Franjo Janeš: Tunel na kraju svjetla

Franjo Janeš: Tunel na kraju svjetla

Noć mrtvih živaca Janeš Franjo

Kako bi izgledalo čuvenih Pet prijatelja Enid Blyton da ih promatramo nekoliko godina starije, izmijenivši pitoreskne krajolike prošloga stoljeća sumornim ulicama Novoga Zagreba danas?

Ako promotrimo popis lektire za osnovne škole, dio zanimljiviji dječjem uzrastu često uključuje avanturističke romane poput Trojice u Trnju Pavla Pavličića, Emila i detektive, Kušanove romane kao što su Koko u Parizu ili Koko i duhovi, a kojima su zajednički protagonisti mlađeg uzrasta koji rješavaju misterije i pritom često dolaze u sukob sa svijetom odraslih. Pavličićevi romani opstaju na popisima lektire i u srednjim školama, usred šume velikih romana, epova i drama svjetske i domaće književnosti. S obzirom na to, ne čudi činjenica da je Pavličić jedan od najposuđivanijih autora u knjižnicama, što je dobar indikator književnih interesa populacije koja čita lektiru.

U srednjoj školi, zahtjevna tinejdžerska publika iz svijeta avanturističke književnosti prelazi u iščitavanje zapadnoeuropskog književnog kanona koji obiluje ozbiljnim temama i kojim dominira svijet odraslih. Dijelu njih savladavanje ove građe nije najomiljeniji zadatak. Internet i video isječci traže manje pažnje, napora i vremena nego čitanje 'dosadne lektire'. Tome ne pomaže nagli rez između popisa obveznih naslova za osnovne i srednje škole, između 'lakih' i 'teških' naslova, otežavajući postupno kretanje kroz nepregledne police naslova svjetske književnosti.  

Osim što je osnovnoškolski i srednjoškolski popis lektire u mnogim segmentima zastario kako strukturom (od najranije, antičke i predantičke, prema suvremenoj književnosti) tako i sadržajem (rijetko revidiranim i ne osobito fleksibilnim), poslovično je neprivlačan mlađim generacijama čitatelja. Otežano snalaženje među kompleksnim djelima, za koje je bitno poznavanje književnopovijesnog okvira koji se uči kroz više godina obrazovanja, ima veze sa stvaranjem čitalačkih navika koje nije lako razviti kod čitatelja bombardiranim sadržajima sa svih strana. Jedna od pretpostavki stvaranja navike čitanja je ostvarivanje bliskosti i minimalne identifikacije sa svijetom djela. Primjerice, ne čudi da je mnogim čitateljima mlađeg uzrasta jedan od prvih koraka u samostalno istraživanje polica knjižnica bio Harry Potter, s kojim je neosporno lakše ostvariti neposredniji odnos no s Antigonom ili pak Fedrom.

U 2013. godini, rezultati istraživanja pismenosti i čitateljskih navika u Hrvatskoj ukazali su na porazne statistike, smještajući Hrvatsku na dno razine pismenosti i čitateljskih navika u Europi. U toj godini tek je 48% ispitanika pročitalo neku knjigu, nastavljajući silazni trend rezultata prethodnih godina. U nedostatku suvisle strategije čitanja koja bi popravila ove brojke i znajući da se ove navike usvajaju prije svega obrazovanjem, ne bi bilo naodmet osvježiti postojeće kurikulume srednjih škola pokojim naslovom koji bi mladim čitateljima ponudio prikaz svijeta koji im je blizak i s kojim se mogu identificirati.

Jedno takvo djelo predstavio je Franjo Janeš svojim četvrtim romanom, naslovljenim Tunel na kraju svjetla. Nakon Noći mrtvih živaca, Formule za kaos i Čerupanja feniksa,  obećavajućih naslova koji nisu loše prošli kod domaće kritike, Janeš nastavlja u smjeru eksperimentiranja s žanrovskim romanom.

Tunel na kraju svjetla Janeš Franjo

Čerupanje Feniksa Janeš Franjo

Tunel na kraju svjetla, roman koji bismo okvirno mogli smjestiti u žanr krimića, gradi se oko četvorice prijatelja koji žele saznati što je u pozadini smrti njihovog prijatelja Vilija i njegovog pada s novozagrebačkoga nebodera. Nejasne okolnosti smrti koja je proglašena samoubojstvom ujedinjuju mnoštvo pripovjednih perspektiva likova upletenih u priču - četvorice prijatelja, policijskog istražitelja, usamljenog pedofila, roditeljâ, seksualnog manijaka i pripadnika kriminalnoga miljea, slučajne prolaznice koja otvara priču...

Na tristotinjak stranica romana razotkriva se svakodnevica života u Zagrebu kroz očišta protagonista. Naglasak je stavljen na perspektivu razrednih kolega i prijatelja preminulog Vilija, koji su i glavni pokretači radnje. Iva, Mihael, Petar i Marta čine presjek zagrebačkih gimnazijalaca s problemima donekle tipičnima za svoju dob – život im se vrti oko škole, prijatelja, simpatija, izlazaka i odnosa s ukućanima. Dok okrećući stranice polako odmotavamo klupko nerazjašnjene Vilijeve smrti, otkrivaju se djelići njihovih životnih priča s mini-zapletima koji teku paralelno s glavnom radnjom.

