Dinko Kreho : Incestuoznost scene boljka je svake male književne i kulturne sredine

Dinko Kreho, foto: Treći Trg

Dinko Kreho (1986.) autor je pjesničkih knjiga "Ravno sa pokretne trake" (2006.) i "Zapažanja o anđelima" (2009.), kao i esejističke "Knjige o Dylanu Dogu" (2019.), te koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala "Bezdrov" (2013.) Bio je član uredništva Zareza, suradnik regionalnog projekta Alternativna književna tumačenja te voditelj tribine Od riječi do riječi u Booksi. Kritiku i eseje objavljuje na portalima booksa.hr i proletter.me kao i u tjedniku Novosti.

Nedavno objavljena pjesnička knjiga "Simptomi" (Treći Trg, 2019.) te esejistička "Bio sam mladi pisac – i drugi eseji o književnom polju" (Sandorf, 2019.) možda su najdirektniji, ali ne i jedini povod ovom razgovoru.
 

Bio sam mladi pisac Kreho Dinko

Srđan Sandić: Što bi rekao za sebe da si? Po vokaciji...kako se akreditirati u ovim političko – ekonomskim antiuvjetima?

Dinko Kreho: Na diplomi mi piše da sam književni komparatist i nemam ništa protiv da me se tako „akreditira“. Sad, što sve radim, to (je) druga priča. U najkraćem: pišem prozu, poeziju, esejistiku i književnu kritiku, radim u kulturi, i bavim se kazalištem potlačenih i brazilskim jiu jitsuom.

Mladi pisac mora biti okružen starijim muškarcima. Istaknuo si to u knjizi „Bio sam mladi pisac“. To nije nužno homoerotska situacija, ali činjenica je da stariji mužjaci optrčavaju po književnom polju, dijele pamet, regrutiraju...

U knjizi sam pisao o tome kako se statusne privilegije i simbolički kapital u književnom polju reproduciraju među ostalim i kroz paternalistički diskurs o „mladom piscu“/„mladoj spisateljici“. Kao pandan „mladome piscu“ figurira „ugledni pisac“ (puno rjeđe spisateljica): ili si „mlad“ (što podrazumijeva jasno zacrtane dosege i postavljene granice) ili si „ugledan“ (pri čemu se „ugled“ pojavljuje kao samorazumljiv i apriorno utvrđen). Ovoj u suštini kastinskoj podjeli u novije se vrijeme pridružuje, po svoj prilici kao rezultat kapitalističkog preoblikovanja polja, „nagrađivani pisac“; bit će zanimljivo vidjeti kako će se ova figura dalje razvijati i percipirati.

Što se tiče diktata starijih mužjaka, to nije specifično samo za književno polje – pogledajmo tek ono akademsko! – niti samo za naše prostore, no čini mi se da se u našem književnom životu kao rijetko gdje uzima zdravo za gotovo. To je homosocijalni aspekt priče o „mladome piscu“, koji sam dobro iskusio ali je tek zadnjih godina osvještavam.

Tvrdiš da bi ovo naše književno polje radije zvao jugoslavenskim nego li postjugoslavenskim. Možeš li dodatno elaborirati argumentaciju? Participiraju li u njemu nužno „ljevičari“?

Ovo književno polje „post“ je u smislu da dolazi nakon Jugoslavije, a pritom je nije u stanju nadrasti (ne zaboravimo da su i naše nacionalne književnosti vrhunac svog proučavanja i valorizacije, kako u domaćim tako i u svjetskim okvirima, doživjele upravo u Jugoslaviji). U zadnje vrijeme radije ga zovem jugoslavenskim zato što ne mislim da je njegovo postojanje vezano isključivo uz Jugoslaviju kao politički projekt Jugoslavije – koliko god da ga je taj projekt osvijestio i institucionalizirao – niti mislim da je konceptualizaciju književnosti treba deducirati iz (ne)postojanja državno-pravnog okvira.

