Ivana Bodrožić : Rupa

Ivana Bodrožić: Rupa

Rupa Bodrožić Ivana

(…) Rupe koje se mogu zakrpati samo institucionalnim lažima; Idite negdje gdje ima sunca i mora, bješte iz ove rupe!; Tom mirisu [mora] dopustila je da ispuni svaku rupu u njezinu sjećanju...; Pokušaj faksa, pa vojska, pa crna rupa, pa taksi; Dvije sekunde kasnije rupa od [metka] je bila pravilna i okrugla, tek na rubovima čipkasta i siva kao plijesan; Nakon prvog pokušaja ubojstva u njemu kao da je netko otvorio rupu bez dna. (…)


Dakle – rupa. Kao praznina; ponor; zabit; pomračenje; diskontinuitet; prostrijelna rana. Kao masovna grobnica na koju se primarno referira naslov romana "Rupa" pjesnikinje i prozaistice Ivane Bodrožić.

Poslije autofikcije ispisane iz očišta djetinje pripovjedačice ("Hotel Zagorje", 2010), u "Rupi" autorica kroz okvir žanrovske proze nastavlja promišljati problematiku (post)ratne te, šire, (post)tranzicijske traume. Dok je u prvijencu rekonstruirala vlastita iskustva rata, ovdje fikcionalizira općepoznate crtice iz crne kronike kolažirajući malomišćanske afere s političkim skandalima na najvišoj razini.

Žanrovski postavljen kao politički triler roman se razvija na dvjema vremenski uvjetovanim razinama – "sada" (jesen, 2010.) i "onda" (proljeće, 2010.). U prvom se dijelu naslovljenom "Rupa" vemenska razdoblja ritmično izmjenjuju, da bi se drugi dio - "Ovo je zemlja za nas" - ukotvio u fabularnoj sadašnjosti. Te se dvije cjeline ovog romanesknog ostvarenja na dvjestotinjak stranica usitnjuju u niz poglavlja intoniranih stihovima Ekatarine Velike.

Junakinja romana Nora Kirin u neimenovanom će se podunavskom gradiću, u jesen 2010., zateći po novinarskom zadatku. U turobnoj bi provinciji trebala prikupiti materijal za novinski tekst o mjesnom skandalu – tajnoj vezi gimnazijske profesorice s maloljetnim učenikom. Zazorni je odnos do Norina dolaska već okončan, a nastavnica služi zatvorsku kaznu zbog ubojstva rabijatnog supruga, bivšeg branitelja. Kad oštroumna novinarka počne pomnije pretresati slučaj, sastavit će slagalicu koje je dijelom i njen pokojni otac, osječki policajac ubijen početkom rata. Nakon očeve smrti, Nora s majkom odlazi u prognaništvo.

Psihologizacija središnje protagonistice ponešto je zbunjujuća. Ona, kako se isprva čini, iz Zagreba u Slavoniju stiže lišena osobne motivacije i emocionalno distancirana od slučaja na kojemu će raditi. U tekstu ne nalazimo naznake Norina dubljeg interesa, znatiželje ili straha od toga što će ondje zateći, dojma smo da naprosto odlazi nekamo gdje još nikada nije bila. Postupno međutim razabiremo da je na tome mjestu štošta podsjeća na djetinjstvo, no ljudi koje tamo nalazi, pa tako i ubojice njezina oca, njenu povezanost s ovim prostorima kao da uviđaju puno prije nje. Je li djevojčina ravnodušnost posljedica dugogodišnjeg potiskivanja ili naprosto moment njezinog davnog traumatskog iskustva u romanu nije najbolje razrađen?

Shvatit ćemo da Noru od u najranijoj dobi proživljenog užasa nije moglo iscijeliti ništa: ni majčina briga, ni odrastanje na moru, ni studij u Zagrebu. Povratak u rodni kraj djevojku okreće mučnoj, godinama zamračivanoj obiteljskoj tajni, a rekonstrukcijom zrnatih sjećanja pokušat će presložiti sadašnjost i slijepiti svoj mirnodopski identitet.

Gradić u kojem će se ambiciozna novinarka zadržati duže no što se nadala u trenutku kad je silazila s autobusa, tvinpiksovski je sjenovit, zatrovan lokalnim intrigama, izmrcvaren ratnom prošlošću i korupcijom. U postapokaliptičnoj ugođajnosti vrijednosno i fizički poništenog grada događa se kolizija i trenutačno, intuitivno prepoznavanje Nore i Marka, dvoje oštećenih mladih ljudi koji u svom cikličnom kretanju, doslovnom i metaforičnom, naprosto nisu mogli ne naletjeti jedno na drugo. Hoće li njihova blic ljubavna priča dobiti priliku? Nekako i prije no što se taj odnos počne ostvarivati, strepimo kako je priželjkivanje hepi enda uzaludno.

Nešto što je počelo kao konvencionalni krimić gdje istražiteljica, u ovom slučaju istraživačka novinarka, proživljava usputnu romansu na radnom zadatku, promeće se u psihološku dramu. Autorica nas prepušta ideji kako za njezine junake s kompliciranom prošlošću, ali bez ikakve budućnosti, nema spasa ni izlaza; predestinirani su za tragediju, što ih već u trenutku kad se s njima upoznajemo čini poodavno mrtvima. Uostalom, knjiga se otvara i okončava rečenicom: "Najstrašnije od svega je kad shvatiš da vrata s unutrašnje strane nemaju bravu."

Svako od dvaju vremenskih razdoblja, u razmaku od tek nekoliko mjeseci, vrtloži se oko jedne grčevite, katarzične ljubavne priče, s tim da prva, ona nastavnice Kristine i maloljetnog Dejana, zaljubljivanjem počinje, a druga, između novinarke Nore i bivšeg rezervista Marka, njome završava. Dvije sukscesivne amour fou, dva (formalno gledano) nespojiva para sastavljena od po dvoje gubitnika koji su se međusobno privukli sa suprotnih, pogrešnih strana i... ženska kaznionica kao ishodišna i krajnja točka fabule.

Ovaj stripovski monokroman neonoir krimić za domaće je prilike, a s obzirom na aktualne okolnosti, izuzetno smion komentar društvenih devijacija: ratnog profiterstva i političkih manipulacija, primitivizma i međunacionalne nesnošljivosti. Ivana Bodrožić usudila se razbucati tabue, zašpricati knjigu talogom herojske prošlosti i po tko zna koji put ismijati besmisao ratovanja.

U toj psihološkoj napetici s dvostrukim dnom moguće je uživati i zanemarivši teret angažiranog, kritičnog teksta, gutati je naprosto kao revolveraški drzak kriminalistički roman ispisan, takvog sam dojma, nakon dugog promišljanja i zrenja, a onda lakom rukom i kao u treptaju.

Ipak, ovakvim bi se rasterećenim čitanjem priči izuzeo onaj suštinski sloj, doslovno bi joj se iščupala pulpa. Jer iako ponešto neutralizirana propuštanjem kroz kompoziciju jednostavno ustrojenog krimića, ova trpka intimna drama uspijeva nadrasti ne samo obrazac nezahtijevnog žanra, nego i apersonalnost kolektivne tragedije. Pritom, a imajući u vidu neke toksične medijske komentare o knjizi, valja reći i ovo: "Rupa" je mnogo više od banalnog obračuna, ona je krajnje osobna, duboko emocionalna meditacija o nepatvorenom zlu i neshvatljivoj, ali neiskorijenjivoj mržnji, o moralu i ljudskosti te konačno - o neizbježnim i nepovratnim životnim izborima za koje je bespomoćnom čitatelju nemoguće odlučiti jesu li hrabrost ili kukavičluk.

Iščitavanje novog, redom drugog, romana Ivane Bodrožić završavam zaključkom kako ta priča naprosto ima sve: pulsirajuću atmosferu, hipnotičnu liričnost, brzopotezne, no pogođene i prokrvljene karaktere, vizualnu živost i uvjerljivost dijaloških situacija. Na koji god način "Rupi" odlučili prići, ma kako knjigu naposljetku doživjeli i tumačili, pred nama je sjajno štivo u kojem vidim i vrlo potentan predložak za film.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ivana Bodrožić

Rupa

• Naklada Ljevak 03/2016.
• 216 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533038780

Radnja romana odvija se u vrijeme postavljanja dvojezičnih ploča na gradske institucije u gradu u kojem je najprofitabilnije trgovati ljudskim žrtvama. Glavni pokretači svih procesa i dalje su ljudi koji su sudjelovali u ratnim zločinima devedesetih, korumpirani političari, preživjeli pripadnici mafijaških klanova, gospodari rata koji su se u miru, dvadeset godina kasnije, prometnuli u pripadnike lokalne političke i društvene elite.