Budući da dolaze iz različitih društveno-ekonomskih i obiteljskih okolnosti, svatko od njih u mozaik priče donosi vlastite probleme kroz koje se osvjetljavaju neke od glavnih tema romana – homofobija, rizično seksualno ponašanje, siromaštvo, predatori na društvenim mrežama, vjerski radikalizam, loši obiteljski odnosi te kriminal. Ovo je okružje prikazano uz humorne dosjetke tipične za mlađi uzrast, uz vještu upotrebu slenga i kroz uvjerljive dijaloge i situacije. Budući da roman nudi mnoštvo perspektiva likova odijeljenih zasebnim poglavljima.

Teme koje Janeš otvara (primjerice vjerski radikalizam i licemjerje) djeluju nedorečeno i više kao skice koje upućuju na rak-rane društvenoga okružja, nego ispitivanje ili analiza društvenih fenomena koji su ujedno i u pozadini motivacije pojedinih aktera. Dok su Iva, Mihael, Petar i Marta relativno uvjerljivo prikazani, ostali likovi/perspektive čine se puno plošnijima i nerazrađenijima. Primjerice, inspektor Margetić, koji vodi Vilijev slučaj i slučaj nestale Katarine, za koju četvero prijatelja vjeruje da su povezani, otvara zanimljivu pripovjednu perspektivu, nudeći naznake razvoja figure inspektora, tipične za žanrovski krimić, koja se, na kraju, ipak ne realizira, i ostavlja dojam nedovršenog lika. Njegovi uvjeti rada i osobni problemi (poput čira na želucu o kojem saznajemo rano u romanu) skicirani su površno i naposljetku ne rezultiraju ničim konkretnim.

Drugi likovi koje imamo prilike upoznati dolaze iz kriminalnoga miljea i njihove perspektive, kao protuteža dominantnom narativu, idu za pokušajem razumijevanja motivacije koja se nalazi iza zločina, i razumijevanju psihološkoga profila prijestupnika. Uvođenje ovih perspektiva dodaje kompleksnost svijeta Janešova romana, te otvara mogućnost odmaka stvarajući predah između pojedinih događaja.

Formula za kaos Janeš Franjo

S druge strane, sporedan lik pedofila, koji se kasnije razotkriva kao svojevrsni pomagač, nadaje se kao suvišan za radnju i odnose među likovima. Njegovi monolozi možda su stilski najslabiji dio Janešova romana. Kao kontrast relativno uvjerljivim dijalozima, dopisivanjima i opisima iz trećeg lica, introspekcije ('odraslih') likova povremeno se čine dosta isforsiranima i nedovoljno ispoliranima, kao da im nedostaje uvjerljivosti, opterećujući radnju i povremeno odvlačeći pažnju u rukavce koji ne vode nikamo. Umjesto da ponude psihološku dubinu, ostavljaju dojam naivnosti, a s obzirom na velik broj ponuđenih perspektiva, naposljetku se dobiva dojam plošnih i bezličnih likova, definiranih kroz nekoliko općih karakteristika koje su u nedovoljno razrađenoj uzročno-posljedičnoj vezi s radnjom. Ovo otvara pitanje sprege stila i sadržaja romana.

Budući da se većina radnje gradi upravo oko skupine prijatelja, njihove priče dominiraju Tunelom na kraju svjetla. Kao što je već spomenuto, njihov jezik obiluje slengom i dosjetkama tipičnim za registar srednjoškolaca, što je jedna od jačih strana romana. Ono što odvlači pažnju, s druge strane, nekonzistentnost je u korištenju jezika kroz roman, koji je nedovoljno prilagođen pojedinom pripovjedaču. Manjak dosljednosti u upotrebi jezika proizvodi šum na mjestima gdje se odjeljuje prvo od trećeg lica, jedna pripovjedna perspektiva od druge, ne razgraničavajući ih na način da budu prepoznatljivima, neovisno o tome što čine zasebna poglavlja.

Pluralizam likova i perspektiva pritom ne pomažu; nude višak informacija koje nisu nikako upregnute u razvoj romana. Zbog ovoga roman na trenutke ostavlja dojam unisonog tamo gdje bi iz njega trebalo progovarati mnoštvo glasova, od kojih je svaki dio slagalice kompleksnoga svijeta koji se nastoji predočiti. U tom blendu se utapaju i humoristični prvoloptaški pasaži koji nisu pretjerano upečatljivi, iako savršeno pristaju uz srednjoškolski sleng. Verbalne dosjetke na granici s baroknim stilom već su postale prepoznatljiv Janešov autorski potpis, a u Tunelu na kraju svjetla, ako ništa, pronalaze prikladno okružje i publiku. Povremeno, humorni odnos prema likovima i građi čini se pomalo isforsiran i loše doziran, zbog čega i unutarnji monolozi likova gube na uvjerljivosti.

Sve navedeno ukazuje na manjkavosti pripovjedne ekonomije, problema koji u manjoj ili većoj mjeri možemo dijagnosticirati i u Janešovim ranijim romanima. Naime, pripovjedači u njima puno govore, možda i previše, a ne kazuju mnogo. Struktura obiluje umetcima i intervencijama koje nisu opravdane zapletom, kao ni formalno-sadržajnom spregom (primjerice, dramatski umetci u Tunelu na kraju svjetla). O 'suvišnim' likovima već je bilo riječi i ranije.

Na stilskoj razini, Janeš je sklon uporabi 'filmskih' opisa i usporedbi („U Močvari se cijelu večer osjećala kao da joj po tijelu šeće zlosutna crvena točkica iz filmova.“), kao i parodiranju konvencija prikaza i žanra, uključujući i intertekst, koji nudi parodijske reference na Janešove ranije romane (koji ovdje postaju Komora za falus i Čerupanje penisa) i njegov bend Astridian, naravno jedan od omiljenih bendova darkerice Katarine.

Da ne bi ostalo samo na zamjerkama, žanrovski gledano, Tunel na kraju svjetla odličan je, pitak i zabavan krimić za tinejdžersku publiku. Brza izmjena perspektiva u romanu, unatoč viškovima, doprinosi dinamici radnje i lakoći čitanja. Razvijanje priče i elementi zapleta funkcioniraju gotovo besprijekorno, a to su ujedno i njegovi najbolji aspekti. Sam zaplet, koji protagoniste upliće u neočekivani kompleks maloljetničke prostitucije, uz nekoliko paralelnih rukavaca radnje, posložen je na način da čitatelj polako otkriva dijelove slagalice, uključujući i neočekivane obrate koji su sastavni dio svakoga dobrog krimića.  

Iako ambicije romana zbog brojnosti tema i perspektiva koje se otvaraju možda nadilaze žanr tinejdžerskoga krimića, nakon čitanja Janešovoga romana teško je ne pomisliti kako bi upravo srednjoškolska publika mogla činiti njegove potencijalno najzahvalnije čitatelje.

Ambicija koja se razaznaje u Tunelu na kraju svjetla ide u smjeru razotkrivanja kompleksnih socijalnih, političkih i ekonomskih odnosa i problema, kao što to vješto čine pojedini skandinavski kriminalistički romani (možda je ponajbolji primjer Norvežanka Karin Fossum). Janeš skicira suvremeni Zagreb ujedinjujući perspektive društvenih margina sa svakodnevicom 'običnih ljudi' i njihovih odnosa, ostavljajući prostora za kritički pogled na fenomene suvremenosti. Motivi Zagreba, ljudi s margine, kritike nacionalizma, vjerskog radikalizma i ksenofobije ponavljaju se i u njegovim ranijim romanima, koji jednako tako nastoje preispitivati granice žanrova, a osim onoga što bi se moglo čitati kao društveni komentar ponavlja se još jedna značajka – iznevjerena očekivanja u pogledu njihova dosega.

Janešovi romani, naime, imaju izvrstan potencijal da budu nešto više od dobrog žanrovskog romana ili čak dobre žanrovske parodije, no čini se da tu, veću ambiciju, redovito promašuju. Za one kojima je muka 'velikih romana' koji otvaraju nove perspektive i šire spoznaju, to može biti i osvježenje. Jedna od funkcija književnosti je, uostalom, da zabavi i animira čitatelja. No, za one koji su osjetljivi na tzv. pripovjedne viškove, to može biti dosta iritantna značajka.

Sve ovo, s druge strane, kompenzira vješto ispričana priča koju se isplati pročitati. Iako psihološkim portretima i prikazu odnosa u stanovitoj mjeri fali dubine, putevi i stranputice kojima su vođeni likovi kroz tunel zvan odrastanje zanimljivi su i odvažni, puni obrata i propitivanja ustaljenih obrazaca i predrasuda.

Bilo bi lijepo nešto od te zanimljivosti i odvažnosti posuditi onima koji slažu popise lektire za srednje škole, pa da ih napokon, barem u izbornoj kategoriji, osvježe recentnijim hrvatskim naslovima kao što je Tunel na kraju svjetla.

Franjo Janeš

Tunel na kraju svjetla

• Fraktura 10/2016.
• 288 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532668001

Kao i svaki dobar triler, 'Tunel na kraju svjetla' čitatelja će suočiti sa zločinom, sumnjom i potragom, ali i – više nego bilo koja druga knjiga u posljednje vrijeme – bez uvijanja progovoriti o životu tinejdžera u današnjoj Hrvatskoj. Nerazumijevanje i nesnalaženje, propitivanje uzora i želja da budu prihvaćeni… Na djecu koja prestaju biti djeca vrebaju isti predatori, no njihova skrovišta i maske novi su i time još opasniji...