Dora Šustić : Psi

Dora Šustić (foto: Petra Slovakov)

Hoc est enim corpus meum, ovo je naime tijelo moje, glasovita je Isusova rečenica koja u kršćanskoj liturgiji prati obred pričesti u kojem se kruh pretvara u Kristovo tijelo. Tom rečenicom francuski filozof Jean-Luc Nancy započinje svoj traktat o tijelu „Corpus“. Ista ta rečenica neprestano mi se vrtjela po glavi dok sam čitao debitantski roman spisateljice, scenaristice i filmske redateljice Dore Šustić (1991.) koja je za njega dobila nagradu „Drago Gervais“ za najbolji neobjavljeni rukopis. 

Dora Šustić rođena je u Rijeci, diplomirala je političke znanosti u Ljubljani i magistrirala scenaristiku na praškoj filmskoj akademiji FAMU. Radi kao scenaristica na više filmskih i televizijskih projekata i predaje osnove filmskog jezika na Praškom filmskom institutu. Roman „Psi“ u listopadu prošle godine objavljen je u nakladi Gradske knjižnice Rijeka i, prema nekim informacijama, njegovo prvo izdanje gotovo je rasprodano (doduše, valja napomenuti da je tiskan u ograničenom broju primjeraka) pa će drugo uskoro izaći u nakladi Frakture.

Kroz priču o emocionalnom i umjetničkom sazrijevanju dvadesetogodišnje pripovjedačice-protagonistkinje Dore koja iz rodne Rijeke odlazi na studij filmskog pisma u Prag u romanu se tematizira iskustvo novog kozmopolitskog naraštaja milenijalaca koji se danas sve češće odlučuju dio studija provesti u inozemstvu. Okosnicu romana čini Dorina burna ljubavna veza s osamnaest godina starijim Turčinom Leonom, fatalnim, pomalo demonskim ljubavnikom nalik na Heathcliffa iz „Orkanskih visova“. Intenzitet doživljenog navodi Doru na promišljanje o tome kako zabilježiti svoje iskustvo. Čak i kad je s ljubavnikom, zatvara se u kupaonicu kako bi pisala scenarij za film temeljen na vlastitoj ljubavnoj priči. Uz pomoć onoga čemu su je poučili mentori na filmskoj akademiji udaljava se od svog iskustva i promatra ga izvana, teorijskim okom, kako bi iznašla načine na koje će svoje tijelo pretvoriti u tekst.

Psi Šustić Dora

U našoj zapadnjačkoj civilizaciji, piše Nancy u „Corpusu“, tijelo ima sveti status, ali je istodobno i obilježeno, mnogo puta ispisano, nadzirano, vezano društvenim konvencijama. Stoga ne bi trebalo pisati o tijelu, nego pisati tijelo, ne služiti se simbolima za tijelo nego tijelom samim. Drugim riječima, nastavlja Nancy, „ne znamenja, slike, šifre tijela, nego još uvijek tijelo.“ Proza koja izvire iz tijela je hrabra, ne pristaje na kompromise i podriva društvene hijerarhijske obrasce pa tako francuska teoretičarka Hélène Cixous izvor „ženskog pisma“ vidi upravo u ženskom tijelu. U svojoj knjizi „Novorođena“ (La jeune née, 1975.) Cixous tako poručuje: „Piši samu sebe. Tvoje se tijelo mora čuti“. 