Svetozar Petrović još je šezdesetih godina pisao da ukoliko postoji jugoslavenska književnost, onda je ona postojala i postojat će neovisno o svakoj Jugoslaviji. Kad govorim o jugoslavenskom književnom polju, ili književnom životu, to je deskriptivni termin: ne mislim da je ikakvo jugoslavensko ili političko opredjeljenje nužno da biste u njemu sudjelovali. U tom bi smislu, naprimjer, i opus Ivana Aralice spadao u jugoslavensko književno polje.

Kako razumijevaš incestuoznu književnu scenu kod nas? Koju vrstu otpora pružiti?  Može li otpor dati pozitivne pomake? Zapravo, bi li se složio da je po svoj prilici – incestuozna?

Tzv. incestuoznost scene boljka je svake male književne i kulturne sredine, a na slične boljke, koliko sam upućen, ponekad se žale i u znantno većim sredinama. Mislim da je bitno neprestano osvještavati vlastitu poziciju: preispitivati uloge u kojima nastupamo, prakse u kojima sudjelujemo, odnose moći u koje smo upleteni. Potiskivanje još nikad nije izašlo na dobro. Pritom, i „incestouoznost“ se očituje na vrlo različitim razinama: jedno je osjećaj nelagode zbog toga što djelujete u okvirima u kojima „svatko svakoga zna“, a drugo, recimo, konkretan sukob interesa ili nepotizam na djelu.

Mislim na način na koji se zamjera „negativna“ kritika? Na način na koji se valorizira seoski i ratni roman, i dan danas, u suradnji s nekim dodatnim religijskim motivikama.

Osobno mi je uvijek više smetala lažna skromnost i prijetvornost nego ljutnja zbog kritike (to kako se kritika površno čita i koliko malo treba da se percipira kao „negativna“ drugi je par rukava). S druge strane, moram reći da u svojstvu kritičara nikad nisam doživljavao prijetnje ili otvorene izljeve agresije: iz svega što pratim čini mi se da su takve reakcije ipak u prvom redu rezervirane za kritičarke. Tu se vraćamo na one (ne nužno ni sijede) mužjake iz tvog prvog pitanja i njihove prakse bratimljenja.

Svaka književnokritič(ars)ka praksa morala bi podrazumijevati i spremnost na propitivanje općeprihvaćenih vrijednosnih hijerarhija. Ali, s obzirom da se naše polje nalazi u sad već višedecenijskoj totalnoj eroziji, takav kritički napor isto tako može proći neprimjećenim, što onda zna djelovati osobito porazno.

Možeš li nanovo objasniti pojam „kulturnog feudalizma“? A i vlastito paćenje od neke vrste „jugonostalgije“?

„Kulturni feudalizam“ sistem je uređivanja i konceptualizacije književnog polja po statusnim i kastinskim („feudalnim“) načelima. On među ostalim podrazumijeva imperativ da se svakoj pojavi što prije odredi vrijednost, dometi i pozicija, unutar zatvorenog i hijerarhiziranog sistema književnosti; svaki novi „književni glas“ valja brže-bolje smjestiti u taj zatvoreni sistem, povezati ga sa već poznatim i hijerarhiziranim i tako ga pripitomiti. Pojam je sedamdesetih godina razvio slovenski pjesnik, esejist i filozof Jure Detela, a do mene je došao posredstvom Miklavža Komelja, koji je zaslužan za revival zanimanja za Detelino djelo proteklih godina.

