Dubravka Ugrešić : Doba kože
Junaka kratke priče ruskog avangardnog pisca Daniila Harmsa iz listopada 1938., kojega protiv njegove volje zovu kapucin, muči slava Jean-Jacques Rousseaua. Žašto je on sve znao? I kako djeci mijenjati pelene i kako udavati cure! I ja bih isto tako htio sve znati.
Doba kože
Dubravka Ugrešić prevodila je Harmsa, kao i Irena Lukšić, a Rousseau nije bio jedini muškarac čiji su se tekstovi čitali kao evanđelja. Kada u Pismima d’Alembertu o kazalištu iz 1758. kaže da ženama priliči da budu skromne i čedne, i da se drže podalje od očiju javnosti, on svojim budućim kritičarima (čije argumente vrlo lucidno skicira) poručuje da se ne žale njemu, već Bogu koji se svega ionako prvi domislio. On, Rousseau, samo ga citira. Ženski je sram prirodan, a i da nije treba na njemu inzistirati s obzirom da se, poput metaforičkoga višenamjenskog odvijača, pokazao korisnim društvenim alatom. Rousseau ne treba posezati za brojnim primjerima da bi potvrdio svoje maksime, veli, kao što ni Bogu ne trebaju opravdanja. U prilog im svakako ide činjenica da su obojica muškarci, u povijesnim trenucima u kojima se to bilježi kao prednost. Ne čudi stoga da je ženski tekst, a možda posebno ženski esej, nešto kao ulaganje žalbe. U šesnaest eseja koji čine knjigu Doba kože (Fraktura, 2019.), Dubravka Ugrešić čini upravo to.
Jedna od najzanimljivijih i najvažnijih autorica s ovih prostora, koja s manje uspjeha nego što bi to htjela pokušava izbjeći etiketu „hrvatska spisateljica“ (želeći se time odmaknuti od svih onih razloga zbog kojih više ne udiše isključivo čisti hrvatski zrak), ove je galopirajuće, britke i jetke tekstove ispisivala od 2014. do 2018., a neke i prethodno objavila po svjetskim publikacijama i portalima (od poljskih dnevnih novina do američkih magazina). Sintagma koja mi pada na pamet dok ih čitam je kazalište sjena. Ona poseže za metaforom karnevala.
U društvu simulacije, kaže Ugrešić, bitno je biti uvjerljiv, pucati na osjećaje, jer do njih drže svi a osobito oni za koje bi se reklo da ih uopće nemaju.
U naše digitalno doba sam život doživljava se kao karneval, i zato nema predaha dok karneval traje. Iscrpljeni ljudi kese se sa selfija i po milijunti put repetiraju svoju sreću, piše Ugrešić o nama koji smo se udjenuli u plošne, digitalne avatare sebe i plešemo po ekranima na varljivom pozadinskom svjetlu. Ako sintagmu razlomimo i riječ sjena zamijenimo opsjenom, a kazalište teatrom, još ćemo se više približiti kutu iz kojega Ugrešić promatra neke od opasnijih aktera naše i međunarodne društvenopolitičke scene: kao jezive klaunove koji jeftinim trikovima zbunjuju javnost, uzrokuju kognitivnu disonancu, distorziju percepcije. Koji „čine teatar“. U društvu simulacije, kaže Ugrešić, bitno je biti uvjerljiv, pucati na osjećaje, jer do njih drže svi a osobito oni za koje bi se reklo da ih uopće nemaju.
Rousseau je glumce smatrao moralno propalim prenemagatorima, za razliku od oratora ili propovjednika. Ugrešić piše da te razlike često nema. No, u vremenu kada je diskurs autentičnosti gotovo globalni fenomen, pretjerujemo li u suprotnom smjeru? Razapinjemo vlastitu kožu, spremno pokazujemo unutrašnje organe, svatko je izložak u izlogu svoje mesnice, reći će Ugrešić. Nekada je to bila privilegija figura poput Lenjina, svojedobno balzamirana i izložena u moskovskom Mauzoleju.
Ali vratimo se na sjene. Na liminalne likove koji opsjedaju Europu i njome plutaju poput utvara: na migrante, imigrante, egzilante i azilante koje Ugrešić dobro poznaje i istančano portretira (primjerice poluškolovanu bugarsku Turkinju Melihu koja, skupa sa svoje četiri sestre, čisti prostore po Amsterdamu). Na despotske vlasnike imigrantskih dućana sa živežnim namirnicama, tih sumnjivih mjesta u koja se hodočasti ne pitajući za cijenu. Jer nostalgija se najbolje prodaje, što najbolje znaju oni koji emigriraju da bi u novoj zemlji vjerno uprizorivali čekanje u dugačkim redovima, ili gradovi koji se, na putu u šljašteću budućnost, najednom zateknu u vlastitoj prošlosti. Europa je i sama bila migrantkinja, prema jednoj mitskoj verziji kćerka feničanskoga kralja, rođena u gradu Tyre, u današnjem Libanonu, koja se na leđima bika, svoga dragana Zeusa, domogla europskih obala, podsjeća Ugrešić. Situacija je, dakako, iznimno kompleksna, ali dio društvenoga komentara i intervencija vezanih uz izbjegličku krizu kao da se navode Rousseauovim osvrtom na pad Rimskoga Carstva, na horde barbara, sjevernjaka, koji su sa sobom dovukli i svoje žene. Nesofisticirane narode s nejasnim rodnim ulogama i nimalo rezervirane (hladna klima ne potiče suzdržavanje).
