Gordana Farkaš Sfeci : Čvrsto vjerujem da su László Krasznahorkai i Karl Ove Knausgard budući nobelovci
Gordana Farkaš Sfeci već se 20+ godina bavi uredničkim poslom, a nakon početnog iskustva kompanjonskog rada u izdavaštvu u drugoj polovici 1990-ih (Fidas), pokrenula je 2002. godine izdavačku kuću - Nakladu OceanMore. Sve te godine urednički joj je posao bio dio malo složenijeg puzzlea jer je trebala obavljati i sve ostalo što iziskuje vođenje tvrtke: dogovaranje uvjeta prodaje, rješavanje financijskih problema, odnosi s javnošću, promidžba… danas su poslovi podijeljeni unutar malog, ali efikasnog tima, pa kao glavna urednica ima dovoljno vremena posvetiti se onome u čemu ipak najviše gušta, a to je potraga za novim knjigama, novim autorskim glasovima, i novim - nobelovcima!
Ovo je integralna verzija razgovora koji je u kraćem obimu prvotno objavljen u prilogu "BestBook" tjednika Express.
Moja borba
Ciganin, ali najljepši
Proslava
Nenad Bartočić: Prošlog mjeseca u Frankfurtu, na tamošnjem sajmu knjiga, napokon ste i uživo upoznali Karla Ovea Knausgarda, jednog od najpopularnijih stranih autora iz izdavačkog kataloga Naklade OceanMore. Kako je izgledao taj susret?
Gordana Farkaš Sfeci: Već četiri-pet godina pokušavamo dovesti Karla Ovea Knausgaarda u Hrvatsku, tako da se to gotovo pretvorilo u nemoguću misiju, no ove godine Norveška je bila zemlja partner Frankfurtskog sajma i u sklopu toga bili su desetci različitih dogadjanja po cijeloj Njemačkoj, novi prijevodi norveških autora, izložbe, paneli itd., a početkom ljeta potvrdjeno je da je Karl Ove gost sajma. To me je zaintrigiralo, prvo Frankfurt je blizu a možda je i red da prvi puta u životu i posjetim taj najvažniji svjetski sajam knjiga i usput pozovem Knausgarda u Hrvatsku.
Dok sam smišljala što da radim došla je pozivnica norveške vlade da dođem na gala-otvaranje Sajma, naime pozvali su sve Knausgardove nakladnike širom svijeta. To je bilo baš predivno i činilo se obećavajućim. Tog utorka u 17 sati u dvorani je bilo 2000 ljudi, nazočili su norveška princeza i princ, premijerka, ministrica kulture, njemački ministar vanjskih poslova, vrlo gala priredba, svi su držali smislene i angažirane govore, princeza je recitirala, mi smo bili jedini iz Hrvatske, stvarno gala... ali ujedno meni su potonule sve lađe jer sam shvatila da se do Knausgarda ne može doći.
Nakon ceremonije otvaranja sajma i posjete Norveškom paviljonu, kratkog koktela i programa gdje su još bili prisutni norveški dužnosnici ali više ne i pisac, izišla sam van, kišilo je, "Moja borba 2" u torbi, s malo nade da možda sutra budem bolje sreće. I onda, čekajući kolegicu da zajedno krenemo u hotel, prema meni se približavao Knausgard u društvu supruge, nisam mogla vjerovati? Karma? Što li? Pristupila sam im, predstavila se, u par rečenica objasnila da ima veliku i vjernu publiku u Hrvatskoj i zamolila ga, ako ikako može, da nam dođe 2020. Rekao je da će nastojati i da su mu naša izdanja predivna, a sutradan nakon što je imao javni intervju s direktorom sajma uspjela sam mu još uručiti i pismeni poziv, nakon čega su nahrupili novinari i čitatelji s knjigama za potpis.
To je, dakle, bio vaš prvi posjet Sajmu knjiga u Frankfurtu? S kakvim ste se dojmovima vratili?
Istina, i da nije bilo poziva Norveške vlade i da Norveška nije bila zemlja partner možda se ni ove godine ne bih zaputila na Sajam. Frustrira me ta veličina, predimenzioniranost, ove godine su imali preko 300 000 posjetitelja, svi sa plaćenim ulaznicama, 7500 izlagača iz 104 zemlje, što da radim s tim brojkama? Ali lijepo je bilo vidjeti kako su npr. agenti posvećeni svom poslu, ne samo da znaju sve o knjizi koju pokušavaju prodati već su oni te knjige i pomno pročitali, što se tiče biznisa stvarno se radi od 9-18, svakih pola sata novi klijent i tako svaki dan. Tamo se sklapaju neki poslovi u veličinama za koje moja tvrtka nema ni interesa a niti može biti dorasla baš tom velikom biznisu.
Ali mi smo objavili preko stotinu naslova, od toga preko dvadesetak bestselera a da nitko nije nikada bio u Frankfurtu. Jer otkada postoji internet, sve vam je dostupno, sve tiskovine, specijalizirani časopisi za knjigu, za književnost, top-ljestvice, do svakog agenta, pisca možete doprijeti mailom i to sve iz mira vlastite radne sobe. Pa da biste našli dobru knjigu sigurno ne morate u Frankfurt.
O čemu u takvim blitz susretima stignu razgovarati autor i njegova inozemna izdavačica?
Gotovo o ničem jer je pritisak prisutnih novinara, čitatelja, fanova prežestok, možete razmijeniti par rečenica, kao što je meni bilo važno da ga osobno pozovem u Hrvatsku i to je sve, jer par stotina ljudi oko vas isto ima nešto za reći, pitati, dati knjigu na potpis, fotografirat se...
A koliko je Knausgard uopće upoznat sa razmjerima prihvaćenosti svojih knjiga na malom tržištu kao što je hrvatsko, ili je li to nešto što ostaje samo u domeni "saznanja" autorovih literarnih agenata? Ili se možda pokazalo da je i sam upoznat kako kotira kod hrvatske čitateljske publike?
Mislim da o nama kao tržištu ne zna ništa, iako su za nas prodaja njegovih knjiga lijepe brojke na svjetskim tržištima to jako malo znači i kad se poslože svi prioriteti, velike zemlje, veliki jezici... mi smo vjerojatno gotovo nevidljivi.
Kako vam se činio hrvatski nacionalni štand i uopće način na koji se predstavljamo na inozemnim manifestacijama tog tipa? U pripremama za ovogodišnji nastup u Frankfurtu i sami ste sudjelovali kao članica žirija koji je birao knjige koje će biti predstavljene na štandu (izdavači su predlagali svoje naslove između kojih je žiro napravio selekiciju)?
Tema je vrlo komplicirana, ali sve kreće od temelja. Dakle, još uvijek ne postoji profesionalna udruga nakladnika, postojeći subjekt “Zajednica nakladnika i knjižara” pri Hrvatskoj gospodarskoj komori temelji se na volontiranju, tako da ne možemo očekivati nikakav ozbiljni angažman i sukladno tome dosezi su takvi kakvi jesu. Dok se ne utemelji udruga nakladnika mi nismo nikome poželjan partner, pa ni Ministarstvu kulture iako oni podupiru te manifestacije i financijski i svojim ljudima koji su zaista angažirani i dobro poznaju stanje.
Mnogi nakladnici i ne razumiju kako bi trebala izgledati naša priča prema svijetu pa se šalju izdanja poput npr. “Endoskopski pregleda jednjaka”, pa neke čudne monografije, plovidbe Jadranom itd., tako da uz 10 izdvojenih pisaca i djela imate još 50 naslova iz narazličitijih područja što zamućuje cilj. Tako da pitanje kako se prezentirati na najvećem sajmu knjiga na svijetu ostaje još uvijek otvoreno.
Život bez kraja
Sotonski tango
Četiri godišnja doba
Mjesečev meridijan
Tijekom svih ovih godina stekli ste i glas urednice koja "ima nos" za buduće nobelovke/nobelovce, no ove godine rukavicu vam je bacila ekipa iz Frakture (uz pomoć žirija švedske akademije), spremate li se za revanš?
Ahh... tog drugog tjedna u listopadu uvijek je napeto i velika su isčekivanja, čestitam Frakturi, rade marljivo i predano i onda naravno da mora doći satisfakcija i lijepo im se ove godine potrefilo. Jer od Švedske akademije svake godine možeš biti potpuno iznenadjen, šokiran, u čudu i kako već intenzivno, 20 godina, pratim njihove odluke mislim da imaju neku unutarnju čvrstinu i postojanost, bez obzira na dvojbe koje često izazivaju prijepore u cijelom svijetu.
