Ivica Ðikić : Volim poimanje identiteta koje zbunjuje čistunce i patriote

Ivica Ðikić rođen je 1977. godine u Duvnu (Tomislavgrad). Kao novinar uređivao je nekoliko hrvatskih novina, a možda je i najpoznatiji kao urednik splitskog "Feral Tribunea" od 1996. godine. Prvi roman "Cirkus Kolumbija", po kojemu je oskarovac Danis Tanović snimio istoimeni film , objavljuje 2003. godine, a za isti dobiva nagradu "Meša Selimović". Izdvajamo još političku biografiju hrvatskog predsjednika Stipe Mesiće "Domovinski obrat", romane "Ništa sljezove boje" i "Sanjao sam slonove" (nagrada roman@tportal.hr) kao i nedavno objavljeni roman "Ponavljanje". Danas je glavni urednik tjednika "Novosti".

Srđan Sandić: Književnost se ne može i ne smije utrkivati s novinarstvom, međutim, u kakvom su odnosu u vašem slučaju? Kada pišete jedno, a kada drugo? Iz koje i kakve nužnosti nastaje vaša proza i poezija?

Ivica Ðikić: Novinarstvo i književnost su kod mene isprepleteni i nadopunjuju se. Novinarstvo pritom diktira tajming, jer "Novosti" moraju izaći svakoga petka, moraju se poštovati rokovi slanja stranica u tiskaru, a da bi se to uspjelo, moraju se poštovati neki drugi rokovi, pa još neki drugi... No, svatko uvijek nađe vremena za zadovoljavanje osnovnih potreba, a meni je pisanje književnosti jedna od osnovnih unutrašnjih potreba. To, naravno, nije dovoljno samo po sebi, jer je pisanje, kao i svaki posao, u velikoj mjeri stvar discipline, strpljivosti i upornosti koju, za razliku od novinarstva, ne nameću rokovi, nego neki drugi, kompleksniji i dublji porivi.

Kako vidite svoju autonomiju kao glavnog urednika u odnosu na onu kao autora? Gdje sami sebe, ako je to uopće moguće, redigirate? Želite li o tome govoriti?

Želim govoriti, ali bojim se da je teško uspoređivati te dvije situacije, pogotovo iz perspektive autonomije. Posao glavnog urednika zahtijeva puno više konkretne i svakodnevne odgovornosti i puno više operativne pragmatičnosti, nego što je slučaj s čistim autorstvom, bilo onim novinskim, bilo literarnim. Autorska autonomija podrazumijeva drukčiju, fokusiraniju i dublju odgovornost.

Kao glavni urednik "Novosti", možete li nam reći nešto o nakladi i prodaji tog tjednika te što mislite koji bi model financiranja medija mogao biti izlaz iz sadašnje neperspektivne medijske situacije u Hrvatskoj?

"Novosti" se tiskaju u više sedam tisuća primjeraka, od čega tri tisuće ulaze u distribuciju putem kioska Tiska, dok se ostatak besplatno dostavlja lokalnim uredima Srpskog narodnog vijeća po cijeloj Hrvatskoj. Od te tri tisuće koje se distribuiraju na kioscima, proda se, zajedno s pretplatom, otprilike polovica. No, svi tekstovi iz tiskanog izdanja "Novosti" skoro pa odmah besplatno su dostupni na našem sajtu koji ima oko 40 tisuća jedinstvenih posjeta mjesečno. Usput, sredinom rujna krećemo s novim portalom "Novosti" koji će, osim tekstova iz "Novosti", imati i dnevnu produkciju vijesti i članaka. Ne, naravno, na kvantitativnoj razini vodećih informativnih portala, ali ćemo biti kvalitetniji i po mnogim elementima drukčiji od svega što sada postoji u tom segmentu ovdašnjih medija.

Ali da se vratim vašem pitanju. "Novosti" se dominantno financiraju sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, kao i više od dvadeset drugih manjinskih listova u ovoj zemlji. "Novosti" su, uz "La voce del popolo", jedine od tih manjinskih novina koje se distribuiraju na kioscima. "Novosti" – unatoč svim nevoljama i napadima kojima smo bili izloženi i kojima smo i dalje izloženi – izrasle su u lijepu i vrijednu novinarsku priču: na potpunoj margini, u okrilju srpske manjinske zajednice i zahvaljujući državnoj potpori, pojavile su se dobre i utjecajne novine koje, po ozbiljnosti pristupa i po autorima, možda i prednjače među svim političkim listovima u zemlji.