Stranci kao duhovi opsjedaju naciju, piše feministička teoretičarka Sara Ahmed, kao što i nas uvijek opsjeda stranac iznutra, odnosno nesvjesno. Granice nacije i granice pojedinca testiraju se i definiraju u emotivno nabijenim susretima tijela. U siječnju 2014., Ugrešić promatra jedan takav u zagrebačkom tramvaju: krupnoj ženi u srednjim godinama nezaposlen inženjer od četrdeset kila frazom „dobro se živi“ želi reći da njezino tijelo zauzima previše mjesta. Ona je osupnuta neugodnim događajem nakon kojega je na svim sudionicima da se nanovo uspostave, da korigiraju vlastitu kožu. Glumice poput Renée Zellweger kritizira se diljem internetskoga svijeta jer su to učinile skalpelom.
Ugrešićkini su eseji tamno ogledalo ispisano kroz optiku iščašenosti ili izglobljenosti (riječi koje autorica veže uz već spomenute migrante, imigrante, egzilante i azilante koji čine nevidljivu Europu). Iz perspektive koja bi nam svako toliko trebala biti prepisana kao lijek.
U atenskom su kazalištu ženama bila namijenjena mjesta na kojima nisu bile izložene pogledima, i s kojih ni same nisu mogle dobro vidjeti – valjda da se ne bi morale previše crvenjeti. Ugrešić iz svoje pozicije vidi akutno jasno. Obilno crpeći iz popularne kulture (novog mitološkog polja), politike, klasika, ruske avangarde itd., i atletski skačući s jedne asocijacije na drugu (od lopate do izložbe u pogrebnom muzeju u Amsterdamu, od underground satirične novele iz Sovjetskoga Saveza do izuma senzorne proze na američkom MIT-u), Ugrešićkini su eseji tamno ogledalo ispisano kroz optiku iščašenosti ili izglobljenosti (riječi koje autorica veže uz već spomenute migrante, imigrante, egzilante i azilante koji čine nevidljivu Europu). Iz perspektive koja bi nam svako toliko trebala biti prepisana kao lijek.
I on sve zna – zaključi Harmsov junak s početka ovoga teksta – samo nije, kao slavni francuski filozof, toliko siguran u svoje teorije. Da djecu i njemačke ovčare treba uništiti, baciti u jamu pa politi živim vapnom, a potencijalne ženike i udavače skinuti do kože i paradirati u kakvoj dvorani, s imenom, prezimenom i adresom na kartici oko vrata – ako se kome dogodi ljubav, da zna nasloviti pismo. I dok je Rousseau dijelom prestao biti relevantan, uspjelo mu je reći isto što i Ugrešićki: da demokracija zbog netransparentnosti podbacuje u praksi. Kapucin je, pak, prilično točno predvidio britanski televizijski reality show Gola privlačnost.
Granice su izblijedjele, i nije više jasno što je umjetnost, a što zbilja, što je imitacija života, a što sam život, i što imitacija imitacije, kaže Ugrešić. U eseju Ocvat laganja iz zbirke Intencije (1891.), Oscar Wilde tvrdi da život oponaša umjetnost. Isto pjeva i Lana Del Rey. U ovih šesnaest eseja mjestimice se dogodi da se hitnost životnoga sadržaja prelije preko forme, što čitateljicu može ostaviti s osjećajem da se nalazi na marginama nekog žustrog razgovora (ili odgovora) u koji ponekad mora tražiti ulaz, a sveukupno čini knjigu strukturno labavijom od nekih drugih naslova autorice koja formom itekako barata.
Doba kože
- Fraktura 05/2019.
- 256 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533581415
Književnost, politika, kultura svakodnevice vlastita sjećanja i iskustva savršeno se prožimaju u knjizi eseja 'Doba kože' Dubravke Ugrešić. Može li koža poslužiti kao umjetničko djelo, što se događa s doseljenicima i imigrantima na Zapadu, kakva je uloga umjetnosti i književnosti i kako to da esej o čistom hrvatskom zraku stalno buja?