Jesmo li što naučili od Noći knjige?
Ovo je već peta godina za redom da početkom svibnja malobrojna ekipa u koordinacijskom odboru Noći knjige, nakon nekoliko mjeseci intenzivnih priprema i opetovanog velikog uspjeha održane Noći, može odahnuti i ponosno reći "Uspjeli smo!", zadovoljni što nam je zajedno s TISUĆAMA sudionika-organizatora Noći knjige diljem Hrvatske uspjelo dokazati da neka drugačija Hrvatska nije nedostižna iluzija, ali i svjesni da ona, na žalost, još uvijek ne traje svih 365 dana u godini već mnogo kraće. Jer, Noć knjige sve se snažnije pokazuje kao manifestacija koja barem jedan dan u godini odašilje sliku o jednoj drugačijoj Hrvatskoj, onoj koja čita i respektira obrazovanje, znanje i kulturu, autorski rad i poduzetništvo, a baš sve je to sadržano i u knjigama.
Kada smo prije pet godina došli na ideju pokrenuti manifestaciju kojom ćemo knjigu i čitanje vratiti u fokus interesa javnosti, možda nismo ni slutili do kolikih će se razmjera Noć knjige upisati u kalendaru najznačajnijih godišnjih društvenih i kulturnih manifestacija u Hrvatskoj. Isprva smo željeli dostojno obilježiti 23. travnja, Svjetski dan knjige i autorskih prava, nadovezujući se na Dan hrvatske knjige koji pada samo 24 sata ranije... i odlučili smo organizirati jedinstvenu manifestaciju koja će povezati sve dionike ciklusa knjige, održati je na što većem području Republike Hrvatske uz uključivanje što većeg broja, kako organizatora programa, tako i neposrednih sudionika, i naravno, što brojnije publike.
A brojke govore da se Noć knjige 2016. održala u više od 220 gradova i mjesta, da se u organizaciju preko 1100 programa, prodajnih i drugih akcija diljem Hrvatske uključilo više od 500 organizatora (knjižnica, knjižara, nakladnika, odgojno-obrazovnih ustanova, instituta, kulturnih centara, udruga, muzeja, galerija, udruga pisaca i ljubitelja knjige…) i da je u neposrednoj realizaciji "na terenu" sudjelovalo nekoliko tisuća knjigoljubaca, dok je broj onih koji su pohodili događanja u Noći knjige prema procjenama organizatora dosegao možda i brojku od stotinu tisuća. Pri čemu su ovdje ubrojeni samo oni programi koji su bili prijavljeni kroz internet platformu Noći knjige, jer bilo ih je dosta koji svoj program ili akciju nisu prijavili u sustav a sudjelovali su.
Noć knjige prekrila je tako i kopno i otoke, ali nije "zamračila" već rasvjetlila, povezala Hrvatsku i učinila da ona barem jedan dan barem nalikuje na zemlju znanja. A sve to ne bi bilo moguće da se u Noći knjige ne događa sinergija svih u knjižnom sektoru, od autora – pisaca, prevoditelja, ilustratora... preko urednika, izdavača, knjižara, knjižničara... kao i brojnih novinara/medija koji, premda s različitim intenzitetom ali zato od prvog dana, podržavaju ovu manifestaciju. Naravno, važna je i podrška strukovnih udruga, kao i državnih struktura koje podupiru knjigu... i upravo je ta umreženost primjer na koji bi način, po kojem sinergijskom modelu Hrvatska trebala brinuti o knjizi i čitanju, kao i o kulturi općenito.
Knjiga u fokusu
Na žalost, ili na sreću, Noć knjige ima i svoj "trenutak spuštanja", koji priječi da se jednodnevni zanos i eksplozija optimizma interpretira na način "sve je u redu, posao je napravljen", a taj je trenutak već petu godinu za redom prezentacija najnovijih rezultata istraživanja hrvatskog tržišta knjiga, podataka o čitanosti i kupovanju knjiga koju provodi agencija GfK Hrvatska. Naravno, onima koji žive s knjigom i od knjige ne trebaju posebna istraživanja da iz njih iščitaju opće "stanje organizma", ali kao što i pacijent nosi liječniku nalaze preliminarnih pretraga tako i GfK-ova istraživanje sadrže korisne i za utvrđivanje detaljnije dijagnoze bolesti korisne podatke. Jer i ove se godine pokazalo da su se brojke pokvarile u odnosu na prošlu godinu, i teško da nam može biti utjeha da se te razlike kreću na razini statističke pogreške.
