Edo Popović : Nastavljam i dalje ovisnički, nekritički voljeti život
"Došli smo prekasno da bismo rekli išta što već nije bilo rečeno", lamentirao je koncem 17. stoljeća francuski filozof i satiričar La Bruyère. Mislioci, filozofi, književnici stoljećima već zdvajaju nad onime što doživljavaju kao "sekundarnost" svojega vremena, progonjeni nelagodnim uvjerenjem da je sadašnjost tek puka imitacija prošlosti, jer – ionako je sve već rečeno, sve već napisano, sve već učinjeno. U tom ne previše optimističnom doživljaju života kao puke iluzije (ne)svjesnoga uma, postaje li umjetnost, književnost, mehanizam neprekidnog ponavljanja jednog te istog scenarija s tek privremeno važećim kulturnim i društvenim referencama? No, bez tih referenci, nema ni nas. A kralj kulturnih i društvenih referenci u suvremenoj hrvatskoj književnosti svakako je Edo Popović (1957.), pisac čije se sazrijevanje odvijalo paralelno s naglim ubrzanjem povijesti konca 20. i početka 21. stoljeća: od prve knjige priča 1987. godine, kada se s "Ponoćnim boogijem" ustoličio kao predvodnik proze urbanog pejzaža i stekao status kultnog autora desetljeća, preko čitavog niza zbirki kratkih priča, novela, romana, knjiga dnevničko-autobiografske proze u kojima se zaigrani kroničar urbanog života postupno pretvara u oštrog kritičara globalizacije i zatravljenog prognostičara (mračne) budućnosti čovječanstva, pa sve do posljednje knjige, "Zapisi iz Stranice Gornje" (2019.), neke vrste dnevnika života na selu koji supotpisuje sa suprugom Ljiljanom, proza Ede Popovića ogledalo je naše suvremenosti.
Jedan od najzagrebačkijih pisaca koji je odavno prerastao granice grada, Popović je nedavno objavio novi roman "Kako sam brojio ljubičaste robote" (OceanMore) u kojemu, miješajući autobiografske činjenice i fikciju, njegov književni alter ego – šezdesetogodišnjak kojega zatječemo nakon obiteljskog i profesionalnog sloma i teške bolesti – bespoštedno preispituje svoj dotadašnji život. Počinje shvaćati da nije razumijevao ni sebe ni druge, da zapravo nije znao tko je i što želi, shvaća da je njegova skala vrijednosti bila izokrenuta, da su mu važne i vrijedne bile nevažne i bezvrijedne stvari, da se pasivno prepuštao društvenim običajima i modelima ne dovodeći ih ni u jednom trenutku u pitanje. Prožeta mikroesejističkim razmišljanjima i poetskim snatrenjima, Popovićeva nova knjiga pitko i iskreno sažima sve ono što taj književnik i intelektualac čitav život zastupa: svijest o sebi u 'sada' i 'ovdje'. To 'sada' i 'ovdje' nije tek puka imitacija prošlosti, govori Edo Popović svakim retkom svoje književnosti, jer svaki ljudski život predstavlja vrijednost za sebe: okružen tim predivnim mjestom koje se zove 'naš svijet', svaki čovjek živi život vrijedan življenja.
Knjigu je Popović pisao nakon razdoblja teške bolesti, od koje se oporavio za dlaku izbjegavši smrt. U povodu izlaska njegovog novog romana autofikcijskoga predznaka, s piscem razgovaramo o književnosti i pisanju, o životu ispunjenom traganjem i lutanjima, o svijetu danas i tome što nas čeka sutra, o smrti, naravno, i o tome kako život pretvoriti u mjesto novih početaka. "Kako sam brojio ljubičaste robote" izvanredno je dirljiva knjiga, lirsko poniranje u dubine duše i samopropitivanje pisano smirenom rukom zreloga pisca koji je naučio da je za bolji i ispunjeniji život dovoljno opustiti se i – ponovo prebrojati robote.
Pišem ono što živim, osjećam i mislim
Ponoćni boogie
Gea Vlahović: Od zbirke "Ponoćni boogie", kojom ste se etablirali kao kultni autor tzv. urbane proze, ime Ede Popovića upisano je velikim slovima u korpus suvremene hrvatske književnosti. Od tada su prošle 34 godine. Što je danas ostalo od onog književnog enfant terriblea s konca 80-ih i početka 90-ih godina prošloga stoljeća? Koliko se današnji Edo Popović suštinski razlikuje od ondašnjega? Bi li se ta dvojica prepoznala da se sada sretnu, u gužvi utrinske tržnice, ili pak na osami velebitskih staza? Što bi jedan drugome rekli?
