Gordana Farkaš Sfeci : Samo sam radila i radila i gurala tu svoju stvar
Naklada OceanMore, izdavačka kuća s kozmopolitskim i intelektualnim allureom, više od dvadeset godina sinonim je za vrhunsku, ponajprije stranu književnost, za kvalitetne prijevode, za domišljen i pročišćen dizajn. Uz nobelovke za koje glavna urednica Gordana Farkaš Sfeci evidentno ima nos jer, kako znamo, ne jednom se poklopilo da neku od autorica objavi (netom) prije nego bi primila to ultimativno priznanje (Elfriede Jelinek, Herta Müller, Alice Munro, naposljetku Annie Ernaux), možda i važnijim, ili bar revolucionarnijim, čini mi se niz iznimnih, a manje izvikanih, čak off naslova koji su upravo zahvaljujući njenoj uredničkoj odluci postali knjiške 'zauvijek ljubavi' „zahtjevnijih“ čitatelja. Intuicija glavne urednice OceanMora donijela nam je tako dobitke koji su i kod nas u međuvremenu postali klasici ili pak kultne knjige, od proza izvanserijskog kapitalca Lászla Krasznahorkaija do začudnih, drskih, transgresivnih otkrića poput Szilárda Borbélyja, Virginie Despentes ili Lucije Berlin.
Zato nećemo pogriješiti ako u knjižari ili knjižnici nasumično dograbimo bilo što njihovo, nije nužno prethodno se raspitati o naslovu ili autoru, logo OceanMora jamči da je knjiga vrijedna, sve ostalo ovisi o čitateljskim afinitetima, potrebama, raspoloženju. To povjerenje golem je kapital, pogotovo u doba kad se objavljuje puno i svašta, a pritom su nakladnička i urednička vizija, kriteriji, kontinuitet prije čudnovata rijetkost, nego standard koji se usuđujemo očekivati.
A katalog bez kvalitativnih oscilacija, uvjerena sam, proizlazi ovdje iz činjenice da se ne vjeruje blagoglagoljivim agentima, euforičnim recenzijama, za koje nije uvijek najbistrije jesu li stručni tekst ili marketinška udica, pa ni nacionalnim nagradama koje su sve češće rezultat trendova i politika. U OceanMoru, rekla bih, nema slučajnih akvizicija, jer svaka se knjiški pronalazak očito ozbiljno procijeni tj. doista pročita prije nego ga se odabere za prevođenje, i to beziznimno izravno s izvornika. Tajna vrsnoće zasigurno je i u svojevrsnoj ekskluzivnosti; inzistiraju na tome da se zadrže u kategoriji manje kuće, bez pritiska povećanja broja naslova, jer u protivnom bi se ipak, uz sve nakladničko iskustvo i promišljenost, u izdavački plan morale propustiti i neke slabije knjige.
Gordana Farkaš Sfeci kao romanistica i, kako kaže, nekritička frankofilka, tijekom dva desetljeća objavila je, između ostalog, izazovan izbor francuske suvremene književnosti, probirala s ekipom sjajnih prevoditelja iz te nepregledne produkcije ono najbolje, da bi zadnjih godina slično radila i sa Skandinavcima.
Ispred svega stoji, dakle, žena koja je to gradila sama, u jednoj maloj sobi, u vlastitoj sobi, i to no nonsense woman, što je lako zaključiti i iz razgovora koji slijedi. Nema u tim odgovorima mistifikacija, prenemaganja, kalkuliranja, ne mora se tu više ništa objašnjavati, a još manje dokazivati, stvari su s OceanMorem vrlo jasne.
Kad svijeće dogore
€19,90
Vanja Kulaš: Vaša izdavačka kuća, uopće ideja pokretanja vlastite firme, ostvarila se iz kakve ishodišne točke – potrebe za finim solističkim poslom, ambicije ili možda očaja i bijesa? Morao je uz žudnju za ljepotom, smislom i slobodom tu biti i neki konkretan trigger, znamo da se velike stvari baš i ne realiziraju iz sanjarija nego prije iz kaosa i dišpeta…
Gordana Farkaš Sfeci: Potpuno ste u pravu, kakve sanjarije!? Kad je došlo do razmimoilaženja u mojoj bivšoj nakladničkoj kući, ja sam bila puna planova: Beigbederova „129, 90 kn“ je bila u prijevodu, „Remen, orah, prozor, uže“ Herte Müller također, „Pijanistica“ od Jelinek na listi. Dakle, morala sam objaviti te naslove jer su bili izvrsni i bitni za hrvatsku prijevodnu produkciju pa je bilo najelegantnije osnovati vlastitu nakladu i raditi po svojim pravilima i idejama. Možda mi je bilo malo nelagodno uhvatiti se u koštac s logistikom, ali u konačnici je to ipak tehnički dio koji se brzo savlada, a kad se podvuče crta samo je naslov koji ste odabrali u nepreglednoj šumi svjetske književnosti taj koji vuče priču naprijed. I upravo taj odabrani tekst koji je kompatibilan s mojom idejom kakvu književnost želim objavljivati, s čime se mogu poistovjetiti, kakvu poruku prenijeti davao mi je osjećaj slobode i zadovoljstva.
Jeste li bili svjesni koliko bi vođenje biznisa, pa makar i malog, u specifičnoj branši kakva je nakladnička, u nezrelom društvu kakvo je naše, moglo biti riskantno, premda su nam te rane nulte, kad vi startate, bile praktički jedino razdoblje prosperiteta ili bar prividnog glamura?
Bila je to poprilično urgentna situacija i ne sjećam se da sam previše razbijala glavu kako će sve to završiti, ali znala sam na koji način proizvesti knjigu, hahahaha. Kao 25-godišnjakinja s mužem sam imala disco club u Pitvama, dakle ulaz-izlaz, nešto knjigovodstva, dugo sam radila s Ivanom Hetrichom emisiju „Srdačno vaši“ na HRT-u i naučila što znači točnost i disciplina, komunicirala sam sa stranim agentima, čitala na engleskom i francuskom, surfala danonoćno kad su djeca bila u školi ili spavala.
Kako vam se sad čini ta četrdesetogodišnja vi koja odbija raditi u nastavi, u medijima, za nekog drugog, želi biti isključivo književna urednica i to bez šefova, ali i bez pomoći kolektiva i ekipe?
Na pragu četrdesetih još imate tu energiju i vitalnost da si posložite dio života ispočetka. A ekipa i kolektiv je bio moj muž koji me je podržavao u svemu od prvog dana.
OceanMoru prethodila je izdavačka kuća Fidas, koju ste pokrenuli sa Sanjom Pavić, kao prvi korak u samostalni posao…
Iz tog projekta rodile su se prijevodne mega uspješnice kao "Dnevnik Bridget Jones", "Seks i grad", ali i "šmekerska" izdanja poput prijevoda Margaret Atwood, Jane Austen ili Sándora Máraia. Sve osim Austen su moji draguljčići koji nisu bili slučajni već rezultat istraživanja, analitike, promišljanja. „Dnevnik Bridget Jones“ objavljen je 1998. i tek je desetak mjeseci potom i kod nas doživio veliki uspjeh, knjižare se nisu mogle dovoljno brzo opskrbljivati koliko se prodavalo. Isto je sa „Seksom i gradom“, pratila sam, za ono doba, revolucionarnu seriju na TV-u, kao hard-core varijantu Bridget Jones, kad mi je sinulo da to trebamo objaviti, da ima smisla, iako je knjiga bila zahtjevnija od serije. Máraijev roman „Kad svijeće dogore“ spletom nesretnih okolnosti objavljen je u Fidasu, ali evo, vratio se ove godine tamo gdje i pripada, naime, objavili smo reizdanje i ljudi su zadovoljni, jer taj se naslov oduvijek tražio, svi žele tu knjigu pokloniti i imati je doma.
Mržnja
Kralj gavrana i Zapadnjačke priče
Ta odvažnost, je li proizišla i iz sretne okolnosti da ste se formirali u 80-ima, kad je svijet još bio okej i kad se činilo da je sve moguće? Knjiška produkcija, časopisi, živahne redakcije, druženja, sve je, priča se, bilo vibrantno i motivirajuće; koliko ste bili aktivno uključeni u tu dinamiku?
Ne mislim da su osamdesete presudne za stav „Sve mogu, nije mi problem“, već mladost, ta snaga, ti hormoni kad te ne muče pitanja da li će ti nešto poći za rukom ili ne. Bilo mi je normalno da pišem u Poletu, da sa 16 godina dobivam pristojan honorar, da usprkos roditeljskom nadzoru pokušavam prekršiti što više pravila, biti na koncertima, predstavama, u Kinoteci, okej, i visiti pred Zvečkom itd., ali za mladost nema prepreka kad si nešto zabije u glavu, i možda idealiziram, ali to je svojstveno baš svakoj mladosti svugdje. Naše 80-e su se malo izmistificirale, mislim da je to bila pretežno samo zabava.
Čujem i da ste bili velika partijanerica u to doba, očekujete li da ćete svoje ime naći u knjizi Snježane Banović o 80-ima, najavljenoj za jesen?
Da, Snježana mi je već rekla da sam u knjizi, ali ništa nisam dalje čačkala, vidjet ćemo na jesen kad knjiga bude objavljena. Poštujem njen rad i njena sjećanja.
Je li vam tijekom studija, a uz francuski ste studirali i komparativnu književnost, itko spominjao taj ljudima izvan književnih krugova apstraktan urednički posao, kao moguću perspektivu?
Ma, priznajem da tijekom studija uopće nisam razmišljala što bih radila, novinarstvo mi se već smučilo s epizodama iz Poleta, kada je cijela garnitura na čelu s Franičevićem elegantno eliminirana od strane, valjda, Saveza socijalističke omladine. Meni je bilo samo genijalno studirati i pohoditi koncerte, predstave, ako mi je i palo na pamet da bi bilo lijepo biti urednica, mislim da sam si to prekrižila, jer malo je bilo takvih radnih mjesta i bojim se da su bila rezervirana za neku drugu mladež, kojoj ja nisam pripadala.
Dobro, ali bili ste studentica francuskog u zlatno doba te katedre; dok ste slušali, recimo, književne kolegije Predraga Matvejevića, kako ste računali da ćete kapitalizirati silna na faksu stečena znanja?
Francuski mi je bio A2 i administrativno i sentimentalno, komparativna je bila i ostala A1, prije sam komparatist nego jezičar. Profesori na komparativnoj, Solar, Kravar, Peterlić, Slamnig, Slabinac čije kolegije sam slušala, pa na francuskoj katedri prof. Vidan i Matvejević koji je predavao francusku književnost 19. i 20. stoljeća, svi su bili inspirativni i poticajni, uživala sam na tim predavanjima, u domaćim zadaćama, ispitima, nesvjesna da ću to jednog dana kapitalizirati u vlastitom izboru pisaca i djela. Uglavnom, naučila sam što je dobra književnost i nadam se da većina knjiga koje smo objavili nikad ne pada ispod razine pameti.
Čitate francuski, pratite kontinuirano tamošnju produkciju, dodjele književnih nagrada, čini li se i vama da je francuska kultura imala i sretnijih dana?
Veliki sam frankofil, nekritična u potpunosti, ali to je tako ogromna i sveobuhvatna kultura da tjera strah u kosti. Pratim književnu scenu, nagrade svakako, obožavam Houellebecqa, svi naši Francuzi koje objavljujemo izvrsni su pisci i načinom i temama, čak mislim da smo u HR donijeli najbolji presjek francuske prozne produkcije u zadnjih 20 godina. I nema kod njih sretnijih i manje sretnih dana, jer njihova cjelokupna kultura je iznad tih uspona i padova.
S obzirom da ste dubinski upućeni, što biste rekli, koja je nacionalna književnost trenutno najuzbudljivija?
A teško mi je to procijeniti kao pravilo, ali svi Skandinavci su na uzlaznoj putanji, meni su pogotovo zanimljivi Norvežani, talijanska produkcija je također u uzletu, ali svaka nacionalna književnost u desetak godina iznjedri dva, tri imena koja će jednog dana postati klasici. Mađari su iznimno jaki, od klasika do jednog mlađeg, ali vrhunskog pisca, a taj je Sándor Jászberény, kojeg eto slučajno baš mi objavljujemo, kratkopričaš ali prejak…
Moja dota
Vaše kompetentno dijete
U zadnje vrijeme je tendencija da sve više izdavačkih kuća ekonomizira angažirajući freelancere, odbacuje se institut kućnih urednika koji rastu sa svojim izdavačem.
Nije da baš pratim što se dešava u susjedstvu, kod nas je više-manje dosadno, već hvala bogu zadnjih deset godina nisam one man band, sada ipak imam tim suradnika. Nataša Medved, Irena Radej, Kruno Lokotar su urednici s kojima radim, Nataša je zajedno sa mnom stalni zaposlenik, a Irena i Kruno su leteći. Evo i ekskluzivne najave, krajem mjeseca objavljujemo zbirku priča Ivana Pranjića čiji urednik je Kristian Novak.
Prošle ste godine proslavili 20. godišnjicu djelovanja OceanMora. Što ste tada pomislili, jeste li tu gdje ste priželjkivali biti kad ste 2002. skicirali budućnost?
Ma ništa nisam previše zamišljala kako će biti i gdje ću dospjeti, samo sam radila i radila i gurala tu svoju stvar i eto kad sam malo stala i otvorila oči, hahahaha, stanje je bilo dobro i zadovoljna sam skroz. Mi smo tihi obrt, nikad nisam željela biti velika firma gdje neminovno zbog velikih brojki izgubiš dodir s književnošću i ostaneš u vezi samo s knjigama. Jako je puno srca i fajta uloženo u tih dvadeset godina da biste ipak dobili priznanje i publike i kolega, a dvadeset je puuuno godina.
Kao žena, a još uvijek ste među rijetkima s ovakvom biografijom, jeste li se osjećali diskriminirano, u negativnom, pa makar i pozitivnom smislu, je li bilo paternalizacije, iščuđavanja, neprimjerenih komentara ili savjeta?
Otkada me je moja profesorica iz gimnazije Slavenka Drakulić odvela na sastanke Sociološkog društva gdje su još sjedile, recimo, Maja Miles i Vesna Kesić, stvari s feminizmom su mi jasne od najranije mladosti. Najviše diskriminacije doživjela sam u televizijskom kombiju kada je ekipa išla na snimanja van Zagreba, a taj tip zezancije danas bi bio nezamisliv, NEZAMISLIV – to dva puta ističem, ali očvrsneš, nije ugodno, no stekneš vjeru u sebe. Nekako mi je polazilo za rukom uspostaviti distancu, tako da mi se doživljaj bilo kakve diskriminacije nikad nije vraćao nakon što bih izašla iz tog TV kombija.
A kolegice iz branše, koliko je tu bilo podrške?
Imam divnih kolegica iz branše čija podrška mi puno znači, raznježim se uvijek, to mi je kao melem za sve godine koje sam provela sama u jednom biznisu gdje je često poštena poduzetnička praksa bila rubna.
Primjećujem da je OceanMore trenutno skroz ženski ekipiran, znači li to da su žene odgovornije, poduzetnije?
I to, ali i manje kompliciraju, ne rade od muhe slona, hahaha, sad zvučim kao muškomrzac… Slučajno smo sve žene u ekipi, dobro se slažemo, idemo jedne drugima na ruku, nastojim da nema pritiska ni na koga i nizašto, da nam atmosfera bude ugodna, a ne stresna.
Kako sam brojio ružičaste robote
Ciganin, ali najljepši
Mladenka kostonoga
Potop
Dugo ste objavljivali malo probranih naslova, s vremenom ste produkciju povećali, ali očito niste ni pomišljali omekšati kriterije kako biste podigli prodaju?
Nakon toliko godina zapeli smo u vlastitom ukusu, intuiciji, žanrovi me nikad nisu zanimali, a i gdje ćemo sad u krimiće i ljubiće?! To me uopće ne zanima i nisam nakon 20 godina u stanju raditi knjige koje su klišej, koje su mi predvidljive, a ne zanima me ni tko je ubojica. Mi lijepo prodajemo i naslove koji imaju književnu težinu i nema potrebe žudjeti za banalizacijom samo da bismo zahvatili širi krug publike. Imamo klasike, imamo nobelovke, domaće nagrađivane zvijezde, podržavamo i niskotiražne autore, jer smatramo da su bitni i jer želimo pridonijeti raznovrsnosti. Ovo je premalo tržište da bi nakladništvo funkcioniralo samo na naslovima koji se dobro prodaju, knjiga je za nas još uvijek prvenstveno kultura, bitno nam je i kako izgleda – i kako je dizajnirana, i kako je prevedena, i kakvu atmosferu, filing, moć riječi nosi, da li oplemenjuje.
U većoj mjeri držite se beletristike, vrhunske, a manje se ipak fokusirate na publicistiku i esejistiku… Svjesna odluka?
Naša publicistika je pretežno esejistička, nekad imamo naslove koji su u trendu, koji progovaraju o tabu temama ili temama važnim u odnosu pojedinca i zajednice, a ta je biblioteka osnovana jer sam morala objaviti te tekstove, značili su mi, a nisu bili proza.
S Edom Popovićem surađujete gotovo od svojih početaka, njegove "Igrače" objavili ste 2006, ali tek ste od 2015. počeli intenzivnije objavljivati i druge domaće autore – Milka Valenta, Slađanu Bukovac, Kristiana Novaka, Damira Karakaša, Želimira Periša, Noru Verde... Razlog je taj što ste primarno usredotočeni na strane književnosti ili je to ipak statement, možda kod nas nema dovoljno kvalitetnih rukopisa koji bi zadovoljili zahtjeve kuće?
U početku nisam imala vremena baviti se domaćim autorima i trebalo mi je da uđem u područje širenja borbe. No svakako želim podržati domaće autore, a sada si možemo dopustiti i potpuno nova imena kao što je npr. Gloria Lujanović čiju smo poemu „Otac“ objavili prije mjesec dana i koja je pravo osvježenje i nešto potpuno predivno za tako mladu osobu. Ili Nikola Strašek, čiji roman izlazi u proljeće 2024. A rukopisa ima i previše, svaki drugi Hrvat u ladici ima napisan roman; čita malo, ne poznaje gramatiku ni sintaksu, ali objavio bi knjigu.
I još nešto, dok u prijevodnim izdanjima dominiraju autorice, kod domaćih izdanja pretežu autori… Sigurno je slučajno, ali zgodan detalj…
Hahaha, totalno slučajno, to mi je uvijek na drugom mjestu, prvo je što si ti napisao/napisala, a spol i rod me uopće ne zanimaju kad je književnost u pitanju.
Znamo da puno polažete na prijevod i angažirate najbolje prevoditelje, što je razumljivo jer ste jezičar…
Ako hoćete proizvesti kvalitetnu knjigu, prijevod vam je prvi. Mnogi prevoditelji počeli su sa mnom da bi danas bili u Top 20 u Hrvatskoj, ovjenčani nagradama, čemu se i ja veselim, jer kad dobro povežete naslov i prevoditelja svi smo na dobitku – kad on dobije priznanje, ja sam sretna jer sam bila kotačić u tom odnosu.
… ali jeste li sami ikada prevodili? I je li vam žao što ste se zaokupili drugim aspektima rada na tekstu nauštrb čisto jezičnog?
Nikad se ozbiljno nisam zainteresirala za prevođenje, možda je to previše mukotrpno i prestatično za mene, ali često sam vjerovala u početnike, poticala ih, da bi danas neki od njih bili među najboljima.
Sram
Jutarnja zvijezda
Možda biste htjeli podijeliti kakvu anegdotu ili čak neugodnjak iz suživota s knjigama i dugogodišnjih komunikacija s autorima, vjerujem da je tu bilo svega…
Neugodnjaka je bilo podosta, pogotovo u produkciji knjige kad se nesporazum između sudionika pretvori u grešku i onda ste očajni i morate vratiti sve na početak. A kad radite zadnju kontrolu, korekturu prije tiska, uvijek vam se može podvući omaška, tipfeler… potrebna je velika koncentracija.
Npr. 2004. kad je Elfriede Jelinek dobila Nobelovu nagradu, nama je taman par dana nakon proglašenja iz tiska izlazio roman „Naslada“. Sretna što se sve divno poklopilo, do petka popunjene glavne knjižare u Zagrebu, raspoložena odijevam se za izlazak, a muž mi kaže „Jel to piše Nalsada? Na hrptu knjige?“ „Molim?!“ I stvarno piše, horor, u subotu su povučene sve knjige osim njih pet koje su prodane u petak navečer. Danas se Lana Cavar i Narcisa Vukojević ludo zabavljamo kad se prisjetimo tog užasa, ali onda nam nije bilo nimalo smiješno.
Ili kad se radila velika kampanja za Beigbedera, on me zove da je zaspao na rezervirani let, a navečer ga čeka 200 ljudi na glamuroznoj promociji.
Ali eto, ispada da je sve popravljivo, što shvaćam tek danas, kao i da možda nisam trebala biti 100% uključena u sve.
U čemu se dosad niste stigli okušati, rado bismo čuli planove za nove avanture!
Nisam se stigla okušati u mirovini, hahaha, to mi je naredni plan! Iskreno, imam osjećaj da nisam više baš za avanture, gode mi stabilnost i rutina i dobro se osjećam u takvom okruženju, a pronalaženje novih naslova uvijek diže adrenalin i naravno, uvijek umirem od znatiželje kako će se novi naslov svidjeti čitateljima i kritici.
I za kraj pitanje, ili prije molba: s obzirom na vaše iskustvo i uspješnost, imate li poruku za mlade žene koje bi se voljele zaposliti u nakladništvu? Taj posao se često romantizira i/ili bagatelizira kao ležeran i glamurozan (sjetimo se serije Love & Anarchy), a unatoč pojedinim sveučilišnim kolegijima škole za to još uvijek nema.
Nisam najsretnija osoba za to pitanje i uopće ne znam kako je to biti urednica, a da iza tebe stoji kompletna logistika, dok ti samo čitaš, jer sam paralelno bila i poduzetnica. Ne znam stvarno kakva bi škola mogla biti za to, komparativna svakako, plus jedan jezik, to mi se čini najbolji temelj.
* Ovaj članak objavljen je u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.