Tekst na koji se referiraš u drugom dijelu pitanja zove se „Jugonostalgija za budućnošću“. Naslov već poprilično jasno govori o kakvom je tipu „jugonostalgije“ riječ. Nostalgičan sam ne za Jugoslavijom kao državom i društvenim uređenjem, nego za budućnošću koju je obećavala, za idejom da nas uopće čeka nekakva budućnost. U globalnim okvirima vizija budućnosti danas je u dubokoj krizi, o čemu su opsežno pisali Mark Fisher ili Franco Bifo Berardi – od budućnosti, kaže Fisher, ostaju samo aveti. Budući da nijedna od državica koje su nastale raspadom Jugoslavije ni izdaleka nije u stanju ponuditi ikakav projekt budućnosti, nije čudno što u našem slučaju te aveti nose jugoslavensko ime.

Zbirka „Simptomi“ koju je objavio Treći Trg iz Beograda osobno mi je intrigantno pjesničko svjedočanstvo anksioznosti, „mraku“. Otkrij nam pjesnički proces, ako ga je bilo...

Pisanje poezije za mene oduvijek predstavlja anksiozan proces. Upuštaš se u nekakve clasheve s jezikom, namjerno izazivaš kratke spojeve, tražiš vraga (osim u slučaju da pišeš poeziju koja se spram jezika odnosi nonšalantno, no onda se postavlja pitanje koliko je to legitimna poezija...). U Simptomima sam pokušao zahvatiti u neku specifičnu nelagodu življenja u globaliziranom društvu transparentnosti i voajerizma, ali tako što ću pratiti tragove – simptome – koje ona ostavlja kako u tijelu, tako i u jeziku.

Tijelo je u fokusu. Pričaj nam o registru jezika tijela. Što te je fasciniralo?

Fasciniralo me je, i još uvijek me fascinira, pitanje granica između izvanjskog i unutarnjeg, privatnog i javnog, intimnog i poslovnog, pitanje koje mi se čini osobito aktualnim u ovom historijskom trenutku. Tijelo je u epicentru svih ovih sudara, u njemu se prelama svaka kriza – uključujući i krizu jezika, jer je i jezik tjelesan i otjelotvoren fenomen.

Stathis Gourgouris izvlači argument koji kaže da književnost ima svoju vlastitu epistemološku domenu, govori vlastitim jezikom, misli vlastitim terminima, radi na osobni način. Razloži nam svoj stav, molim te.

Tako se i meni čini. Za određivanje diskursa književnosti važna mi je ambivalentnost, neuhvaljivost, nekakva svijest o poroznosti granice između literarnog i ne-literarnog. Također, rekao bih da su „poučci“ književnosti – spoznajni, mobilizacijski, itd. – uvijek individualni, što ističe i Jacques Rancière. Zbog ova dva razloga pokušaj političkog obrazovanja ili aktivizma kroz književnost često se pokazuje nezahvalnim.

Kada kao kritičar misliš poetičko i političko, što bi rekao da prevladava u analizi naših suvremenika? Što se više nameće da se razotkrije?

Poetičko i političko ne vidim kao odijeljene dimenzije teksta. Za mene politika književnosti i jest sadržana prvenstveno u njenim imanentno književnim svojstvima, što će reći u poetičkoj ravni. Koristimo li književnost samo kao medij da isporučimo neki politički sadržaj, to ne ide u korist niti književnosti – jer se onda odričemo onog najboljeg i specifičnog što književnost može ponuditi – ali ni politici – jer postoje puno bolji mediji i forme za političku agitaciju, osobito u eri društvenih medija.

Koja su dominantna estetsko – ideološka pravila u našemu polju? Što bi rekao?

Ne bih baš rekao da postoje pravila, ali svakako postoje dominantni trendovi i obrasci, a onda i određeni imperativi. Recimo, kako u zadnje vrijeme dosta pišem kratke priče, pratim i razne kratkopričaške natječaje, koji su poprilično popularni u našim krajevima. Vrlo brzo sam primijetio da postoje određene poetičke komponente koje se očekuju od jedne priče koja pretendira na nagradu: moment moralne i političke didaktičnosti i dominantno realistička izvedba (fantastika npr. prolazi uglavnom ukoliko je u službi alegorije) dvije su bitne takve sastavnice.

Ukoliko govorimo o „pravilima igre“ u ravni ponašanja u književnom polju, fejzbučna ekonomija lajkova i šerova na tom planu definitivno proizvodi vlastiti bonton. Za razliku, međutim, od mnogih ranijih bontona, ovaj nije zapisan i „kanoniziran“, pa tako i akterke i akteri u polju često lutaju i nagađaju, a ponekad se i spore o tome što je primjereno – što stvara neku novu vrstu anksioznosti u međuljudskim odnosima.

Također, kako s društvenim medijima svi dobijamo mogućnost postati malim marketinškim strojevima, prakse podrške, kolegijalnosti i drugarstva u polju dobivaju sasvim nove i konkretne oblike uzajamne reklame i promocije. Ukoliko niste uključeni u neki od takvih krugova, znatno je teže figurirati na književnoj sceni.

Misli li književnost? Imamo li mi uopće sekularni diskurs? Derrida je otprilike rekao da je književnost „čudna institucija“ koja nije baš prijemčljiva za metafiziku...

Čini mi se da misli, samo ne na način filozofije, društvene teorije ili prirodnih znanosti. Ne znam ni približno dovoljno o ovoj tematici da bih smislio odgovor koji će nekome oduzeti dah. Slažem se da je riječ o „čudnoj instituciji“, pogotovo kad je historiziramo i sjetimo se da je naša koncepcija književnosti stara jedva tristotinjak godina. Kad bismo banuli Aristotelu ili Danteu i počeli im govoriti o „književnosti“ na način na koji to danas činimo, sumnjam da bi razumjeli o čemu govorimo.

I za kraj: kako i kada čitaš u zadnje vrijeme? Gdje se tvoj „ukus“ skrio?

Gotovo svakodnevno čitam dok jedem – navika koje se nastojim riješiti, ne zbog količine apsorbirane lektire, nego zbog količine apsorbirane hrane – kao i navečer, pred spavanje. Raspored i količina čitanja u ostatku dana varira u ovisnosti o tome kakvo je štivo u pitanju, zašto ga čitam, u kojoj sam i kakvoj sam fazi, itd.

Nedavno sam po drugi put pročitao fantastičan roman-omnibus francuskoga pisca i filozofa Tristana Garcije naslovljen "7", koji me je inače toliko impresionirao da sam si zadao nezahvalan zadatak da ga prevedem (nezahvalan utoliko što je posrijedi petstotinjak stranica fantastike i weirda bez gotovo ikakvog odjeka izvan Francuske). Ovih dana, da ostanemo na francuskome govornom području, uživam u serijalu o Claudine, autorice poznate kao Colette: riječ je o erotskom klasiku iz Belle Époque koji također u europskim i svjetskim okvirima nije ni približno dobio priznanje kakvo zaslužuje.  U zadnje vrijeme dosta čitam mange, pa tako i iznova pročešljavam opus Naokija Urasawe – autora koji je za mene, bez pretjerivanja, jedan od najboljih pripovjedača koje sam ikad sreo u bilo kojem mediju.

Što se ovoga našeg jezika tiče, nedavno sam pročitao roman "24" Marije Pavlović, jako dobar pinčonovsko-osterovski triler koji preporučam za predah od dominantnih poetičkih matrica i imperativa.  

Dinko Kreho

Bio sam mladi pisac

• Sandorf 06/2019.
• 116 str., meki uvez
• ISBN 9789533511528

Čitanje Krehinih eseja daje mi osjećaj - s onu stranu sentimentalnosti - da je književnost, a s njom i književni život, još uvijek relevantna tema, praksa i način života, što je iznimno postignuće u naše doba. To su eseji teoretičara koji dopušta da se u njegov koncept umiješa biografska slu­ čajnost; eseji u kojima se susreću zakučasti tokovi historijske i osobne pripovijesti, rigoroznost i užitak u tekstu. (Muanis Sinanović)