Važno je to i dalje njegovati, razvijati i profesionalno poboljšavati, ali jasno je da taj model financiranja ne može biti šire primjenjiv na medijskoj sceni. Moramo imati žurnalistički i financijski stabilne komercijalne medije, vjerodostojne i odgovorne javne medije i mnogo snažniji neprofitni medijski sektor, a strategija, ili nacrt strategije, koju je načinilo Ministarstvo kulture, i koja bi uskoro trebala ići u javnu raspravu, po momu mišljenju, predlaže pametne i ostvarive modele za dostizanje financijske stabilnosti i relevantnosti i jednih, i drugih, i trećih.

O kojoj razini novinarstva danas govorimo? Koje medije biste istaknuli kao propulzivne?

Po momu mišljenju, naše novinarstvo trudi se samo oko sve većeg podcjenjivanja, pa i otvorenog ponižavanja svoje publike ili svoje potencijalne publike. To se posebno odnosi na neke od najčitanijih portala koji su se – u pogledu, primjerice, opreme tekstova – odali čistom antinovinarstvu kako bi postigli što više klikova. Takozvana klikabilnost nadnaslova i naslova postala je krajnjim ciljem, a to je dugoročno osuđeno na propast. Propulzivnost bi valjalo tražiti na nekim marginama, odnosno izvan mejnstrima, ali ni ondje situacija nije naročito ohrabrujuća.

Koliko su i na koji način novinari suodgovorni za razinu novinarstva kojoj svjedočimo?

Novinari nesumnjivo jesu donekle odgovorni, ali za srozavanje su mnogo odgovorniji vlasnici medija te glavni urednici i uredništva. Ovi potonji pustili su vlasnicima da, zapravo, uređuju novine u skladu sa svojim poslovnim i financijskim interesima, počesto nevezanima uz medijski biznis, i to je dovelo do atrofije novinarstva kojemu bi publika vjerovala. To je što se tiče komercijalnih i privatnih medija. Javni mediji, pak, imaju druge vrste problema, među kojima se najizrazitije ističu pitanja nekompetentnosti, intelektualne lijenosti, zanatskih deficita i općenitog neshvaćanja uloge javnih medija.

Što mislite o dosezima ovog Ministarstva kulture po pitanju politike i mjera u korist knjige, a potom i po pitanju medija? Je li baš takozvana neprofitnost ključna mantra po kojoj se mediji dijele, u smislu ispunjavaju li javni interes ili ne?

Što se tiče odnosa prema knjizi, očekivao sam više od Ministarstva kulture, čak i mnogo više, ali objektivno, državna podrška izdavanju knjiga i dalje je, putem različitih oblika subvencioniranja, prilično ozbiljna. Siguran sam, međutim, da je Ministarstvo kulture u ove dvije-tri godine moglo i moralo povući nekoliko dosta jednostavnih poteza u korist knjige i književnosti bez dodatnog znatnijeg zadiranja u proračun. Znam da Mišo Nejašmić (iz izdavačke kuće Jesenski i Turk, op.ur.) više od dvije godine uporno predlaže nekoliko takoreći besplatnih rješenja za davanje novog zamaha izdavaštvu i za stvaranje zdravijih poslovnih temelja za objavljivanje ozbiljnih knjiga. Nejasno mi je zašto je Ministarstvo kulture dosad ostalo nijemo na te ostvarive i vrlo racionalne prijedloge.

A kad je tako, onda nema smisla ni govoriti o nekim hrabrijim i radikalnijim iskoracima u sređivanju stanja u domaćem izdavaštvu i knjižarstvu, te u uklanjaju prepreka za slobodnu distribuciju knjiga iz Hrvatske u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, i obrnuto. Sramota je da se knjige iz Srbije ne mogu pronaći u knjižarama u Hrvatskoj, ili one iz Hrvatske u knjižarama u Bosni i Srbiji. Nadao sam se da će ministarstvo nešto poduzeti u tom pravcu, ali uzalud sam se nadao.

Što se tiče medijske politike, ministarstvo je, kao što rekoh, sačinilo izvanserijski materijal za raspravu o smjernicama medijske politike. Nadam se da će taj materijal u javnosti i u raspravi doživjeti tretman kakav zaslužuje. Neprofitnost nije rješenje, ali nitko nije ni rekao da je rješenje. Činjenica je, međutim, da na neprofitne medije trenutačno otpada, ako se ne varam, tek dva ili tri posto ukupne medijske scene, a to je porazno malo.

"Novosti" u nekoliko nastavaka ekskluzivno objavljuju sažetak Izvještaja o medijima i prijedloga takozvane medijske strategije, odnosno Radnih materijala Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015. – 2020. Kako je došlo do tog ekskluzivnog "linka" s Ministarstvom kulture?

Mislim da ama baš nikome nije važno kako su Novosti do nečega došle, nego je važno što piše u tome do čega smo došli i što objavljujemo. Volio bih da se razgovara o tome, ako to ikoga – pa i vas – zanima na razini koja je nešto iznad tračeva i spletki.

(* na te se materijale, strategiju-politiku... čeka već dvije godine, no Ministarstvo kulture nikako da ih priredi za javnu raspravu pa je sadašnji način njihove dozirane prezentacije mimo već etabliranih službenih kanala MK , npr. weba MK ili Cultureneta, neobičan način senzibiliziranja zainteresirane javnosti, pri čemu je sasvim svejedno da li je to napravljeno preko "Novosti" ili kojeg drugog odabranog medija. A kad "prokapa" malo više materijala onda će i ozbiljniji razgovor "iznad tračeva i spletki" biti moguć, op.ur.)

Koji raskoraci su važni u vašim procesima pisanja? Pretpostavljam oni između identiteta i tradicije? Fluidne i čvrste kategorije ili su obje samo fluidne, po vašem mišljenju?

Meni je pisanje, između svega ostalog, i stalna potraga za sobom razapetim između zavičajnosti i apatridstva, između konzervativizma i potpune otvorenosti svijetu u svoj njegovoj šarolikosti, između prošlosti i sadašnjosti, između želje za stabilnošću i stalnog nemira, između dosljednosti i praktičnosti... Što se tiče identiteta, vjerujem u mnogostrukost identiteta i zazirem od onih koji, kad je identitet posrijedi, zazivaju čistoću i jednodimenzionalnost. Volim poimanje identiteta koje zbunjuje čistunce i patriote. Čovjek je bogatiji što je mozaik njegova identiteta sačinjen od više fragmenata, kao što je društvo naprednije i poticajnije ako je sačinjeno od što više pojedinaca mnogostrukih identiteta.

Duvno je "mjesto radnje" u vašoj knjizi poezije "Ostatak svijeta", kao i u nedavno objavljenom romanu "Ponavljanje". Zašto Duvno? Tu mi se nameće i pitanje koje možda (ne)surađuje s prvim dijelom, a to je – mislite li da se ono što smo u stanju artikulirati kao "osobna trauma" može transponirati u tekst, a da se nužno ne pobjegne u lažno sjećanje, odnosno još jednu štaku za preživljavanje?

Duvno zato što sam ondje rođen i živio osamnaest godina: u Duvnu je bilo, i ostalo, mnogo toga što osjećam kao svoje, mnogo toga što dobro razumijem, ili barem mislim da dobro razumijem. A mislim da pisci trebaju pisati o onome što razumiju, a ne o onome o čemu je trend pisati, ili o čemu je isplativo pisati.

Roman "Ponavljanje" od ponavljanja sadrži jednu misao koja zapravo stoji, koju sam podvukao, a to je: "Sve se svodi na posvećenost u ponavljanju", koju popularni chef izgovara vašem liku? Što za vas kao autora, novinara ima u toj tvrdnji?

Ima puno istine kad je riječ o bilo kojem zanatu, pa i novinarskom zanatu, a zanat je ono što je kod nas – naročito u našem novinarstvu – odavno jako podcijenjeno. Čovječanstvo veliki dio zasluga za svoj napredak duguje onoj vrsti kreativnog ponavljanja koje se događa svakodnevno i koje, kad je lišeno rutine i inercije, donosi stalne sitne pomake, a to je najsigurniji put prema nečemu velikom i važnom, s tim da nema garancije da će se to veliko i važno ikad dogoditi. Ključna je svijest o tom procesu, to jest unutrašnji kritički odnos prema onome što svakodnevno ponavljamo. Iz toga se mogu roditi pomaci.

Likovi "Ponavljanja" su zatočeni u svom gnjevu i nemogućnostima, gotovo pa kulturološkom odrednicom ovog podneblja. A tu su i njihove "sudbine", toposi, geni, vremena iz kojih dolaze i koja ih i nisu boljima mogla učiniti.

Ne mislim su oni loši, niti da se trebaju popravljati. Ja nastojim pisanjem razumjeti zašto donose odluke kakve donose. Tako pokušavam donekle razumjeti i samog sebe.

Roman je posvećen fotografu Tariku Samarahu i piscu Ivanu Lovrenoviću. Na koji način su oni inspirirali ovaj roman?

Njih dvojica su gotovo pa direktno nadahnuli ovaj roman koji jest i posveta njihovom umjetničkom djelu i angažmanu. Jedna fotografija Tarika Samaraha iz izbjegličkog naselja u kojem su živjeli preživjeli iz Srebrenice izrasla je u jedan od centralnih motiva romana. Ne bih volio o njima dvojici – a mogao bih im dodati i još pokoje ime – govoriti kao o uzorima. Prije mi se čini da je riječ o nadahnjujućem prepoznavanju najdubljeg sebe u djelu nekog drugog i u prepoznavanju svog doživljaja svijeta u doživljaju svijeta nekog drugog. Meni se to dogodilo s Tarikovim fotografijama i s Ivanom romanom "Nestali u stoljeću", ali i još nekim njegovim knjigama.