Ivana Sajko : Ljubavni roman
Amor vincit omnia, kaže stara latinska izreka, ljubav pobjeđuje sve. Možda to uistinu i jest tako, ali teško je zanijekati da se i tako svemoćna ljubav ne bi našla na ozbiljnoj kušnji suočena s nezaposlenošću, morem neplaćenih računa i životom u podstanarstvu.
Upravo to tema je romana Ivane Sajko na prvi pogled neobičnog naslova Ljubavni roman. Neobičnog, jer je naizgled riječ upravo o suprotnom, o svojevrsnom antiljubavnom romanu u kojem se pripovijeda o krahu ljubavi dvaju supružnika pritisnutih egzistencijalnim problemima. Nakon rođenja djeteta supružnici, nazvani jednostavno „ona“ i „on“, jedva spajaju kraj s krajem međusobno se okrivljavajući za svoje stanje. Nju, glumicu, kazališne uloge zaobilaze, a zarađuje tek povremeno snimajući reklame za jedan trgovački lanac. Njemu, novinaru i piscu, još je teže pronaći posao, a kad ga pozovu da piše za neki lokalni glasnik, ubrzo doživljava razočaranje jer urednik odbija objaviti njegov tekst o korupciji prilikom izgradnje gradskih fontana. Istovremeno se na ulicama odvijaju prosvjedi otpuštenih radnika i građana protiv zlouporabe ovlasti korumpiranih političara koji privatnicima omogućuju bogaćenje na štetu javnog interesa. On, rascijepljen između potrebe za javnim angažmanom i one da prehrani sebe i svoju obitelj, pada u malodušnost. Dane provodi na starom kauču, dok se ona brine o djetetu, kućanskim poslovima i istodobno pokušava privrediti za život.
Ljubavni roman
Pisati o našoj neposrednoj stvarnosti, suočiti se s mjestom i vremenom u kojem živimo uvijek je nezahvalno jer se nije lako odmaknuti od sadašnjosti u koju smo uronjeni. Pogotovo to vrijedi kad je riječ o socijalnom romanu koji lako može ogreznuti u patetici ili političkom pamfletizmu. Drugi problem je i to što Povijest, ona s velikim „P“ (a to su u našem slučaju Domovinski rat, nepoštena privatizacija, socijalna nepravda, korupcijske afere, ideološki prijepori), potpuno zasjenjuje naše male, osobne pripovijesti koje se u usporedbi s njom doimaju neznatne i nezanimljive jer su sve toliko nalik jedna na drugu.
No, stvari bi možda mogle izgledati drugačije kad bi se sagledale iz perspektive ženskog pisma, a Ljubavni roman Ivane Sajko za to nam pruža dobar primjer. Žensko pismo je subverzivno, ono propituje norme, ne uzima ih zdravo za gotovo, ne prihvaća hegemonijska značenja, već ih izokreće i dovodi u pitanje. Osobito se to odnosi na kritiku činjenice da se povijest tradicionalno uglavnom pripovijedala iz muškog kuta i da su među književnicima sve donedavna prevladavali muškarci.
Takav pogled rezerviran je za Boga i one koji posjeduju novac i moć, dok svi ostali žive na istoj ravni, u zajedničkom paklu u koji su ih doveli okrutni kapitalizam i „muška“ Povijest.
Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon
Ovdje je, međutim, već od samog početka romana jasno je da to neće biti njegova, već njezina pripovijest. Roman počinje trostrukim ponavljanjem „RIJEČI, RIJEČI, RIJEČI“ (asocirajući na biblijsko „U početku bijaše Riječ“). No, ako je u Bibliji Bog Evu stvorio iz Adamova rebra, ovdje je upravo suprotno: riječi kojima počinje roman, te iste riječi koje mu je šapnula na uho i zbog kojih se razbjesnio zato što ga je probudila, stvorile su njega, konstruirale su ga kao lik u njezinoj pripovijesti. Kasnije doznajemo kako on uistinu pokušava zapisati njihovu priču, „roman koji bi lako mogao biti i ovaj roman“, ali mu to nikako ne polazi za rukom jer mu se riječi otimaju kontroli „pobijajući jedna drugu po nekoj vlastitoj logici, odgađajući sretni završetak i sileći ga da ide dalje i kad to ne bi htio, da piše onako kao što i živi, bez plana, od danas do sutra, ne znajući što će se dogoditi na sljedećoj stranici“.
Njega, novinara i pisca, riječi izdaju upravo zato što pokušava steći neku širu sliku o stvarnosti koja mu neprestano izmiče, zamisliti neki po mogućnosti sretan kraj za svoj roman, kraj koji bi ponudio rješenje za egzistencijalne probleme njegove obitelji, ali to rješenje nikako se ne nazire. Po cijele dane gleda prijenose saborskih sjednica, zaokuplja ga situacija u Grčkoj, traži pravdu, ne samo za sebe i svoju obitelj, već i za društvo u cjelini, ali mu se ta pravda čini nedostižnom. On, dakle, ne piše taj roman jer kad bi ga pisao, to jest, kao što to ironično primjećuje pripovjedni glas parafrazirajući glasovitu rečenicu iz Vlastite sobe Virginije Woolf, „kad bi imao neku rentu, radnu sobu i njezinu svesrdnu podršku da to učini“, onda bi priču zaključio sretno, sentimentalnim prizorom u kojem bi se, nakon jedne od mnogih svađa, ona i on na kraju pomirili i ostali zagrljeni na vratima kupaonice.
Iako se to nigdje izričito ne spominje, mogli bismo, stoga, zaključiti da pripovjedni glas u romanu pripada njoj. Za razliku od supruga, ona je sposobna odmaknuti se od stvarnosti, ona zna kako istodobno biti lik i pripovjedačica, ali ni ona ne zna unaprijed kako će se njihova priča završiti, ne pripovijeda iz neke povišene perspektive iz koje se svijet vidi kao s „najvišeg nebodera u gradu gdje zasjeda vijeće trgovačke korporacije“ za koju je nekad snimala reklame, a ljudi „sliče mravima koji vuku prevelike terete za protuvrijednost krušne mrvice“. Takav pogled rezerviran je za Boga i one koji posjeduju novac i moć, dok svi ostali žive na istoj ravni, u zajedničkom paklu (usput, ne treba čuditi da je upravo Dante omiljeni pjesnik njezina supruga) u koji su ih doveli okrutni kapitalizam i „muška“ Povijest.
Njezin je svijet horizontalan, u njemu nema hijerarhije, danas je Isus svatko tko živi na rubu siromaštva.
Bog za nju ne znači utjehu, Isus je „živcira“ zato što „nije ni prvi ni zadnji kojeg je nesnosno boljelo, ali je svakako jedini koji je to uspio kapitalizirati“. Njezin je svijet horizontalan, u njemu nema hijerarhije, danas je Isus svatko tko živi na rubu siromaštva. Zato je osobito dojmljiv prizor u kojem, poput neke moderne Svete obitelji, ona, on i dijete u krevetiću kroz prozor sobe promatraju uskršnji snijeg kako se topi i slušaju zvona s obližnjeg samostana kako pozivaju na misu.
Osim toga, ona je skeptična prema riječima, prema jeziku koji je stvorila njegova, „muška“ civilizacija, ista ona koja je odgovorna i za surovi kapitalizam koji ih je osiromašio ne samo materijalno, već im je polako otkidao komadiće ljudskog dostojanstva postupno ih svevši samo na njihove osnovne biološke funkcije. Siromašnom čovjeku kultura i umjetnost sigurno nisu u prvom planu pa su i supružnici bili prisiljeni rasprodati sve knjige kako bi preživjeli, odrekavši se time i „riječi“ kao plodova te civilizacije. Radije no sredstvo komunikacije, riječi, ti „blatnjavi mjehuri bez ikakva sadržaja“, češće su izvor nesporazuma i svađa, a upravo je to ono što nagriza ljubav dvaju supružnika.
Trilogija o neposluhu
Unatoč svemu, svjesna činjenice da se istinsko razumijevanje događa negdje onkraj riječi, ona se u svom pripovijedanju uspijeva staviti i u suprugovu kožu. Događaji se prikazuju filtrirani čas kroz njezinu čas kroz njegovu svijest, a ponekad i kroz prizmu nekih sporednih likova kao što je zaštitar koji tijekom prosvjeda čuva ogradu gradilišta pred trgovačkim centrom ili ksenofobni susjed s trećeg kata koji skitnice koje se skupljaju oko kontejnera naziva „ljudskim smećem“, da bi naposljetku i sam završio u njemu.
Osim što su izvor nesporazuma među supružnicima, riječi su i simbolički kapital oko kojeg se stoljećima vode ratovi, ali ta retorička borba, kako razmišlja njezin suprug tijekom prosvjeda na gradilištu, odvija se tek na površini. Sve istinski važne odluke uvijek su se donosile iza kulisa, „na tajnim sastancima, gdje su se, uz čašu starog whiskeya, potpisivali kupoprodajni ugovori, dijelilo mito i brojala gotovina odnoseći veličanstveni trijumf brojki nad krvlju i riječima.“
Brojke naposljetku odnose trijumf i nad njihovom malenom obitelji. Njihov egzistencijalni prostor sve se više sužava kako se roman primiče kraju. Iscrpivši sve mogućnosti postojanja, ona, on i dijete kreću na svoje posljednje putovanje. Iako nije pisao ovaj roman, on dobiva priliku staviti točku na njegov kraj. A to čini kad napokon shvati da ga je njezina pripovijest vodila prema stvarnosti u kojoj je moguće suprotstaviti se hegemoniji riječi, „izokrenuti poredak stvari, izvrnuti kompoziciju krajolika naopačke, izmiješati nebo s otocima i more s oblacima“.
Nakon toga zajedno zakoračuju u ništavilo, u prostor izvan romana, izvan riječi, izvan Povijesti.