David Mitchell : Atlas oblaka
Roman "Atlas oblaka" vrijedi opisati. Priča započinje polovicom XIX stoljeća, dnevničkim zapisima idealističnog Amerikanca s Tihog oceana. Nakon pedesetak stranica roman se prebacuje u Belgiju početkom tridesetih godina XX stoljeća: sada pratimo prepisku mladog i razbaštinjenog Engleza koji se zapošljava kao asistent sifilitičnog skladateljskog klasika. Potom prelazimo u krimić.
Iz Belgije putujemo u Kaliforniju sedamdesetih gdje mlada novinarka istražuje zataškane rezultate sigurnosnih testova nuklearno-energetskog korporacijskog diva. Iz Kalifornije odlazimo u ovodobnu Englesku gdje propali izdavač dobiva hit kada njegov autor ubije kritičara. Zatim napuštamo sadašnjost i odlazimo u daleku korpokracijsku budućnost u kojoj je svijet je podijeljen na potrošačke zone i proizvodne zone u kojima rade radnici klonovi.
Iz korpokracijskog totalitarizma nastavljamo prema još dubljoj budućnosti, vremenu nakon „Pada" u kojem su od čovječanstva ostala tek poludivlja plemena raspršena Tihim oceanom. To je krajnja točka „Atlasa oblaka": vrh koplja. Nakon njega roman kreće unazad, zatvarajući priču po priču, sve dok se opet ne vrati u sredinu XIX stoljeća.
David Mitchell (1969.) planirao je roman od 900 stranica. Na kraju se zadovoljio s 500 stranica teksta. "Atlas oblaka" je „metaliterarno" skladište, roman proizašao iz, prema Mitchellovim riječima, čitanja Itala Calvina, povijesnih knjiga Jareda Diamonda i Michaela Kinga, biografije Fredericka Deliusa, Don DeLillova „Podzemlja", te „Ghostwrittena" samog Mitchella, od kuda dolazi lik iz suvremene dionice romana. Engleski pisac pritom funkcionira kao literarni bojler. Pročitanu literaturu Mitchell zagrijava za nekoliko stupnjeva, dajući joj novu kvalitetu.
Za „Ghostwritten" (1999.) koji se odvija širom zemaljske kugle a vodi ga devet naratora, A.S. Byatt je rekla da je najbolji debitantski roman kojeg je ikad čitala. Jednako dobro je primljen i „Atlas oblaka": roman je ušao u uži izbor za Bookera, a Time magazin je Mitchella stavio na listu sto najutjecajnijih ljudi svijeta. Recenzenti su bili osupnuti količinom mašte i količinom glasova koji progovaraju iz Mitchella. Na kraju, poneko mu je upravo to i zamjerio: višak mašte, višak glasova kojima progovara.
Ima tu nečega - u toj postmodernističkoj hipertrofiji. Ali kako se ozbiljno može zamjeriti eksplozija mašte, različitih glasova, i različitih literarnih stilova. Posebice što „Atlas oblaka" i nije samo to. Priče su zanimljivo spojene, a dvije znanstveno-fantastične dionice romana su izvanredne. Mitchellova vizija „konzumerskog društva u procesu konzumiranja samog sebe", doima se kao tek mala nadogradnja naše svakodnevice.
Čitajući, primjerice, kako će se u budućnosti potrošnja poticati zabranom štednje (netrošenje je zločin protiv korporacije!), pitate se kako već danas nekome nije pala na pamet takva čarobna ideja.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )