Harold Foster : Princ Valiant

Godina je 1937., mjesec je travanj. U veljači te godine osam je američkih novina, posredstvom Hearstovog King Features Sydnicatea, objavilo prvu tablu stripa iz koje se nije dalo naslutiti ama baš ništa. Na prvom kvadratu te table, praćeni riječima: "Na morsko žalo jašući žurno, stiže kralje Thule, a u stopu ga gone nesmiljeni dušmani.", galopirajući konjanici izranjaju iz sjene. Do četvrtog kvadrata, odbjegli kralj već je pred hridinama Britanije, a do kraja table spreman je suočiti se s divljim Britima koji nastanjuju te predjele i mrko gledaju na uljeze. Tih je godina publika fascinirana roto-fantastikom. Zvjezdane pustolovine Flasha Gordona i Bucka Rogersa zaokupljaju misli svakog američkog dječaka pa je sudbina povijesnog stripa s konjanicima, mačevima, kraljevima i ostalim inventarom romantičnog feudalizma krajnje neizvjesna. Daleko smo još od Tolkienovog prodora na američko tlo, a još dalje od enormne popularnosti „Igre prijestolja".

Prva je tabla (pa i dobar dio onih koje su dolazile nakon nje) bila probna. Industrija zabave kojoj je tih godina pripadao novinski strip vrednovala je autorske radove jedinom logikom koja je dolazila u obzir - logikom popularnosti i pripadajućom joj logikom profita. Da je Princ Valiant omanuo na tim poljima, a nitko s izvjesnošću nije mogao potvrditi da neće, povijest bi se stripa danas pisala drugačije. Glavešina KFS-a, notorni novinski magnat William Randolph Hearst, samo je jednom odustao od industrijske logike, no priča o ljubavi Hearsta, lude mačke i Georga Herrimana jedna je sasvim druga, poetska, priča kojoj nema mjesta u priči o životnom djelu Hala Fostera.

Postojale su, ipak, neke naznake kako budućnost Valianta neće biti tako crna. Glavna od njih bila je popularnost Fosterovog Tarzana, kojemu je desetak godina ranije sam Hearst zatvorio vrata plašeći se tog čudnog, realističnog stila koji je vidljivo odudarao od svega što se objavljivalo u Americi krajem dvadesetih. Tim potezom KFS je propustio zgrnuti gomilu novca, što je umjesto njega učinio Metropolitan Newspaper Service (kasnije United Feature Syndicate), pa je Hearst, ne htijući ponoviti skupu pogrešku, pružio svoju nemalu potporu stripu nadajući se novom, ako ne i većem hitu. Lukrativni ugovor s Hearstom (podjela bruto dobiti 50-50 i zajamčen minimum od 150 dolara tjedno) i stvaralačka sloboda (Foster je uglavnom prezirao scenarije po kojima je crtao Tarzana) omogućili su Fosteru miran život pa je stoga otkazao suradnju na Tarzanu u potpunosti se posvetivši Valiantu.

Koncem veljače 1937., odbjegli kralj pronalazi novi dom, a svijet prvi put vidi lice mladoga princa Valianta. U nadolazećim tjednima raspredat će se Valiantova priča - priča o vještom i spretnom dječaku u susretu s negostoljubivom florom i faunom Britanskog otočja, a u travnju te godine doći će do znakovitog susreta s vješticom Horrit koji će na više načina obilježiti Valiantovu sudbinu. U naletu proročanske groznice, krezuba Horrit Valiantu poručuje: "Najveća tuga već te očekuje." - "Doživjet ćeš sjajne pustolovine, ali nigdje ne vidim sreću i smirenje." Bio je to ujedno i proročanski potez samoga Fostera koji je, upisavši tragove melankolije u tijelo avanturističkoga stripa, nagovijestio eru palih heroja koja će se pojaviti desetljećima kasnije.

U mnogočemu ispred svoga vremena, stari je vrag naslutio kako je vrijeme junaka od papira završeno. Budućnost je pripadala ljudima, a Valiant je, junačkom statusu unatoč, ljudima bio bliži no bilo koji vječni neženja/osvetnik/pravednik koji se do tad pojavio na novinskim stranicama. Griješio je, zbog vlastitih grešaka upadao u nevolje, oženio se i dobio djecu. Malo se tko od njegovih kolega mogao pohvaliti jednom tako običnom, obiteljskom, karijerom. Publika američkih novina, u rijetkom trenutku lucidnosti, uspjela je prepoznati i nagraditi takve nesvakidašnje poteze. Vojska je poklonika bila stvorena, a Foster i Hearst podjednako su sjali od zadovoljstva.

Godina je 2014., mjesec je svibanj. Iz tiska izlazi deveti tom (uskoro izlazi i 10., malo smo na portalu požurili s najavom desetke, op.ur ;) Valiantovih avantura u izdanju Zagrebačke naklade. I kajgana svetoga Petra teško da je skuplja. Malo je tko u ovim vremenima spreman za knjigu stripa odvojiti gotovo 300 kuna pa ipak evo već desetu godinu zaredom Zagrebačka naklada ustraje u tom golemom projektu objavljivanja Fosterove ostavštine. Striperi su (kako ih od milja krsti Alem Ćurin) posebna sorta. Malo je luđih naokolo. Iako je Valiantova vrijednost neupitna (pisati o tome kako i zašto, nakon desetljećâ panegirika diljem svijeta, čini se u najmanju ruku uzaludno), objavljivanje kompletne biblioteke Valiantovih avantura ovdje i danas nalikuje opisima izvjesnih patologija u DSM-u. I sam bi se Hearst (da još kojim slučajem trese, lupa i udara medijskom scenom) teško odvažio na takvo što. U međuvremenu od premijere 1937. godine pa do danas Fosterovog je Valianta zatekla možda i najgora sudbina koja može zateći neko djelo. Postao je, naime, klasikom. A s klasicima se malo tko zabavlja. Njih je potrebno nanovo (na)učiti.

Svidjelo bi se to Fosteru koji je, baš poput Maurovića, prezirao strip smatrajući kako je grijeh trošiti bogomdani talent na šund-zabavu za mase (propuštajući shvatiti da je, što drugdje napiše već spomenuti Ćurin, „u 300 Tarzanovih kadrova iz druge ilustratorske lige  prešao na sam vrh prve strip-lige"). Ako se Valiant tridesetih godina prošloga stoljeća i mogao svrstati u tu kategoriju, drugo desetljeće 21. stoljeća obrnulo je priču. Strip i mase više ne idu ruku pod ruku (šunda je, dakako, uvijek bilo i bit' će). Izašavši iz izvornog konteksta, Valiant se prometnuo u školsko štivo. Ne zbog toga što bi ga netko poučavao u hrvatskim školama, već zbog toga što se današnjem oku, naviklom na neke posve različite stilove, kompozicije, crteže i pripovijesti, valja dodatno potruditi kako bi doprijelo do onoga što su tisuće ljudi, iz tjedna u tjedan, bez problema razumijevale pred sedamdesetak godina.

Fosterovi crteži i dalje ostavljaju bez daha (iz kompozicije table, dinamike svjetla i sjene, korištenja perspektive, brižljive posvećenosti detalju mnogi bi današnji striper imao štošta naučiti), no pripovijest koju je najviše od svega dotaknuo zub vremena pa i nedostatak oblačića (što je još tridesetih bio stilski anakronizam) odbit će mnogoga putnika namjernika koji zaluta na Fosterov teren. Neki će, pak, uz taj teren ostati do kraja života. Pomalo je to nalik onoj, vjerojatno apokrifnoj, izjavi Briana Ena: "Prvi album Velvet Undergrounda u prvih se pet godina prodao u 30 000 primjeraka, no svaki od tih 30 000 ljudi kasnije je osnovao svoj bend."

Domaće izdanje Valianta neće se prodati u 30 000 primjeraka (nit' ih je toliko tiskano, nit' bi itko znao što bi Hrvatska s 30 000 zaluđenih stripera), no svaki prodani primjerak obilježit će nečiji život. Bilo utjehom nostalgije, bilo prvim dodirom čarolije stripa koju su te sedamdesetak godina stare stranice još uvijek u stanju proizvesti. 

Harold Foster: "Princ Valiant, sv. 9"

Zagrebačka naklada, 2014.