Ivo Žanić : Jezična republika

Ivo Žanić: Jezična republika

Jezična republika Žanić Ivo

Hrvatske jezične napetosti, između tri dijalekta i novoštokavskog standarda, možda najeksplozivnije sažima referat koji je Ranko Marinković napisao za jedan okrugli stol o dijalektalnom pjesništvu 1970. godine. U njemu je tada već kanonizirani nacionalni pisac zaključio da „ni čakavski ni kajkavski nisu bili baza ni jedne šovinističke ideologije“ – „ako se radilo o šovinizmu s jedne ili druge strane, on se razvio na štokavskoj bazi“.

Ovim rečenicama Marinković je prokazao štokavski dijalekt i novoštokavski standard kao instrument fašističkih ideologija. Čakavski i kajkavski „nikad nisu dali kvislinga“. Štokavski je dao i Pavelića i Dražu. U same temelje štokavskog dijalekta i novoštokavskog standarda (tada hrvatskog ili srpskog jezika, na kojem je i sam pisao) najveći poslijeratni hrvatski pisac podmetnuo je razoran pakleni stroj.

Trideset godina kasnije nešto slično izrekao je i pisac i prevoditelj Borivoj Radaković. Za njega, „štokavski standard je razoran“. Štoviše, štokavci su „danas jedna invazivna polugan(g)sterska struktura, odnosno govornici tog jezika su invanzivna gan(g)sterska struktura“, zbog čega Radaković odlučuje svoje drame i prozu pisati na kajkavskom.

U svojoj sociolingvističkoj knjizi „Jezična republika - Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba“ Ivo Žanić ovim navodima pridružuje i prisjećanje Hvaranina Marina Franičevića, čakavskog pjesnika i ideološko-kulturnog arbitra poslijeratne socijalističke vlasti. On uz predratne vijesti o Oktobarskoj revoluciji, uz „živ govor“ komunističkih i sindikalnih agitacija, vezuje štokavski. Ona, štokavština, „od jezika gospode i stranaca“ pretvorila se u govor „pravih prijatelja naroda“, pa i seljaci prirodno progovaraju štokavski „o slobodi, o borbi radničke klase, o SSSR-u, o progresu, o sutrašnjici“…

I za Marinkovića i za Radakovića, kao i za Marina Franičevića, jezik nije samo nositelj sadržaja, već i poruka sama. Marinković i Radaković u tom kontekstu demoniziraju štokavski, a Franičević ga idealizira. Ivo Žanić pak odmjereno i trezveno zaključuje kako je posrijedi darvinovski biološki determinizam u najradikalnijem obliku, „kod Marinkovića pod krinkom antifašizma, kod Radakovića utemeljen u mitizaciji urbanog načina života“. „Svaki na svoj način, Franičević, Marinković i Radaković, potvrđuju sociolingvističke uvide da se jezični varijeteti koji se ustrajno povezuju s određenim govornicima često vrednuju kao simboli grupnog identiteta, znameni političke pripadnosti, intelektualne ili moralne vrline ili njena izostanka.“

Jasno je, hrvatske jezične napetosti nadilaze lingvistiku i ulaze duboko u prostor politike. Hrvatska je jezično specifična zemlja. Glavni grad nalazi se na dijalektalnom prostoru i umjesto da bude generator standarda, kao što je to slučaj u većini zemalja, on je izvor „neuroze koje se ni do danas nismo posve riješili“ (Slamnig, 1965.). Standard se osjeća ugroženim od dijalekata, a dijalekti od standarda. A napetost dodatno povećava i utjecaj Splita kao zasebnog i moćnog jezičnog središta.

„Hrvatski razgovori o jeziku“, piše Žanić, „posebno o statusu, komunikacijskoj funkciji i uporabnom obuhvatu standarda, često ostavljaju dojam da su sudionici uvjereni kako je uspostavljen konačan i neopoziv raspored varijeteta i njihovih funkcionalnih i prestižnih odnosa, kao i vrijednosnih i političkih sudova o njima. Eventualna promjena u toj konstalaciji može biti posljedica samo dviju stvari: izvanjskog utjecaja, iza kojeg po definiciji stoji neka politička manipulacija, ili unutrašnje diverzije, iza koje po naravi stvari stoje nedoučenost i nemar ponajprije mlade generacije.“

Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? Žanić Ivo

Hrvatski na uvjetnoj slobodi Žanić Ivo

Na to hrvatsko jezično bojište „Jezična republika“ ulazi poput mirotvorca koji se kreće prostorom između frontova. Kao što demontira Marinkovićevu i Radakovićevu demonizaciju novoštokavskog standarda, tako Žanić primiruje nacionalističku fetišizaciju standarda, odnosno regionalističku petrifikaciju dijalekata. „Jezična republika“ slavi demokratičnost i hibridnost jezika, a njeni junaci su Edi Maružin iz Gustafa, riječi poput „norijade“, ili sintagme poput „rock and roll mužika“ Krešimira Končevskog iz Zadruge.

Za Žanića jezik je prostor otvorenosti i kreativnosti. Gledajući s te pozicije hrvatske jezične napetosti pretvaraju se u bogatstvo varijeteta. Končevski spaja kajkavizam s engleskom sintagmom. Maružin stvara vlastitu sjevernu čakavicu koja iritira i konzervatore dijalekta i čuvare standarda. Zagrebačka sleng riječ „norijada“ ulazi u medije i prelazi dijalektalne granice. Tamo gdje nacionalisti vide jezičnu razjedinjenost Žanić vidi životno pulsiranje i ispreplitanje.

Pri kraju „Jezične republike“ Žanić iznosi primjer engleskog jezika. Dvadesetih je politika BBC-a bila da njihove stanice moraju emitirati isključivo standardni izgovor (RP) – no kako se stoljeće bližilo kraju „u eteru se odvijala sve intenzivnija jezična decentralizacija ili pluralizacija govornih normi“. Mijene jezika zahvatile su eter Australije, Novog Zelanda, ali i Velike Britanije; u posljednjem slučaju posebice s pojavom Beatlesa i drugih rock grupa sa sjevera zemlje. Sve britanske radio-stanice odlikovalo je vidljivo i postojano „odmicanje od elitističkog govora u smjeru gajenja bogatstava lokalnih idioma“.

Žanić zaključuje, „posrijedi nije proces odbacivanja standarda, nego proces u kojem on postaje jedan u sustavu varijeteta, proces koji je razorio dogmu da je posrijedi savršeno neutralan idiom, te, ponajvažnije, proces u kojem slušatelji ne žele da ikoji idiom bude 'neutralan', sve kad bi to uopće mogao biti, nego baš obratno: u svakome žele prepoznati neki identitet ili emociju…“

Ako je moćni engleski izložen nezaustavljivim promjenama, demokratičnosti, hibridizaciji, kako to onda ne bi bio hrvatski standard. Zaključimo, dvije su osnovne teze „Jezične republike“. Niti sustav hrvatskih jezičnih varijeteta podlokava političko jedinstvo zemlje (o čemu svjedoče neke konkretne ankete). Niti je proces demokratizacije i hibridizacije jezika zaustavljiv. Obje teze pacificiraju hrvatske jezične napetosti, ispuhujući iz njih toksične političke plinove.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ivo Žanić

Jezična republika : Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba

• Naklada Jesenski i Turk 11/2016.
• 445 str., meki uvez
• ISBN 9789532227529

Ivo Žanić je među prvima u nas shvatio da u trajnoj dinamici jezika javne sfere snažno sudjeluje i popularna kultura, posebno zabavnoglazbeni festivali u svojem zlatnom dobu, te rock i iz njega izvedeni žanrovi. Njegov je čvrst stav da je nemoguće istraživati cjelinu jezika i dinamiku prestiža i jezičnih stereotipija ako se u obzir ne uzmu i žanrovi popularne kulture. (Anita Peti-Stantić)