Edo Popović: Što je ostalo od mene kakav sam bio osamdesetih? Ne previše. Ime i prezime i podaci iz rodnog lista. Možda i boja očiju i ona unutarnja energija koja nas pokreće, a ne mijenja joj se priroda, samo intenzitet, pa sam sad usporeniji nego prije. Ostala je i znatiželja. Svijet je velik, a za života otkrijemo i vidimo malo toga, bilo da je riječ o drugim krajevima, gradovima, književnosti, glazbi, filmovima... Annie Le Brun sažela je to ovako: A mi, mi koji imamo toliko prostora, a tako malo vremena, mi ćemo biti nomadi. U tom smislu sam ostao isti, moja znatiželja se nije ugasila, pa iako je iza mene više godina nego ispred mene, ostalo je još dovoljno vremena za mnogo toga. Volio bih jednom zaći u neku pustinju, ubrati i osušiti biljke koje još ne znam i od njih napraviti čaj, pročitati knjigu i čuti glazbu koja će me izbiti iz cipela, takve stvari. Kad bi taj susret s prošlošću bio moguć, ne bi se dogodio na Velebitu, već na utrinskoj tržnici. Naravno da bih prepoznao tog tipa, ali sumnjam da bi tu bilo nekog velikog razgovora. Prije bismo se samo gledali ispitivački i šutjeli, misleći svatko svoje. I to je u redu.
Svi vaši junaci duboko promišljaju život – svima je zajednička borba s unutarnjim demonima, čak i onda kada se čini da su u toj borbi konačno uspjeli nadvladati vlastitu ostavštinu. Je li "pravi" Edo Popović dosegao određenu razinu mudrosti kakvu čitamo iz njegovih knjiga? Kakav biste savjet dali danas samome sebi da sretnete tog sebe, 30 godina mlađeg? Bi li vas taj poslušao?
S godinama čovjek postaje samo stariji, to osjećam i znam. O mudrosti ne znam ništa. Pišem ono što živim, osjećam i mislim, tako je od prve do ove posljednje knjige. A da sretnem tog tridesetogodišnjaka, rekao bih mu, na primjer, da svakako ode na Velebit. Sumnjam da bi me poslušao. Na Velebit me nije odveo savjet starijeg. Onamo sam otišao nakon brojnih grešaka koje sam počinio, bolje rečeno onamo me odveo život sam. A život nije ništa drugo nego zbroj mnogih gluposti i grešaka koje počinimo, i pokoje dobre stvari.
Nakon više od desetljeća "hodanja" prirodom, prije više ste godina život u gradu zamijenili ruralnim životom; odluka koju ste u knjizi napisanoj zajedno sa suprugom Ljiljanom književno opisali i kao put osobnoga razvoja i osvajanja slobode. Jeste li uspjeli "pronaći put kući"? Da malo parafraziram naslov jednoga poglavlja u vašoj najnovijoj knjizi, gdje je – kuća?
To još ne znam. Kuća na koju mislim je ona koju na kraju svojeg puta pronađe svaki čovjek. Imam ovdje na umu Čuang Ceovu parabolu koja kaže: „Kako mogu znati da ljubav za životom nije samo obmana? Kako mogu znati ne pretvara li me strah od smrti u zalutalog putnika koji ne pronalazi put kući?“ Čini mi se da je slobodan onaj tko se na svakom mjestu osjeća kod kuće. Možda je to definicija slobode – biti svuda kod kuće.
Postali ste gotovo sinonim za aktivan suživot s prirodom, no grad je sastavni dio vašeg identiteta, definicija onoga odakle dolazite, tko ste. Nedostaje li vam grad, ipak, ponekad?
Preselivši se u selo u kojem stalno živi nekoliko ljudi, nisam zauvijek napustio grad. Uostalom, opet sam u Zagrebu, silom prilika boravim ovdje već godinu dana. Selo ne isključuje grad, niti grad selo. Situacija nije „ili-ili“, već „i-i“ i kad god mi zatreba neki gradski sadržaj, potražit ću ga u Zagrebu, Novom Mestu, Karlovcu ili nekom drugom gradu. Ipak, ne mogu reći da mi grad nedostaje. Grad je zakrčen i fizički i mentalno. Krećemo se uskim koridorima ulica, otuđeni od poslova koje radimo i ljudi koje susrećemo, potpuno smo ovisni o nečemu što proizvode drugi i o čemu ne znamo gotovo ništa, bilo da je riječ o hrani, vodi, grijanju, struji, odjeći, posve smo izgubili vezu s onim iz čega je potekla naša vrsta – s prirodom i divljinom, a rekao bih i sa stvarnošću. Prije petnaest godina, suočen s bolešću, instinktivno sam se okrenuo ka prirodi, otišao na Velebit i ondje pronašao ono što tada, paradoksalno, uopće nisam tražio, a danas to živim – jednostavnost. Moj život je skup običnih, svakodnevnih situacija, velike geste i sudbonosni događaji su rijetkost. Te male stvari, jutarnja higijena, priprema hrane, kuhanje kave, odlazak u trgovinu, razgovor s poznanicima i prodavačicama na tržnici, berba biljaka na livadi, razgovor sa susjedima na selu i tako dalje, sačinjavaju najveći dio mojeg života i baš zato su mi jako važne, i posvećujem im mnogo pažnje. Ne želim vlastiti život svesti na niz automatskih radnji i poslova, na rutinu.
Istina, ono što najviše čitam posljednjih godina iz vaših proza je uživanje u svakodnevnostima života, za razliku od ranijeg pisanja o "pokušaju preživljavanja" života. Što najviše volite raditi?
Najviše volim raditi sve. Sve što me taj dan čeka. Skuhati ujutro kavu, piti kavu, brati biljke i staviti ih da se suše, kositi, cijepati drva, čitati, pisati bilješke iz kojih će možda nešto i nastati, otići sa suprugom negdje na lutanje, družiti se s mačkama, sjediti na ganku, piti čaj i razgovarati s prijateljima...
Zapisi iz Stranice Gornje
Preselivši na selo, imali ste ideal – jesti samo (ili u onoj mjeri koliko je to moguće) ono što sami proizvedete. Kako stojite s tim "projektom"? Uspijevate li u tome?
Ne u potpunosti, naravno. Potpuna prehrambena autonomnost supruzi i meni je nedostižna. Naprosto nemamo znanja i alata za takvo što. Uspijevamo, međutim, uzgojiti nešto povrća, posadili smo dosta mladih voćaka, a naš stari voćnjak već nekoliko godina zbog kasnih mrazova ne daje gotovo ništa, no dobro nam ide skupljanje i pripravljanje samoniklog bilja i divljih bobica. Što se samoniklih biljaka tiče, upoznajući ih i koristeći ih u prehrani kao napitke, salate, u varivima ili pržene, shvatili smo da je vrtlarenje u najvećem broju slučajeva nepotreban i zeznut posao. Zato smo u našem vrtu dosad uzgajali uglavnom ono što ne možemo pronaći u prirodi, rajčice, neke mahunarke, mrkvu, peršin, neke začine. I sve to u našem još uvijek improviziranom vrtu raste zajedno s onim što se pogrdno naziva korov, a zapravo su korisne divlje biljke. Ne plijevimo, ne oremo i ne prevrćemo zemlju ašovom i motikom, samo je rahlimo vilama i nastiremo sijenom i slamom. Ostalo nabavljamo u najbližoj okolini, kod susjeda, na obiteljskim gospodarstvima, jaja, brašno, žitarice, mlijeko, krumpir, koji smo jedne godine posadili ispod slame, ali nam nije baš uspio... Važno nam je, što se toga tiče, znati točno što jedemo, porijeklo namirnica, kako su, gdje i u kojim uvjetima uzgojene.
Mliječna staza je prizor koji vas uzburka, ili krijesnice u lipanjskim noćima, a posebno vas jako pogodi kad osjetite da ste dio toga.
U vašem selu, barem do objave ove najnovije knjige, živjeli ste vi i još jedan deda od 90-ak godina. Što će biti kad postanete Posljednji Čovjek?
Neću postati posljednji čovjek. Srećom. U romanu stalni stanovnici Stranice Gornje bili smo samo nas dvojica, no u stvarnosti u selu živi još troje odraslih i jedno dijete, a od ove godine i dvije obitelji. Naš susjed Janko Radman, kojeg spominjete, nažalost je umro krajem prošle godine. Bile su mu 94 godine.
Autor ste nemalog opusa – pet romana i jednako toliko publicističkih naslova, tri zbirke priča, tri novele. Marljivo pišete i objavljujete već više od 40 godina, računamo li od prve objavljene priče u studentskom magazinu Komparatist, "Kataton bluesa"; svaki puta uspijevajući biti u središtu pozornosti kulturne javnosti a ipak, uvijek ostajući pomalo po strani od srednje struje, kao da ste sebi izorali nekakvu paralelnu brazdu po kojoj jašete sami. Kako uspijevate u tome? Što vas motivira, pogoni u pisanju? Piše li Edo Popović za sebe ili za druge?
Pisanje je komunikacija. Što god pisali, uvijek se obraćamo nekome. Ono jest usamljenički posao, kao što je i čitanje uglavnom usamljenički posao, pišući pisac razgovara sam sa sobom, vodi niz unutarnjih monologa, no na kraju se on ipak obraća nekome, nekom neimenovanom, nepoznatom čitatelju. To ne znači da tog čitatelja imam na umu dok pišem. Sumnjam da išta dobro može ispasti ako pisac cilja neku određenu skupinu ljudi. Kaže se da ne treba ići putevima starih mudraca, već da treba tražiti ono što su oni tražili. Tako otprilike shvaćam i pisanje. Dakle, ne oponašati velike prethodnike i suvremenike, niti se uklapati u trendove i pisati traženu robu, kako bi se reklo poslovnim žargonom, nego tražiti vlastiti put, biti autentičan i svoj.
Teško mi je govoriti o tome zašto pišem, što me pokreće da pišem. Zapravo, ne znam točno zašto pišem. Možda da se ostvarim kao biće, ili da sebi i onima koje to zanima objasnim svijet koji gledam. A taj svijet je beskrajan i lijep. Možda pojedini njegovi dijelovi nisu lijepi, ali cjelina je lijepa, organska cjelina, cjelina života i stvari, božanska ljepota svemira, kaže Robinson Jeffers u pjesmi „Odgovor“. Već dugo nemamo televizor, a otkako smo kupili kuću na selu sve češće promatram jedno drugo svjetlucanje, noćno nebo, koje se, usput rečeno, uopće ne vidi iz grada. A to nije jedini prizor za koji smo zakinuti živeći u gradovima. Mliječna staza je prizor koji vas uzburka, ili krijesnice u lipanjskim noćima, a posebno vas jako pogodi kad osjetite da ste dio toga. Možda je to gorivo koje me danas pogoni da pišem, ta svijest da nisam istrgnuto biće, već da sam neodvojiv dio svega što postoji, cjeline, svemira, nazovite to kako hoćete.
Što vidite, gledajući tako, postrance, hrvatski književno-kulturni mainstream? U posljednja četiri desetljeća Hrvatska je prošla put preobrazbe – političke, gospodarske, svjetonazorske, što se odražava i u njezinoj književnosti. Je li napokon uspjela mentalitetski nadrasti književnu krčmu malograđanske zavisti i ograničenosti koju je još Krleža detektirao?
Hrvatska jest prošla preobrazbu koju spominjete, ali pritom kao društvo nismo napredovali, nego nazadovali. Crkva je danas preuzela ulogu Komunističke partije, a crkvena dogma je zamijenila komunističku. U školama djeci umjesto samoupravnim socijalizmom danas ispiru mozak vjeronaukom. Formalno je Hrvatska demokratska država, parlamentarna demokracija i te stvari, a u stvarnosti je ona i dalje jednopartijska država. Situacija s društvom je još lošija, danas smo kao društvo neobrazovaniji, neinformiraniji, konzervativniji i zatucaniji nego osamdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta legendarna sloboda govora i sloboda medija pretvorila se u slobodu prenošenja laži, poluistina, u slobodu širenja mržnje, netrpeljivosti i podjarivanja raznih oblika diskriminacije. Izgleda da je demokracija prekompliciran alat za hrvatsko društvo, da se ne znamo služiti tim alatom, pa ga upotrebljavamo na pogrešan način, ili ga, još gore, zloupotrebljavamo.
Što se književnosti i umjetnosti tiče, i danas, kao i u socijalizmu, imate iznimnih umjetničkih ostvarenja koja ne podilaze ničemu i nikome, i onih drugih koja računaju na naklonost vladajućih politika i prevladavajućih svjetonazora. Isto tako, nekad su se u umjetnost petljali partijski cenzori i savezi boraca, danas to čine crkveni cenzori, braniteljske i katoličke udruge. Ukratko, vjerujem da bi Krleža i danas govorio o istoj krčmi.
Imate li favorite među mlađim hrvatskim autorima? Pretpostavljam da pratite što se nova događa u domaćoj književnoj produkciji, budući da se i vaš sin Sven bavi pisanjem…
Ne pratim previše domaću književnu produkciju. Više čitam knjige o biljkama, o prirodnom poljodjelstvu i zelenoj filozofiji, o šumama, takve stvari. Nadalje, tu je taoistička, zen i slična literatura nastala na Istoku. I kad sve to zbrojite, dobijete mnoštvo naslova koji potpuno zadovoljavaju moju potrebu za čitanjem, i uzmu svo vrijeme koje mogu odvojiti za čitanje. Ipak, nisam potpuno neinformiran. Darko Šeparović je meni vrlo zanimljiv i drag pisac. Čitao sam njegovu poeziju, uredio njegov prvi roman, a sigurno ću pročitati njegov novi roman. Sven mi govori da ću izgubiti mnogo ako ne pročitam poeziju Marije Dejanović i Monike Herceg. On me uvjerava da je književna scena danas življa, raznolikija i bolja nego osamdesetih, kad sam sâm bio mladi pisac, i ja mu vjerujem.
Srećom, pisati literaturu još uvijek mogu samo bića koja osjećaju. I koja osjećaje mogu iskazati riječima.
Nakon još jednog teškog zdravstvenog stanja koje vas je odvelo na rub ponora života, "Kako sam brojio ružičaste robote" na čitatelja djeluje poput apaurina. To je knjiga o pobjedi, ne nad bolestima ili smrću, već o jednoj drugoj vrsti pobjede, nad životom. Jeste li doista uspjeli pobijediti život? Kakav je to osjećaj, taj ekvilibrij postojanja u "sada i ovdje"?
Ne bih ovdje govorio o pobjedama i porazima. Bolest prebolite, ili umrete od nje. A život živite. To je sve. Biti sada i ovdje nije nimalo jednostavno, za takvo što potrebno je mnogo discipline, odlučnosti, usredotočenosti, vježbe. Tijelom smo uvijek ovdje i sada, no naše misli, naš mozak bježe u prošlost, u budućnost, mislima smo na nekom drugom mjestu... Životinje su neprestano u stanju duboke, potpune prisutnosti, ovdje i sada. Čovjek to može postići uz pomoć meditacije i nekih drugih tehnika, a samo iznimni ljudi, koji su postigli ono što se u budizmu zove prosvjetljenje, satori, a u kršćanstvu stapanje, sjedinjenje s Bogom, mogu u tom stanju biti stalno ili neko dulje vrijeme. Nisam od te vrste ljudi. Ipak, ponekad budem u tom stanju, u najboljim trenucima hodanja, dok sjedim kod kuće, ili negdje u prirodi... To su moji najbolji trenuci.
Prvo kronična opstruktivna bolest pluća, pa non-Hodgkinov limfom, sada plućna embolija. Bolesti su uvijek nekako išle ruku pod ruku s vašim književnim interesima i životnim odabirima, no čini se da ste ovaj puta više nego ikada do sad ukoračili u intimu tog iskustva i potpuno ga ogolili. Čitajući, čini se posve prirodnim to što ste napisali baš ovu i ovakvu knjigu; no, je li doista bilo toliko prirodno ispisati ju? Kako je taj proces izgledao? Je li bilo teško otvoreno govoriti o nemoći, bespomoćnosti, bolesti?
Spomenuo sam već da pišem uglavnom o onome što poznajem, a najbolje poznajem ono što živim, što sam iskusio. Nisam neki storyteller, u smislu da izmišljam priče. Okvir mojih proza je moje vlastito, izravno iskustvo. Volio bih da je moje iskustvo s bolestima manje bogato i manje intenzivno, no na takve stvari ne možemo previše utjecati. Najgore stvari dogodile su mi se kad sam počeo živjeti mirnije, jednostavnije. I da, potpuno je prirodno da pišem o tome. Nije mi bilo teško otvoreno govoriti o nemoći i svemu što ide uz bolest. No jedno vrijeme nisam mogao pisati, fizički sam bio slab, bez energije, bez koncentracije nužne za bilo koji posao. Nisam mogao voziti automobil. Nekoliko mjeseci čak se nisam mogao koncentrirati ni na čitanje, nisam mogao pogledati film do kraja. Sve se otvorilo kad sam opet počeo hodati, najprije po kvartu, a onda po Žumberku i Samoborskom gorju. Nisu to bile neke ture, ali sam imao dovoljno energije da započnem pisati Ružičaste robote, čitati, bingeati neke serije.
Prije desetak godina bili ste među aktivistima koji su se borili za spas Zagreba od hegemonije privatnih interesa utjelovljene proteklih 20 godina u nedavno preminulom gradonačelniku Milanu Bandiću. Očito je da se nakon novih lokalnih izbora dogodila golema promjena u glavnome gradu; što očekujete od Možemo! u smislu kulturne politike?
U smislu kulturne politike i svakom drugom smislu očekujem da novi gradonačelnik i njegov tim ostvare svoja predizborna obećanja. Nisu obećavali brda i doline, lovu do krova svima, da nam se guma na autu nikad neće probušiti, niti da će svaki građanin imati vlastitu tvornicu, što su najčešća obećanja patoloških lažljivaca na koja nasjeda mnogo građana. Možemo! su obećali vrlo jednostavnu stvar – da će raditi poštujući zakone, transparentno, u suradnji s građanima, u interesu i na dobrobit svih građana. I samo to očekujem od njih. Ništa više, i ništa manje. Neka to učine i bit će u Zagrebu dobro u svim vidovima života, pa i u kulturi.
Kako sam brojio ružičaste robote
U svojoj novoj knjizi, promišljajući vrijednost književnih djela, nazivate valorizaciju literature pukim konstruktom ljudskoga uma. Prigodno, s obzirom na nedavnu raspravu oko kriterija vrednovanja za izdavanje potpora Ministarstva kulture i medija. Kad govorimo o statusu pisaca unutar naše kulturne svijesti, mislite li da se on promijenio na gore? Je li književnost u doba društvenih mreža – lažnih vijesti, internetskih trolova i "postistine" – nepovratno izgubila kredibilitet, a time i smisao?
Valorizacija i jest konstrukt ljudskog uma. Posebno kad se vrednuje ono što je i samo proizvod ljudskog uma. Etikete poput „antologijski“, „literarni klasik“ itd. nisu ništa drugo nego proizvod nečijeg mozga. A književne nagrade i priznanja su stvar dogovora određene skupine ljudi koji imaju neku ideju, neko mišljenje o tome što je dobro, a što loše. Pritom se književna nagrada svih nagrada, Nobel, dijeli prema kriterijima koji uglavnom nemaju nikakve veze s književnošću. S tim u vezi su i kriteriji za izdavanje potpora MKiM koje spominjete dogovor određene interesne skupine i što se mene tiče prvorazredna besmislica, posebno onaj dio gdje se u igru uvode brojke posuđenih ili prodanih naslova. Zakon ponude i potražnje. Što se prodaje/posuđuje k'o alva – dobro je, a što se manje prodaje/posuđuje – loše je. Nije bilo dosta što su se jednom na sajmu knjiga u Puli opekli uvodeći nagradu za najprodavaniju knjigu. Pa su sramotno ustuknuli kad je ispalo da im najprodavanija knjiga nije po volji.
Književnost nije izgubila kredibilitet, niti ga može izgubiti. Kredibilitet može izgubiti samo pisac. Književnost će uvijek imati mjesta u ljudskim zajednicama i srcima, uvijek će postojati iznimna, dobra, osrednja i loša književna djela, i uvijek će postojati birokrati koji će živjeti od stavljanja tih djela u pretince koje su sami izmislili. Ovdje, naravno, ne mislim na književnu kritiku, esejistiku i književnu teoriju, već na kojekakve komisije i slične moćne gomilice pri ministarstvima, uredima za kulturu i sličnim mjestima gdje ima nekakve love i moći.
Čitam u jednom vašem Facebook statusu zgodnu prispodobu o kompjutorizaciji književnosti u budućnosti, u kojoj će literaturu pisati kompjutori i pametni telefoni. Trebamo li se zaista zabrinuti?
Ma ne. Samo sam se šalio, ciljajući na to da kompjutori-pisci ne traže ništa osim malo struje, a isporučuju literaturu. Davanja za književnost bila bi u tom slučaju nula kuna. Koje olakšanje za ministarstvo kulture, državne i gradske blagajnike. Srećom, pisati literaturu još uvijek mogu samo bića koja osjećaju. I koja osjećaje mogu iskazati riječima.
Već dugo posuđujemo od budućnosti da bismo zadovoljili naše besmislene, napuhane, sasvim nepotrebne potrebe.
Poznat ste kao kritičar tzv. galopirajućeg, divljeg, turbo-kapitalizma. U njegovu se središtu posljednjih godina, osobito u Europi, nalazi obnovljeni uspon isključivosti, šovinizma i rasizma. Prošlost nas je naučila da jačanje fašizma može imati samo dva moguća ishoda: fašističku budućnost ili budućnost očišćenu od fašista. Kako možemo oblikovati tu budućnost, a ne upasti u stare, destruktivne obrasce? S gledišta modernog europskog intelektualca, je li kapitalizam ipak zaslužio biti spašen i sačuvan?
Sistem koji je utemeljen na sirovom nasilju, eksproprijaciji, destrukciji, dehumanizaciji i iskorištavanju, a to jesu temelji ranog kapitalizma, posve sigurno ne zaslužuje biti spašen i sačuvan. Kapitalizam je dosad prošao mnogo faza, prilagođavao se novim društvenim normama i običajima, navlačio sve uljuđenija i pristojnija lica, danas se mnogo govori o zelenom, ljudima i prirodi prijateljskom kapitalizmu, ali je on i dalje sistem koji proizvodi krize, nejednakost, koji omogućuje da se sve veća količina bogatstva, materijalnih dobara i moći koncentrira u sve manjem broju ruku. Već dugo se govori o kapitalizmu krize, a ne o krizi kapitalizma, što znači da kriza nije bolest, loša faza kroz koju će kapitalizam proći i sve će opet biti u redu, već da je kriza uvjet postojanja kapitalizma. Ukratko, ono što stvara problem, ne može biti rješenje problema.
Fašizam se ne može ponoviti na način kakav je viđen sredinom dvadesetog stoljeća, no on je i dalje tu negdje, više je ili manje prikriven i čeka priliku da oslabe društveni mehanizmi zaštite pa da se razbukti. Kriza je njegovo prirodno stanište, kao i šovinizmu i rasizmu. Nemoguće ih je iskorijeniti, barem ja ne mogu zamisliti suvremeno društvo u kojem žive ljudi različite nacionalnosti, vjere, rase, seksualne orijentacije itd., a pritom vlada savršen sklad, svi se međusobno uvažavaju i poštuju. Nordijska društva su bogata, zrela, tolerantna, riječ je o zemljama razvijene demokracije, a ipak su ondje aktivne i vidljive neonacističke, rasističke i slične skupine. No primjeri tih zemalja također dokazuju da je takve skupine moguće držati na društvenoj margini, ne dopustiti rasizmu, fašizmu i šovinizmu da postanu poželjni, prevladavajući ili vladajući društveni obrasci.
Teme zaštite okoliša i 'zelene budućnosti' svakako su dio vašeg spisateljskog fokusa. Nedavno ste spominjali knjigu "Odrast: Pojmovnik za novu eru" u kojoj se skupina autora bavi strategijama ekološke održivosti i društvene pravednosti. Daje li ta knjiga odgovore na temeljna pitanja spašavanja planeta od nas samih?
Autori knjige detektiraju i analiziraju vrlo ozbiljne probleme vezane uz rast i potrošnju s kojima se suočavaju suvremena društva, države i ekonomije, i nude neka rješenja za izbjegavanje globalne katastrofe koja je sve izglednija, a prema kojoj će se, kažu sve procjene, aktualna pandemija činiti kao dječja igra. Pojednostavljeno rečeno, ovaj planet ne može zadovoljiti apetite sve brojnijeg čovječanstva, ne može servisirati sve brojnije i sve bizarnije naše potrebe, našu pohlepu, našu neutaživu žeđ za sve više sve novijih stvari, riječju, naše potrošačko ludilo. Već dugo posuđujemo od budućnosti da bismo zadovoljili naše besmislene, napuhane, sasvim nepotrebne potrebe, ako tako mogu kazati. Živimo, dakle, na kredit koji mi nećemo vraćati, a buduće generacije će to plaćati, najvjerojatnije tako što će hrane i pitke vode biti sve manje, a planet sve vreliji i neugodniji za život. Održivi rast je potpuno promašena stvar, jer već dugo ovakav rast privrede i ovakva potrošnja nisu održivi. Termin odrast sugerira nešto drugo, naime ne samo radikalno smanjivanje proizvodnje i potrošnje, već potpunu promjenu paradigme.
Tu mi je nekako prirodno nadovezati se s aktualnom pandemijom; sviđa mi se kako ste tu temu kroz "Robote" provukli kao sporednu, ali neumoljivu realnost. Vjerujete li u održivu budućnost u post-covid svijetu?
Vjerujem u budućnost u post-covid svijetu. Pandemija će proći kao što su prošle i mnoge pošasti prije nje. Ona je vid promjene. Što ćemo naučiti iz nje, hoćemo li se opametiti ili ćemo nastaviti po starom, to ćemo tek vidjeti. Kladim se na ovo drugo. Pandemija je, međutim, pokazala kako malo je potrebno da se Zemlja oporavi od našeg pogubnog utjecaja. O tome govori dokumentarac „The Year Earth Changed“. Pun je snažnih, dirljivih scena. Poput one kad ljudi s terasa kuća u kojima žive desetljećima prvi put vide lanac Himalaje kojeg im je dotad skrivao smog. Ili o pingvinima u Australiji koji više ne moraju čekati noć da nahrane gladne mladunce na kopnu jer je obala danju krcata kupačima.
U knjizi – kojoj je i sam naslov dala glazba – javlja se fenomen "fantomske" glazbe, koju vaš književni alter ego čuje u svojoj glavi. Vaši su romani uvijek nekako premreženi glazbom; zamišljam vas kako sjedite na trijemu ispred svoje kuće usred prirode i osluškujete tišinu i pjev ptica… Koliko vam je danas važna glazba?
Glazbu slušam često dok sam u Zagrebu, gotovo svaki dan. Nekad je glazba zvučna kulisa dok radim nešto drugo, nekad sjedim i slušam koncentrirano. Na selu je sasvim druga stvar. Ondje, dobro pretpostavljate, radije slušam pjev ptica i druge zvukove prirode. Čini mi se glupim narušavati ih ičim, pa i dobrom glazbom. Istine radi, današnje selo nije tiho, zaboravite na idilu. Tišinu i zvukove prirode vrlo često poderu zvukovi motorne pile, motorne kosilice, traktora. U danima košnje i drugih poljoprivrednih radova, Utrine se doimaju kao oaza mira i tišine u usporedbi sa selom.
Jedan od likova u "Robotima" bolest definira kao privremeno stanje, podsjetnik na vječna temeljna pitanja o tome odakle dolazimo i kamo idemo. Jeste li pronašli odgovore na ta pitanja ili samo nastavljate "ovisnički, nekritički voljeti život"?
Nisam, naravno, pronašao odgovor niti na jedno „veliko“ pitanje. S njima ću se i dalje suočavati, i da, nastavljam i dalje ovisnički, nekritički voljeti život.
Kad govorimo o suočavanju sa smrću, prirodno pitanje koje se nameće kad čovjek razgovara s piscem koji se suočio s najvećim strahom i onda o tome odlučio napisati knjigu, jest pitanje – je li vas strah? No, vi u ovoj knjizi govorite o strahu koji je veći kad je riječ o bližnjima. Što je, na kraju, najvažnije?
Ne, nije me strah. Želim živjeti, želim živjeti dugo, ali me nije strah onoga što će neminovno doći. Mislim da je posve prirodno da čovjeku teže padaju nevolje njegovih bližnjih, nego njegove vlastite nevolje, i da što se toga tiče nisam nikakav izuzetak. A što je najvažnije? Pa ovo što upravo radimo. Vi pitate, ja odgovaram.
Kako sam brojio ružičaste robote
- Naklada OceanMore 04/2021.
- 144 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321219
Novi roman Ede Popovića 'Kad sam brojio ružičaste robote' prožet je autobiografskim činjenicama i fikcijom, mikroesejističkim razmišljanjima i poetskim snatrenjima. Priča prati šezdesetogodišnjaka koji nakon obiteljskog i profesionalnog sloma i teške bolesti bespoštedno preispituje svoj dotadašnji život...
Hrvatski pasijans
- Naklada OceanMore 03/2024.
- 120 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321806
U jednom novozagrebačkom naselju ubijen je umirovljeni svećenik. Slučaj preuzimaju inspektori Branko Rakitić i Marko Ančić, u policiji poznati po osebujnom načinu rješavanja slučajeva. Dok istražuju motive zločina i potencijalne počinitelje, inspektori ulaze u tamne zakutke društva i pojedinaca, sudaraju se s alternativnim činjenicama, medijskim manipulacijama i korupcijom u vlastitim redovima.