A ono se u romanu „Psi“ itekako „čuje“, štoviše, iz njega proistječu motivacije likova, ali i samo pripovijedanje. Za razliku od njihovih roditelja sputanih sponama malograđanskog života, Doru i njezinu prijateljicu Ružu vodi princip užitka, lacanovski rečeno, „jouissance“. Dvije prijateljice u neprekidnoj su potrazi za snažnim, autentičnim iskustvom. Spoznaju svijet tijelom, sve što im se događa propuštaju kroz tijelo. Taj osjetilni susret sa svijetom događa im se uglavnom posredstvom hrane, seksa, alkohola i raznih drugih opijata. „Htjele smo pojesti i pojebati sve“, pripovijeda Dora. „Htjele smo znanje, slobodu, posao, seks, uspjeh, ljubav, pare, aktivizam, asketizam, dobru guzicu i veliku pamet.“  Ali, kao što je poznato iz psihoanalize, a toga je svjesna i pripovjedačica, žudnju je nemoguće zadovoljiti („To je subverzivan apetit, neutoljiv.“). Kad se žudnja dovede do krajnosti ona postaje destruktivna i autodestruktivna. U neprestanom pokušaju zadovoljavanja žudnje javlja se, kao što bi rekao Lacan, „višak užitka“, „višak života“, koji se pretvara u nagon za smrću, a upravo je to ono što tvori suprotni pol romana. Samoubojstvo kao lajtmotiv provlači se u romanu od samog početka i Dorina putovanja u Prag kad dolazi do zastoja na pruzi jer se neki starac bacio pod vlak preko priče o bakinoj tetki Margiti koja se sa šesnaest godina bacila kroz prozor zbog nesuđene ljubavi do samoubojstva Leonove prijateljice Elene. Kako bi se oduprla smrti i dokidanju tijela, Dora pronalazi utočište u umjetnosti.

Na početku romana zatičemo je u španjolskom gradu Cadizu kako uz pomoć knjige s fotografijama pasa lutalica koje je snimio njezin mrtvi ljubavnik pokušava rekonstruirati njegovu prošlost, osobito odnos s njegovom bivšom suprugom Aynom koja je umrla od raka. U međuvremenu, muče je noćne more, sanja da će je rastrgati psi („Ne mogu krenuti dalje i živjeti svoj život sve dok me razdiru psi“). Psi, koji tvore središnju semantičku sliku romana, predstavljeni su svojim raskomadanim tijelima (u više navrata spominju se kao „mrtvi“, „spaljeni“, „raščetvoreni“), ali su njihova cjelovita tijela, zabilježena na Leonovim fotografijama, sačuvana zahvaljujući umjetnosti. Za razliku od hrane, seksa, alkohola ili uživanju droga,  umjetnost omogućuje tijelu da transcendira smrt i ostane cjelovito, iako više ne kao fizičko nego transformirano sredstvima umjetničkog posredovanja.

Usporedno s razinom fabule, roman „Psi“ bavi se i pitanjima odnosa umjetnosti i zbilje te recepcije umjetničkog djela koja su bitna i za samu konstrukciju romana. Nije slučajno da se kafić u kojem se sastaje društvo s akademije i u kojem započinje Dorina ljubavna priča s Leonom zove upravo Duende. Španjolska riječ duende, neprevediva na druge jezike, označava pojačano stanje emocija koje se javlja prilikom izvedbe flamenca ili, općenito, susreta s bilo kojim umjetničkim djelom koje na nas ostavlja snažan dojam. „Duende otvara ranu; u liječenju te rane, što nikad ne zacjeljuje očituje se izvanredna, kreativna narav nečijeg djela“, piše Federico Garcìa Lorca u eseju „Duende: teorija i igra“ (preveo Milivoj Telećan). Dora svoj trenutak duendea, koji doživljava gledajući i slušajući flamenco u nekom baru u Cadizu, opisuje ovako: „Svi činimo jedno pulsirajuće tijelo, sastavljeno od onih koji izvode i onih koji slušaju, tijelo koje zavodi.“ 

Susret s flamencom gotovo je seksualne prirode, izvođači i slušatelji spajaju se u jedno tijelo kao u spolnom činu. Iz takve recepcije proizlazi poimanje dramaturgije kao zavođenja koje izlaže Mentor, Dorin predavač na filmskoj akademiji, koji na uvodnom predavanju dramaturgiju filma uspoređuje s dramaturgijom vođenja ljubavi: „Uvod je uvijek potpuno svlačenje likova zbog čega priželjkujemo još; midpoint preobraćaj, potez koji mijenja uloge, točka bez povratka; a vrhunac, odnosno klimaks, trenutak kad stvari izbijaju na površinu.“ 

Navedeni narativni kostur autorefleksivno se odnosi i na roman „Psi“. Kako bi provela tu dramaturgiju „tijela koje zavodi“, autorica se koristi različitim pripovjedačkim postupcima. Pripovijedanje se odvija po principu filmske montaže u nizu analepsa (flashbackova) pri čemu se „kadrovi“ prekidaju u trenucima napetosti, čime se odlaže razriješenje neke situacije i čitatelja navodi da „priželjkuje još“. Osim toga, pišući o Cadizu, pripovjedačica Dora gotovo doslovno utiskuje svoje tijelo u tekst („Stapam se s tokovima grada“, „Tijelo postane teško čim se uspore kretnje grada“). Naposljetku, opisi Praga puni su osjetilnih dojmova (boja, zvukova, mirisa i okusa) koje tijelo bilježi prolazeći gradom. 

Žensko je tijelo protočno, kao što bi rekla Cixous, ono se „prelijeva“, posjeduje neograničeni potencijal za „jouissance“ i kreativnu slobodu. To je pouka koju Dora dobiva na uvodnom predavanju kod avangardne češke redateljice i feminističke ikone Věre Chytilove koja studentima poručuje da „streme apsolutnoj slobodi, čak i kad to podrazumijeva srljanje u sranje.“ Stoga nije čudno da njezin kultni film iz 1966 „Tratinčice“ u romanu funkcionira kao mise en abyme. Protagonistkinje filma Marija 1 i Marija 2 u nizu apsurdnih situacija izazivaju malograđanski moral patrijarhalnog društva izvrćući stereotipe o tome što bi žena trebala biti, a u romanu ih zrcale ne samo Dora i Ruža nego i dvije ukrajinske prostitutke koje se pojavljuju potkraj romana i koje se, ne slučajno, obje zovu Maria.

Sloboda za kojom Dora traga u svom procesu emocionalnog sazrijevanja odnosi se upravo na odbacivanje uloga koje bi je uvijek definirale u odnosu prema muškarcu, u ovom slučaju njezinom ljubavniku, a ne prema onom što ona doista jest, jer, kao što sama zaključuje: „Najbitnija transgresija u životu žene jest prijelaz iz zaljubljene djevojke u slobodnu ženu.“ Otkrivajući povijest Leonova odnosa s bivšom suprugom, Dora se sve više poistovjećuje s njom, sve više zauzima njezino mjesto. Jedini način da se oslobodi tog bremena jest da svoje iskustvo izbaci iz tijela. To izbacivanje s jedne strane odvija se u obliku povraćanja, menstrualnog i drugih krvarenja, a s druge putem pisanja koje predstavlja čišćenje, odstranjivanje onog „viška“ života koji pritiska uvijek kad se autobiografski materijal pokušava prenijeti u umjetnost („Rečenice su rasle kao korov po utrobi, lijepile se na sve organe i jedino ih je pisanje moglo odstraniti.“). Naposljetku, umjetnost i zbilja u ovom se romanu zrcale toliko da je čitatelj u napasti pomisliti kako je sve što se ondje dogodilo samo scenarij koji je pripovjedačica Dora (koju treba razlikovati od autorice Dore Šustić) napisala kao diplomski rad na filmskoj akademiji. 

Dora Šustić napisala je pametan i zavodljiv roman koji nas navodi da ga, čim smo ga završili, krenemo čitati ispočetka i ponovno prođemo kroz alkemijski obred u kojem spisateljica kao da nam poručuje: „Ovo je, naime, tijelo moje.“

Dora Šustić

Psi

• Gradska knjižnica Rijeka 10/2022.
• 152 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535924593

Roman "Psi" prikazuje milenijalce u raskoraku između suspregnutosti i raspojasanosti, anesteziranosti ekscitiranosti, otupjelosti i nadraženosti, suzdržanosti i izražajnosti, feminističke emancipacije i seksualne ekstrovertiranosti, materijalnog obilja i duhovne lišenosti. U tom se kontekstu odvija veza između muškarca na pragu zrelih godina i djevojke u cvijetu mladosti.