Ali kakve god bile brojke, upravo su ta sada već kontinuirana godišnja istraživanja (kojima nedostaje barem jedno dubinsko snimanje stanja svakih 5 godina!) jedno od najvažnijih postignuća Noći knjige, kojime smo omogućili da inače odokativne impresije zamijenimo egzaktnim statističkim pokazateljima koji bi u preostala 364 dana u godini trebali poslužiti i za kreiranje sasvim konkretnih poteza, mjera za rješavanje krize i nagomilanih problema u knjižnom sektoru. Trebali.
Ali upravo u tome nismo daleko odmakli, niti kao knjižna branša niti kao društvo u cjelini. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji adekvatna tj. odgovorna državna politika prema knjizi (gledano šire mogli bismo reći niti prema kulturi), i svaka promjena vlasti donosi perpetuirano arbitriranje prema obrascima odlučivanja i ponašanja s pozicija političke moći, koji danas nisu neka novina već jedan od godinama prisutnih oblika potvrđivanja prevladavajućeg političkog duopola u Hrvatskoj, i koji onemogućavaju da se dogodi npr. kulturan dijalog o kulturi, a onda posljedično i o problemima hrvatske knjige. Pri tome politički i ideološki protivnici te loše obrasce uopće ne dovode u pitanje (primjer javnog medijskog servisa), oni koji su na vlasti jer računaju na dugoročniju održivost vlastite trenutne političke pozicije, a oni u opoziciji jer se nadaju preuzeti/povratiti vlast i po identičnim obrascima nastaviti dalje. Pa se tako "dijalog" u međuvremenu najčešće svodi na već ritualna iskazivanja trenutne pozicije moći ili nemoći, ovisno o tome koja je strana (sredina ne postoji, točnije – sredina smeta!) osvojila ili izgubila u zadnjem miješanju karata iliti političkim preslagivanjima.
U takvim okolnostima u hrvatskom društvu još uvijek ne postoji niti potreba niti jasna vizija povezana s knjigom (kulturom, obrazovanjem), knjiga ostaje izvan fokusa, a samim tim i traženje odgovora na pitanje kako pomoći knjižnom sektoru u kontekstu materijalnog, pa i duhovnog osiromašenja društva, kao i u izazovima koje pred njega stavlja fascinantan razvoj novih tehnologija. Pri tome se nedovoljno prepoznaje važnost knjige i nakladništva u kontekstu kulturnih i kreativnih industrija, koje su pak i same nedovoljno prepoznate kao potencijalna pokretačka snaga društva.
Poduzetništvo u kreativnim industrijama
Kreativna industrija i nakladništvo
Upravo zbog svega ovdje pobrojenog (a lista je zapravo puno, puno duža) moramo inzistirati da se neke vrijedne inicijative koje su krenule baš od nas koji se knjigom bavimo, napokon realiziraju. I to hitno, danas a ne sutra.
Tu u prvom redu mislim na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja je krenula upravo iz baze, od knjiškog sektora a ne nečijom političkom odlukom (koju je struka izradila, a nije nastala u nečijem kabinetu!) i koju se prošle godine, za mandata prošle Vlade RH, u Ministarstvu kulture propustilo proceduralno dovršiti. Tu strategiju sadašnje Ministarstvo kulture mora što hitnije uputiti u završnu proceduru jer je Nacionalna strategija poticanja čitanja praktično gotova, a onda Vlada RH mora što hitnije osigurati sve instrumente potrebne za provođenje svih sastavnica strategije poticanja čitanja u praksi, i naravno, financiranje istih (u prvom idućem rebalasnu proračuna ili još bolje iz nekih "pričuvnih" izvora).
Isto tako, važno nam je da se napokon krene i s Kurikularnom reformom, kao i s implementacijom Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, ili, da se odmaknem malo od razine apstrakcije, s konkretnim intervencijama kao što je punjenje polupraznih polica školskih knjižnica. Postojeći kvalitetni programi koji su se s godinama već afirmirali svojom kvalitetom ali i dosegom u publike ne smiju strepiti koja će politička ili svjetonazorska opcija biti na vlasti, kao što to ne smije biti presudan faktor u pripuštanju novih kvalitetnih programa u sustav podupiranja javnim sredstvima. A želimo li biti u suglasju sa razvijenim svijetom mora se poduprjeti i izrada Nacionalne strategije razvoja kulturnih i kreativnih industrija, na kojoj i sektor knjige i nakladništva, kao važna sastavnica, upravo ovih mjeseci intenzivno radi.
Još krajem prošle godine strukovna udruga Knjižni blok – Inicijativa za knjigu predložila je bivšoj Vladi Republike Hrvatske da u okviru najavljenih strateških smjernica i operativnih programa i mjera poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija prvi dokument te vrste donese za područje izdavaštva u kojem će se uspostaviti sinergija već spomenutih ministarstava potpisnika Izjave o namjeri poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj. U njemu bi bili sadržani ciljevi, mjere i nadležnosti kao i pokazatelji provedbe kojima se osigurava poboljšanje položaja knjige i knjižnog sektora, te praćenje rasta i razvoja sektora prema broju zaposlenih, broju objavljenih naslova, broju prodanih primjeraka, godišnjem prometu te drugim indikatorima.
Jer, svjetska iskustva nam pokazuju da su knjiga i nakladništvo izuzetno važni u kontekstu kulturnih i kreativnih industrija, da se u knjizi prelamaju i kultura, i znanost, i obrazovanje, i ekonomija... i tim je više potrebno zaštititi i poticati autorski rad, osposobljavati i zapošljavati mlade na poslovima u nakladništvu, knjižarstvu (prethodno prihvatiti model razvoja neovisne knjižarske mreže, distributivnog centra...), knjižničarstvu i vezanim zanimanjima.
Zbog svega gore navedenog problemi hrvatske knjige ne mogu se rješavati samo vatrogasnim mjerama, samo kojim teškom mukom izborenim milijunom potpore više (iako se često dogodi da se potpore i smanjuju ili izostanu), pri čemu npr. postojeća savjetodavna kulturna vijeća na državnoj i na lokalnoj razini nerijetko nemaju proklamiranu ulogu (njihov rad je u velikoj mjeri netransparentan, kriteriji odlučivanja nedovoljno osmišljeni a evaluacije programa korisnicima su "nevidljive") a u kreiranju kulturnih politika (pa tako i one o knjizi) niti ne sudjeluju jer zapravo niti nemaju sudjelovati u čemu. Istovremeno, nadređeni im ministri/ce, pročelnici, gradonačelnici... u pravilu ne obrazlažu svoje eventualne korekcije (na koje imaju pravo) prijedloga vijeća, tako da i s njihove strane izostaje transparentnost u donošenju odluka. I upravo su iz tih razloga već dugi niz godina otvorena vrata klijentelizmu ili političkim arbitriranjima u procesu odlučivanja o programima javnih potreba u kulturi.
I zato naš pritisak ne može ići prema samo jednom ili dva resorna ministarstva, jer ta se taktika pokazala nedovoljno učinkovitom i dijelom nas dovela u situaciju u kojoj su danas hrvatska knjiga i nakladništvo.
Knjižni sektor ne smije se fokusirati, očekivati podršku i potporu samo Ministarstva kulture ili Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, jer upravo urušavanje sektora pokazuje da sve ove godine nedostaje važan sinergijski učinak u smislu pomoći i ostalih ministarstava i državnih agencija, poput Ministarstva gospodarstva, Ministarstva poduzetništva i obrta, Ministarstva financija, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, HBOR-a... i drugih.
Utoliko Zajednicu nakladnika i knjižara pri HGK, Knjižni blok i sve druge strukovne udruge knjižnog sektora čekaju teški razgovori i pregovori s pobrojanim državnim institucijama, a prije toga možda još i teži zadatak - otvaranje vrata pojedinih ministarstava, animiranje jednog tromog mehanizma koji je u protekla dva i pol desetljeća tek sporadično pokazivao interes za hrvatsku knjigu odnosno za njegovu sveukupnost, za sve dionike tzv. lanca knjige.
Pa koliko god da je teško povjerovati da će baš knjižni sektor uspjeti uspostaviti mehanizme komunikacije pojedinih resornih ministarstava ili agencija, mi prostora za drugačiji manevar odavno više nemamo i ne preostaje nam drugo nego pokušati ostvariti upravo to – zajedničko razgovaranje i pregovaranje o problemima i statusu hrvatske knjige, a što uvijek znači i o položaju kulture, znanosti i obrazovanja u hrvatskom društvu.
A biti će nam i kudikamo teže ukoliko se napokon ne probudi i s problemima realnog knjižnog sektora ne solidalizira i akademska zajednica, brojniji "pametni i knjiški ljudi" koji su si u raznoraznim institucijama osigurali svoju uglavnom lagodnu poziciju "do penzije“, i kojima hrvatski književni sektor (s naglaskom na onaj njegov "realni" dio) već odavno prestao biti (čast izuzecima!) od bilo kakvog, pa makar i "forenzičkog" interesa u njihovom radu i javnom djelovanju, a još manje predmet kojem bi dali značajniju podršku, pa makar to bilo samo u lobističkom smislu.
Ono što me ipak deprimira jest što je sve ovdje napisano svojevrsni autorski deja vu, nešto već previše puta izrečeno i dokumentirano, pa mi više služi kao podsjetnik na nedovršenu domaću zadaću koju sam si (ima tome već davno) sam zadao, skoro da se i ne sjećam temeljem kojeg optimizma.