Trenutno imamo dva autora za koje čvrsto vjerujem da su potencijalni nobelovci: László Krasznahorkai, pisac čije je djelo toliko moćno, sveobuhvatno, teško pristupačno da ga zaista nema na svijetu i Karl Ove Knausgard koji još nema ni 50 godina a čije pisanje u heksalogu "Moja borba" spada u ono najbolje što trenutno ljudski um i ljudska ruka rade na području književnosti. Ta dva autora percipirana su u cijelom svijetu kao pisci koji nose svijet na svojim plećima i to mora jednog dana biti nagradjeno.
Vaš komentar ove godine proglašenih dobitnika – Olge Tokarczuk i Petera Handkea?
Nesretno je što je Nobel Olge Tokarczuk gotovo zasjenjen Handkeovim ali nadam se da će doprijeti do što većeg broja čitatelja i to je baš veliki benefit Nobelove nagrade - da te prevedu na većinu svjetskih jezika i da te čitaju. Handkeu nagrada sigurno kasni pa i 30-ak godina, ali raznorazna moraliziranja koja je izazvala nisu u kontekstu Nobelove nagrade za književnost koju se često želi ispolitizirati i upregnuti u patetičnu savijest svijeta.
Koliko književne nagrade, bilo one inozemne bilo domaće, utječu na prodaju knjiga u Hrvatskoj?
Teško mi je procijeniti ali morala bih vjerovati da sve relevantne hrvatske književne nagrade koje je npr. dobio Novakov "Ciganin" jesu pridonjele većem interesu i boljoj prodaji, sigurno jesu, oduvijek smatram da svi dionici u knjižnom poslu trebaju isticati nagrade od nakladnika, knjižara i pogotovo medija. Moramo stvoriti klimu da kad knjiga dobije nagradu Đalski ili Nazora ili Kamova, ili novu nagradu Fritz... da to automatski diže interes i prodaju, s dobivenom nagradom knjiga je izdvojena, ona je već prošla određenu selekciju i tu se nema što više misliti, trebate je pročitati. Tako je vani, tko dobije Bookera ili Goncourta to se ništa više ne razmatra, kupuje se i čita, i to bi bilo predivno da se jednog dana desi i kod nas.
A što još (osim nagrada) pospješuje prodaju knjiga, za većinu tiskovnih medija znamo da je prostor namijenjen knjizi sveden na “ostatke ostataka” dok se na digitalnim platformama o knjigama više govori, no uglavnom o knjigama iz beletrističko-publicističkog mainstreama? Na društvenim mrežama preplavljeni smo slikama knjiga, ali više knjige kao predmeta “u koegzistenciji” s drugim predmetom, npr. s obaveznom šalicom kave... prevladava impresionističko pisanje o pročitanom, analitičkiji, kritički diskurs nestaje. S druge strane, ne treba se žaliti ako nam je cilj da knjiga opet postane poželjan predmet, poklon... koji se kupuje.
Nakladnik mora nastojati knjigu učiniti vidljivom, napraviti za nju neki zlatni standard da ljudi uopće doznaju da je knjiga objavljena, prije par godina gledala sam neke francuske male nakladnike i vidjela da npr. imaju dva urednika a četiri zaposlenika u marketingu, eto u takvom vremenu živimo i koliko je moguće treba se prilagoditi. Ozbiljnog pisanja o knjigama ima vrlo malo, kritičari se mogu nabrojati na prste, prostor u svim medijima je sveden na minimumum a društvene mreže ipak pomažu vidljivosti knjige pa ako netko čita "Moju borbu 6" i pije kavu pozdravljam, bolja je vidljivost pa makar i uz šalicu kave i tu ne treba biti elitist jer se kao radi o književnosti. Gotovo da su sva sredstva dozvoljena u širenju područja borbe.
Sjećam se kako smo prije desetak godina razgovarali o nakladničkom profilu OceanMora, ima li tu kakvih promjena ili se s godinama samo znatno povećao ukupni broj objavljenih naslova, odnosno broj novih autorskih imena? Utvrđujete li zapravo već tada zacrtan koncept, ili ukratko, kakav je danas izdavač OceanMore?
Poslijednjih godina produkcija nam se zaista povećavala i sad objavljujemo gotovo 100 posto više naslova nego prije 10 godina, ove god bit će to 17 naslova što je i previše za mikronakladnika kakav je OceanMore. Tim više što imamo namjeru ostati takvi kakvi jesmo - mikro, ali maksimalno posvećeni svakom naslovu kojeg objavimo. I dalje nas zanima samo vrhunska književnost, subverzivne teme koje svjedoče o trenutku u kojem postojimo, pisci koji za života nisu bili prepoznati kao što su Sandor Marai ili Lucia Berlin. A slijedeće godine objavit ćemo i nekoliko novih domaćih autora u koje vjerujemo, koji su se već etablirali ali i jedan prvijenac vrlo zanimljiv koji govori o generaciji mojih kćeri - 1990-92., o njihovom životu baš sada u Hrvatskoj.
Prema istinitoj priči
Večer u raju
Kraj priče
Polje
Odlučujete li sami o izdavačkom programu naklade OceanMore ili ste se u međuvremenu i kadrovski pojačali? (zlobnici bi ovo pitanje preformulirali "Spemate li se za penziju?" :-)
Hehe... skoro pa uvredljivo pitanje, kakva penzija?! U jednom času sam se zaista umorila jer sam dugo godina radila sve sama i to je zaista bilo iscrpljujuće, no nekoliko posljednjih godina imam suradnike na uredničkom poslu, Kruno Lokotar radi Novaka i još nekoliko novih autora, a nakon Nevena Vulića s kojim sam odradila lijepih naslova došla je izvrsna prevoditeljica i urednica Nataša Medved i pred nama je svjetla budućnost. Nastojim Natašu uključiti u odluke, uglavnom morate imati jednu zaokruženu sliku što želite postići s određenim naslovom, kamo dobacuje, koje su njegove mogućnosti u svakom pogledu. Ima, i mi smo ih objavili, sjajnih romana a koji nisu dosegli krug čitatelja koji zaslužuju. Najtužnije mi je kad mi deset godina po objavljivanju dođu ljudi i kažu ovo je genijalan roman, ahhh... da gdje ste bili prije deset godina?
Tek tu i tamo objavljujete knjige domaćih autora/ica, iako su se Kristian Novak pa i Damir Karakaš pokazali i kao u Hrvatskoj prodajno potentiji autori i od zvučnijih inozemnih imena?
Tu i tamo je prošlost jer zadnjih par godina uredno smo objavljivali domaće autore a 2020. ih imamo čak pet. Kristian Novak je zaista izdavački fenomen jer i tri godine nakon objavljivanja njegovi romani se jako dobro prodaju ("Ciganin, ali najljepši" prodan je u 11.000, a "Črna mati zemla" u 5.000 primjeraka) i postali su naši najjači longseleri. Karakaševa "Proslava" na istom je putu, jer nakon samo dva mjeseca po objavljivanju tiskali smo i 2. izdanje u 2000 primjeraka. Tako da mi je drago kad se čitaju i domaći pisci, oni su u mogućnosti biti u interakciji s publikom i na taj način si otvarati vrata za buduće romane. Obojica odrađuju sjajan posao, poput rock'n'roll zvijezda obišli su cijelu Hrvatsku, gostovali po svim knjižnicama, festivalima što je na korist cijelom društvu, u času kad čitanje posustaje uslijed terora tehnologija, oni su pravi prosvjetitelji i publika to cijeni.
A kad smo se već dotakli pitanja naklada i prodanih primjeraka, koje su vaše brojke? Možda i usporedba domaće-strano?
Uvijek kažem da kad ideš u 2. izdanje nekog naslova to je već veliki uspjeh na našem malom tržištu. Od 2007. naklade su nezaustavljivo padale da bi nekoliko poslijednjih godina počele ponovno rasti. Kad ste oprezni idete s nakladom od 600-800 primjeraka, a kad ste samouvjereni u 1200-1500, ali naravno takve naklade teško bi donijele opstanak nakladnicima da nema potpora, kako inozemnih zaklada tako i grada Zagreba i Ministarstva kulture. To je sudbina malih brojeva, mala zemlja, malo tržište, niska kultura čitanja i kupnje knjiga, tako da su modeli koje danas imamo najbliži stvarnom stanju i ja ih respektiram. Pogotovo jer mi nismo nakladnik koji objavljuje žanrovsku literaturu, to me nikada nije zanimalo, i onda nije jednostavno ustrajati u toj tvrdoglavosti.
Možete li najaviti neke naslove koje ćete objaviti do kraja godine, odradili ste Interliber i još je ostao Sa(n)jam knjige u Puli?
Ovih dana objavili smo knjige dvije naše sjajne kratkopričačice, Luciu Berlin (uz Alice Munro, najznačajniju autoricu na sjevernoameričkom kontinentu) i njezinu zbirkupriča "Večer u raju", te kratki roman Lydie Davis "Kraj priče". Tu je i novi roman austrijanca Roberta Seethalera "Polje" kojeg je već hrvatska publika zavoljela preko romana "Čitav jedan život". Do kraja godine objavit ćemo i knjige dva zanimljiva njemačka autora: prvi je Arno Geiger čiji roman "Pod planinom Drachenwand" govori o pojedincu u vrtlogu povijesti, o mrtvima, preživjelima i ljubavi tijekom mračnog perioda II. svjetskog rata, koji je bio u samom vrhu popularnosti 2018. i dobio pregršt izvrsnih kritika. Drugi je Markus Orths s romanom "Max", koji pripovijeda o životu jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća - Maxu Ernstu, poznatom dadaistu i pioniru nadrealizma koji se opirao društvenim normama - kroz priču o njegovih šest ljubavi.
Ovih dana izlazi i prava poslastica za poklonike Ede Popovića koji je ovaj puta u suradnji sa suprugom Ljiljanom Đorđević napisao predivnu knjigu "Zapisi iz Stranice Gornje" o njihovom preseljenju iz grada na selo, obnovi stare autentične kuće, potpunoj poromjeni načina života i sveobuhvatnog usklađenja s prirodom.
Pretpostavljam da već imate zgotovljen izdavački plan za 2020., što nas dakle očekuje u idućoj godini?
Idemo s našim “starim” autorima, tu je proza o Dubrovniku – "Otok", Sandora Maraia, a nakon velikog uspjeha romana "Ništa se ne opire noći" i "Prema istinitoj priči" objavljujemo i treći roman Delfine de Vigan koja će doći i u Zagreb. Objavit ćemo i treći roman mlade zvijezde francuske književnosti Eduarda Louisa "Tko je ubio mog oca", a dužni smo čitateljima poslijednju knjigu iz kvadrilogije "Enciklopedija godišnjig doba" – Knausgardovo "Ljeto". Tu su i novi romani Zorana Roška i Ede Popovića, kratke proze Slađane Bukovac i još puno lijepih stvari, ali neka nešto ostane i za iznenađenje.
I za kraj... koji tip literature osobno preferirate, koje su vam knjige trenutno kraj uzglavlja (ako čitate prije spavanja)? Zapravo, kada čitate?
Literatura koju preferiram je baš ona koju i objavljujemo, hahaha, ali naravno ima i drugih sjajnih pisaca koje mi ne objavljujemo, obožavateljica sam Houellebecqa, Bernharda, Gombrowicza i sve što se njihovo objavi kupujem i čitam. Zahvaljujući Knausgaardu i DAF-u i uredniku Zoranu Senti prije par godina otkrila sam norveškog pisca Jensa Bjørneboea, njegova trilogija "Povijest bestijalnosti" potpuno je fantastična, otkriće. Na nahtkaslu mi je ovog časa Jergovićeva "Selidba", fascinantna je raskoš njegovog spisateljskog talenta i to poštujem, iz Frankfurta sam donjela roman jednog Amerikanca koji puno obećava, kritike su sjajne e sad treba utvrditi da li je to zaista tako. Jedna hrpica skupljenih kataloga mi se nasložila, zadnji broj francuskog Lirea, Vijenac... započela sam i "Majstore" Milane Vuković Runjić, da vidim što je to, da budem u tijeku i s domaćom produkcijom, uglavnom premalo je vremena za sve što me zanima.