Dražen Katunarić - "Tigrova mast"

Održava se
01.01.1901.

Autor desetak pjesničkih zbirki, nekoliko knjiga esejističke proze i romana, urednik «Europskog glasnika» i nakladnik koji će u Hrvatsku dovesti Houellebecqa, Dražen Katunarić (1954), nedavno je u vlastitoj nakladi objavio zbirku priča «Tigrova mast». Relativno malena knjižica donosi četiri priče koje, iako posve samostalne, povezuju neki zajednički nazivnici koji knjigu čine relativno kompaktnom cjelinom.

Do sada su se uz Katunarićevu prozu uglavnom vezivale odrednice «esejistička» i «intelektualistička», no «Tigrova mast» čini stanoviti odmak od tog tipa proze. Odmak je zapravo ključna riječ koja funkcionira i kao najprimjetniji zajednički nazivnik četiri priče; čak tri su od njih prostorno odmaknute u egzotične krajeve (Kina, Indija, Maroko) u kojima su se našli Katunarićevi «domaći» likovi po raznim poslovima. Četvrta je, pak, odmaknuta vremenski i smještena negdje na prijelaz iz 19. u 20. st. No, najjača nit poveznica ovih priča, kojima one dobivaju i lagane obrise koncept-zbirke, jest tematiziranje muško-ženskih odnosa, bez obzira radilo se o bračnim, preljubničkim ili pak odnosu s prostitutkom, a Katunarić svjetla reflektora usmjerava (i) prema seksualnosti.

Prva, naslovna priča ona je u kojoj se na seksualnom planu ne događa ništa konkretno. Protagonist je poslom boravio u Kini, upoznao lijepu Wei Sing, prostitutku koja to zapravo i nije, a nakon njezina odbijanja i povratka kući postaje čudak koji se maže tigorovom masti i osjeća kako je i sam postao Kinez.

U priči «Carmen», pak, situacija je posve suprotna. Mladi Splićanin Siniša Venturin koji je došao zaraditi kao naftaš u pustinji, na novogodišnju noć u hotelu koji djeluje kao labirint, upoznaje mladu Crnkinju Carmen koja pokazuje interes za njega, iako ne pristaje na strast. Nakon scene nasilnog seksa, u kojoj se Venturin preobražava u nasilnog muškog šovinista koji u trenutku uživa čak i u robovlasničkoj poziciji nad «crnim mesom», događa se nagli preokret i spoznaja istine zbog čega je Carmen odbijala dobrovoljni seks. Dok je prva priča bila prije svega portret junakove psihe i njegove rastrojenosti nakon kineske epizode, druga se odlikuje razgranatijom fabulom u koju su ubačeni i autentični opisi ambijenta i običaja zemlje u kojoj se našao protagonist, kao i scene eksplicitnog seksualnog čina.

Treća, možda i najbolja priča zbirke, «Amigos para siempre», još je šire fabularno razgranata. Započeta slučajnim susretom dvojice bivših prijatelja koji se više ne pozdravljaju i prepoznaju, ona je prostor za evociranje jedne mladalačke avanture, u hipijevska vremena, kad su Robert i Stanko, tada studenti, išli na putovanje u Indiju. Sastavljena od brojnih epizoda u kojima se prepliću opisi svih nedaća putovanja bez dovoljno novaca, funkcioniranje uličnog života na indijskim ulicama, običaji i mitovi, kulminaciju doživljava njihovim boravkom u ciganskoj mahali i upoznavanju s Ciganima, kao i prekrasnom mladom Cigankom koja stavlja njihovo prijateljstvo na kušnju. Spomenuta egzotičnost Katunarićevih priča ovdje je dovedena do vrhnunca, no nakon još jednog egzotičnog detalja, opasnosti od krokodila, priča je zaokružena na manje egzotičan način. Riječ je ponajprije o priči o prijateljstvu, onome klasičnom mladalačkom, u kojima se dijeljenje zajedničkih nedaća čini dovoljno čvrstom osnovom da ono potraje «para siempre», što je dakako zabluda o čemu svjedoči uvodni dio priče.

Četvrta i posljednje priča zbirke, «Gospođa Miranda», na prvi pogled odudara od ponuđenog koncepta zbirke. Ona je svojevrsna stilska vježba; novi stanovnik jedne splitske kuće, pripadnik «pornografskog naraštaja», pronalazi nedovršenu priču bivšeg stanara pripadnika «idealističkog naraštaja» s prijelaza 19. na 20. stoljeće i završava je u svome stilu. Stariji dio priče pisan je u maniri pripovijesti hrvatske moderne; priča je to o ljubavi udane žene i njezinog potencijalnog ljubavnika, a u njoj se može pronaći cjelokupan inventar pripovjedne proze toga prošlog vremena – ljubavne kušnje, pisma, odluka da se ostane u braku iako je riječ o ljubavi iz sažaljenja i dr. Katunarić je doista uspio u toj stilskoj (re)konstrukciji. No, njezina nadopuna, nakon cijeloga stoljeća, ne zanima se slutnjama i previranjima, kajanjima i dvojbama, već gospođu Mirandu transformira u preljubnicu koja se na hotelskom krevetu prepušta eksplicitno opisanom seksualnom činu s ljubavnikom, dok njezin muž sve to tajno promatra kroz pukotinu iz druge sobe. Pitanje je nije li ovdje na djelu ipak i stanoviti dijalog autora s današnjom prozom mlađeg naraštaja koju ovdje svodi tek na puko bilježenje tjelesnosti, čak i pornografiju, bez interesa za ikakvo dublje kontekstualiziranje međuljudskih odnosa.

«Tigrova mast» zbirka je solidnih priča u kojima se izmjenjuju hladne i gotovo dokumentarističke dionice s onim emotivno-ispovjednim, čak i lirskim, spajaju i prepliću naturalistički dijelovi s onim mitskim. Pa iako je riječ o tematiziranju erotičnih i erotskih međuljudskih odnosa, na trenutke se osjeća kao da u svemu nedostaje zrnce suptilnosti i strasti, te da je sve u jednom trenutku preraslo u intelektualno igru, onakvu kakvu će konačno potvrditi posljednja, četvrta priča zbirke. U kontekstu Katunarićeva prozna opusa ovo je svakako novi korak i jači odmak od esejističkog prema fikcionalnome, što otkriva i nove pripovjedne mogućnosti ovoga autora.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )