne i zapravo uvijek aktualne teme. Prva je posvemašnja bešćutnost i apsurdnost birokracije, u konkretnom slučaju Međunarodnog tragalačkog centra u koji su stizali upiti o 250 000 djece nestale tijekom 2. svjetskog rata, a druga pitanje navodnog neznanja i skrivanja pogleda od zločina koji se odvijaju pred očima tzv. šutljive većine, koja svoju savjest pere upravo takvim stavom, što je jedno od temeljnih pitanja svakog rata.
Slično kao i Igor Štiks, u svome prošlogodišnjem romanu «Elijahova stolica», iako posve drugim «sredstvima», i Drndić, na uzorku izgubljenog Hayinog sina, otvara temu tragedije ljudi koji u zrelim godinama otkrivaju kako je njihov identitet zapravo laž, kako su živjeli nečiji tuđi život, te ih nakon suočavanja s istinom počinje progoniti pitanje zločinačkih gena koje nose u sebi. Jer, iako će se majka i sin na samome kraju doista i pronaći, posve je jasno kako će se to dogoditi kad zapravo sve već bude svejedno.
«Sonnenschein» je roman u kojem je izrečen jasan stav kako je povijest «utvara stvarnosti», ma koliko se trudili da to ne bude tako. Upravo u toj funkciji je i njegova forma, koja neambicioznijem čitatelju može djelovati kao gnjavaža – puno je tu naime nabrajanja, usporavanja, rezova u priču i gomilanja dokumentarnog materijala, no ništa od toga ne bismo mogli prozvati redundantnim jer je riječ o promišljenoj i namjernoj gesti u kojoj se prekomjernost iskazuje kao legitiman postupak ovakve postmoderne proze. «Iza svakog imena krije se priča», ponavlja se na nekoliko mjesta romana, kao svojevrstan motto.
Posve je sigurno kako će Daša Drndić neke od njih uobličavati u svoje sljedeće romane, beskompromisno i vrlo jasno raskrinkavajući kako je iluzija neznanja - nimalo bezopasna iluzija.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )