Elena Ferrante : Na marginama, o užitku čitanja i pisanja

Elena Ferrante : Na marginama

Nema puno knjiga (barem ne nama ovdje poznatih) u kojima se žene književnice autopoetički, esejistički, ili u vidu nekog drugog književnog oblika (možda dnevnika ili pisama) osvrću, analiziraju vlastiti književni rad, sklonosti, postupke, odabire i drugo. Tu su svakako „Vlastita soba“ V. Woolf, knjiga razgovora sa M. Yourcenar „Otvorenih očiju“ ili dnevničke bilješke što ih je književnica vodila u vrijeme nastanka ili promišljanja o romanu „Crna mjena“, eseji o pisanju sakupljeni u knjizi „Pisati“, M. Duras, eseji „O pisanju“ A. Nin, dnevnici S. Sontag, i, uistinu, teško mi se je prisjetiti čime još raspolažemo na ovome, dosta škrtom polju, kada je o književnosti što je stvaraju pripadnice ženskog roda riječ. 

Na marginama Ferrante Elena

Utoliko više je knjiga eseja posljednjih godina svjetski mega – popularne talijanske književnice, koja se skriva iza pseudonima Elena Ferrante, „Na marginama, o užitku čitanja i pisanja“ (prev. Ana Badurina, Profil 2023.) svojevrstan događaj – prilika da se, bez obzira na to jesmo li oduševljeni čitatelji njenih knjiga ili tek rubni svjedoci fenomena što ga bilježe njena bestseller djela u novijoj svjetskoj književnosti, upoznamo iznutra s jednim danas veoma prisutnim, pa time svakako i utjecajnim spisateljskim glasom. Tim više što je Elena Ferrante ove eseje pisala s iskrenošću rijetko viđenom kada je riječ o auto osvrtanju kod pisaca, sa znalaštvom koje bi joj možda mnogi negirali, da se o njemu ne osvjedoče upravo putem čitanja ovih eseja, s ljubavi spram pisanja i elokventnošću, vještinom vladanja ovom književnom formom, u kojoj ne bi bilo loše i češće sretati ovu spisateljicu. 

Nakon prvog romana “Mučna ljubav“ (u originalnu objavljenog 1992., hrvatski prijevod  izašao je 2019.), koji je otkrivao autoricu koja piše tonalitetom intrige, sklona žanrovskome, ali u dosta izraženoj vezanosti s književnim naslijeđem, koje se je očitovalo kroz kvalitetu rečenice, kompleksnost i podudarnu zbijenost smisla i stila, kao i kroz smjela psihološka istraživanja ljudskih odnosa, daljnja su se djela ipak sve manje bila obavezujuća prema stilu i naslijeđu, okrećući se sve više širokoj publici.  

​Tako su široko prihvaćena i poznata njena djela, romani „Dani zaborava“, iz 2002., „Mračna kći“, iz 2006., teatrologija „Genijalna prijateljica“, od 2011. do 2014., „Lažljivi život odraslih“, iz 2019. (sve u prijevodu Ane Badurine). Sva su ta djela pisana daleko lapidarnijim, gotovo pa običnim govornim stilom i jezikom, koji intenzivno oslikava brojne likove i zaplete, intrige i obrate koncentrirane na to da zaokupe čitatelja događanjima koja će doživjeti kao uzbudljiva. Briga o riječima, o jeziku i rečenici, a time dakako i o složenosti misli i dubini problematika koje se otvaraju time se je izgubila u pismu ove spisateljice, u korist sigurnoga tijeka neprekidnih izmjena dinamika radnji i dijaloga, unutar kojih je ozbiljnija književna kvaliteta ipak na gubitku. 

Mučna ljubav Ferrante Elena

No premda se je u svom radu, predavanjem žanrovskome, kao i pristupom tom okviru, Elena Ferrante odvojila od onoga što je predstavljalo i njene temelje u obrazovanju i razvoju, a dijelom i željama i stasanju kao spisateljice, upravo objavljena knjiga malih ali vrlo interesantnih eseja „Na marginama, o užitku čitanja i pisanja“ (u originalu, knjiga je tiskana 2021.) otkriva kako je, intimno, veza s „književnim bazenom“, kako sama na jednom mjestu kaže, ili s povijesti književnosti u njenim visokim bljeskovima, za nju i danas i te kako važna. I upravo je svijest o toj vezi drži na zdravome s odstojanju i od vlastita djela, odnosno od, posljedično, vlastita uspjeha, koji je uistinu neobičan i rijedak.

Eseji iz ove knjige pisani su na poziv Međunarodnog centra za humanističke studije „Umberto Eco“, na Bolonjskom sveučilištu, gdje je autorica pozvana održati tri predavanja na teme vlastita spisateljska rada, poetike, pripovjedne tehnike i drugoga, a koje bi mogle biti zanimljive širokoj publici, ne samo stručnjacima. Tako su nastala prva tri eseja iz ove knjige – „Muka i pero“, „Akvamarin“ i „Povijesti, ja“, a njima je pridodan i esej „Danteovo rebro“, pisan za izlaganje na konferenciji „Dante i ostali klasici“.

Krotak i žestok – dva načina pisanja koja Elena Ferrante kaže da poznaje (o svemu tome piše u prvom eseju „Muka i pero“), no ipak se daleko više drži prvoga (krotak), za kojega kaže da joj je još u školi osiguravao pohvale nastavnika (dok za drugi način pisanja kaže da bi se kod nje iznenada pojavio pa iščezao, ostavljajući je nezadovoljnom. To nezadovoljstvo, konstatira, opstaje i danas. 

Tako će u tom eseju kazati: „uviđam da moji meci ne lete daleko. Tad pokušam pisati žešće, ali ništa, tu iskru rijetko uspijem zapaliti… Dobar dio života pisala sam spore stranice, samo u nadi da su uvodne…To nešto što bi trebalo nezaustavljivo doći i snažno juriti uvlačeći u svoju mrežu svijet koji mu je potreban“, – sudeći po iskustvu Elene Ferrante – „to nešto lako izmiče stisku i gubi se.“

Tako ovdje uviđamo da imamo posla s jednom ne tako tipičnom, ili možda ne sasvim očekivanom auto refleksijom spisateljice na vlastitu spisateljsku metodu, zbog čega ćemo moći, kao čitatelji, osjetiti zahvalnost, na iskrenosti i ispravnom stavu, lišenom trijumfalizma uspjeha kojega njeno djelo već standardno luči, lišenom također i želje za samozavaravanjem, kao i danas i na književnom polju sveprisutne pohlepe i težnji autora, i onih koji stoje iza njih, za prisvajanjem statusa ili oznaka koje djelo koje su stvorili zapravo ne zaslužuje. 

Jer Elena Ferrante u ovim esejima zapravo piše o jednoj vrsti vlastita pristanka na konvenciju i kompromis u svom stvaralačkom radu, na „poslušnost“ dobre učenice u nastojanju da njeno pisanje ostane unutar zadanih struktura (unutar crvenih margina u osnovno školskoj bilježnici koje se u prvom eseju prisjeća), margina za koje književnica kaže da su stvorile njen „kavez“.

No ipak, tu je i „neskladna dreka u glavi“, koja je potiče na pisanje, i koja je tjera da ipak i narušava ravnotežu, ponegdje iznevjeri očekivanje ili strogu zadanost žanra („krimić me počne zaokupljati kad znam da nitko neće otkriti tko je ubojica“).

Jednako je i s likovima – jasni i dosljedni likovi, ustanoviti će na jednome mjestu, „nisu iskreni“. 

„Zagrijem se za njih kad govore jedno a postupaju suprotno.“
To su sigurno neke od vrijednosti u djelu ove spisateljice, koja se je ostvarila pisanjem, kako i sama kaže, ljubavnih romana, romana s intrigom i krimi zapletom i slično. No međutim, vidjet ćemo u ovim esejima, što je također interesantno, kako Elena Ferrante kao svoje literarne uzore ili primjere svojih književnih udivljenja ne navodi niti jedno djelo koje pripada književnom opredjeljenju i interesu koji obilježava njen rad, dapače – sva djela i autori koje spominje primjeri su književnog „izviđaštva“, činjenja netipičnih koraka koji su išli izvan zacrtanih književnih polja i zadatosti, simboli onih „kojima je uspjelo“ odvažiti se na pustolovinu neizvjesnosti koja je na koncu rezultirala djelom koje je neka vrst „žanra po sebi“ (primjerice, tu je, za razvoj moderne književnosti neizostavan roman Laurencea Sternea, „Tristram Shandy“, ili „Fatalist Jacques i njegov gospodar“, Denisa Diderota, „Neimenjivi“ Samuela Becketta, eseji odnosno predavanja Ingeborg Bachmann, koja piše o „opasnosti od neistinitosti“ u književnosti – opasnosti kojoj romani Elene Ferrante ipak pomalo i podliježu)…

Međutim, Ferrante sama kaže – „nikad nisam bila previše hrabra, to je moj križ – proizvođačica stranica koje me drže u okvirima pravila koja sam naučila. To je trajna praksa, ali od koje, u slučaju da me zaokupi svakodnevica, mogu bez problema odustati.“ 

Ona nadalje kaže kako „ne vjeruje u avangardne zahvate“ na umjetničko spisateljskom polju, no u ovim svojim autopoetičkim esejima upravo s oduševljenjem pokazuje u kojoj se mjeri divi i poštuje djela koja su išla tim pravcem. Tako u stvari pokazuje kako ne vjeruje u mogućnost ostvarenja takvih zahvata kada je njeno osobno stvaralaštvo u pitanju, jer je svjesna u kojoj je to mjeri težak i zahtjevan rad i put (premda i put žene spisateljice općenito naziva „vrletnim“), no i ne samo zato, već i stoga jer je, u tom pogledu, kada je ona sama u pitanju, tradicionalist („nastavila sam naginjati upotrebi tradicionalno robusnih struktura“, ili „ako odem predaleko, možda se neću znati vratiti“, i k tome slično…).

Genijalna prijateljica Ferrante Elena

O načinu na koji je kreirala vlastitu metodu, koja se odlikuje nekim specifičnostima, piše u eseju „Akvamarin“, a nju prije svega vidi u „ležernijem estetskom imperativu“, kojemu onda duguje metodu prikazivanja likova „u granicama mogućeg“, bez zahtjevnijih težnji, računajući s time da joj se može posrećiti i uistinu prikazati određeni lik onakvim kakav on jest… Ovdje Ferrante piše o, kako ga ona zove, „objedinjujućem pisanju“, utemeljenom na dosljednosti, u kojemu gradi svijet gdje je „svaka skela na svome mjestu“, nakon čega dolazi „razjedinjujuće pisanje“ ili „grčevito pisanje“, koje u stvoreni red unosi nepredviđeno – oksimorone, antiteze temeljene na odnosima lijepo i ružno, ili ružno i lijepo, gdje u prvi plan izbijaju nedosljednosti i proturječja, gdje se miješaju prošlost i sadašnjost, uloge majki i kćeri, ili čak i njihova tijela… 

To je „razjedinjavajuće ili grčevito pisanje“ ona uzbudljiva neizvjesnost na koju računa, i koju svojim čitateljima priskrbljuje specifična prozna gesta Elene Ferrante, spisateljice koja je svoju „opsesiju“ načinima pisanja prenijela i među junakinje svog romana, teatrologije „Genijalna prijateljica“, unijevši je u načine pisanja dviju prijateljica, Lenú i Lile. 

U eseju „Povijesti, ja“ ponovno se vraća temeljnom, zapravo istom problemu koji dijeli i ove njene junakinje, kada kaže (baveći se određenim prigovorima koje je Gertrude Stein iznijela spram pisanja Ernesta Hemingwaya): „bilo to jeftino ili ne, kukavičluk ili ne, karijera ili ne, istinski pisati doista je teško, možda i nemoguće.“ 

Pozivajući se na Ingeborg Bachmann, kazat će kako je „pjesnik doista neizbježan tek kad u njegovu djelu prepoznamo jedinstven i nepromjenjiv svijet riječi, prilika, konflikata.“ Držeći se i nadalje onoga o čemu u svom predavanju diskutira Bachmann, Ferrante će kazati nešto na što današnje opservacije i doživljaji književnosti jako zaboravljaju (zacijelo s dobrim razlogom), a to je činjenica, i onako manje ili više izravno stalno prisutna u ovim esejima, kako je „ispravno naglasiti razliku između lijepe pjesme, dobre pripovijesti, zanimljiva, inteligentna romana o prosječnom čovjeku i djela nekog neizbježnog autora ili autorice. Temeljna je to razlika za sudbinu književnosti.“

Ovdje Ferrante korigira one razmahane novinske kritičare iz raznih uglednih svjetskih tiskovina, koji se razmahuju neprikladnim superlativima kada je njeno vlastito književno djelo u pitanju, sugerirajući jednim glasom utemeljene trezvenosti kako je ono što ona radi samo „zanimljiv, inteligentan roman o prosječnom čovjeku“, a ne „velika književnost našega vremena“, kako već galame kojekakvi novinski nadri stručnjaci.

Za razliku od njih, Elena Ferrante se i ovom knjigom pokazuje kao stručnjakinja, jer način na koji su ispisani ovi vrlo profinjeno i znalački, promišljeno i pošteno „skladani“ eseji pokazuje nam kako je riječ o autorici koja zna što, kako i zašto radi, a koja, paralelno, posjeduje i jedan „izvansistemski“ književni nerv, koji je daleko više literarne prirode (a tome je dokaz i njen prvi roman, „Mučna ljubav“) od onoga što prezentiraju njena vrlo uspješna i široko hvaljena djela. Taj nerv i u ovim esejima ponovno oživljava koncentriranu i visoko prisutnu brigu o rečenici, kao temelju ili bazi književnog tkiva, kojemu autorica zna i može pristupati i ne tako suviše olako (ovisno o tome što i za koga piše), a na čemu dakako počiva cjelokupan estetski i značenjski prosede djela. 

Jer tek se pročišćavanjem jezika njemu samome vraća onaj uvijek nanovo izgubljeni „prvotni smisao“, koji se gubi također neprekidno zadobivanim „naslagama svakodnevnog“. Pa premda je u svojim popularnim romanima svjesno išla naginjanju ka tome da svoj jezik okupira „naslagama svakodnevnog“, približavajući ga tako realitetu, zbilji ili tumačenju zbilje ipak nešto manje zahtjevnog čitateljstva, baveći se „prosječnim čovjekom“, u ovim svojim esejima autorica pokazuje, vjerojatno i sebi samoj, da je kadra ići i daleko više i dalje, upravo ka onom smislu, i uspostavljanju veze sa božanskim, kakvu iz nas spontano iznuđuje promišljeno i iskreno konstruirana rečenica i misao, iz koje iskri jedna dublja vrst iskustva i znanja koje se oslanja na tradiciju (predivan je i posljednji esej u knjizi, „Danteovo rebro“), a kakvo je u današnjem svijetu itekako dobro došlo, naročito kada ono stiže od ovako utjecajnih, moćnih ljudi, kakvima zacijelo pripada Elena Ferrante.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Elena Ferrante

Na marginama : O užitku čitanja i pisanja

• Prijevod: Ana Badurina
• Profil 06/2023.
• 128 str., meki uvez
• ISBN 9789533139951

Elena Ferrante u knjizi eseja 'Na marginama' piše o onima koji su na nju utjecali, o svome trudu, svemu onome što ju je oblikovalo kao čitateljicu i kao spisateljicu. Opisuje opasnosti „lošeg jezika“ i ukazuje na to koliko je dugo isključivao žensku istinu te predlaže zbornu fuziju ženskog talenta dok briljantno govori o djelima Emily Dickinson, Gertrude Stein, Ingeborg Bachmann i mnogih drugih.