Jurica Pavičić : Žigice
U „Žigicama“ (Stilus, 2024), desetom romanu Jurice Pavičića (Split, 1965), već na uvodnim stranicama nalazimo njegove trajne socijalno kritičke preokupacije, kao i prostorno vremenski ram kojim se on u svojim prozama ali i kolumnama desetljećima analitički bavi. Mediteran je ovdje sve – i mizanscena i mentalitet i vibrantan, ujedno i tragičan društveni kontekst koji autor obožava, u pojedinim segmentima prezire, a iznad svega dubinski poznaje. Pred nama se praktički u 3D vizualizaciji, a onda i u punom presjeku, otvara Split s okolnim brdima i selima, specifičan i raznorodan kraj koji pulsira u dihotomiji urbanog i ruralnog, zaglavljen između njegovanja vrijednog socijalističkog naslijeđa i mučne (post)tranzicije koja te vrijednosti sustavno poništava.
Uža postava romana svedena je na predstavnike jednog društvenog sloja i likovi su u tekstu primarno tretirani kao takvi, kao pripadnici skrhane srednje klase. Manje, dakle, kao individualizirani karakteri, više kao tipske pojave koje se u svojim postupcima i kretanjima ne vode autonomnim odlukama, prije bi se moglo reći da su likovi navođeni višom silom, napose dinamikom zbivanja koja su ih nespremne zatekla u njihovim ni po čemu osobitim svakodnevicama. A ta su zbivanja neobjašnjiva, van ritma i zakonitosti zdrave kolotečine, van logike dostojanstvenog življenja, bilo da je riječ o akutnoj drami koja kao predmet kriminalističke istrage čini fabularnu kotvu romana, bilo da govorimo o širem političkom okviru gdje i treba tražiti korijen Pavičićeve fikcionalne tragedije. Kolektivni gubitak u „Žigicama“ na tragu je crtica koje nas izbezumljuju u crnoj kronici, i ne samo tamo, jer ta rubrika kao da je u svojoj makabrističkoj karnevalizaciji kolonijalizirala medije pa i sav naš obzor.
Žrtve zloćudnog procesa transformacije
Žigice
Pavičićevi likovi direktno ili indirektno žrtve su zloćudnog procesa transformacije kroz koju posljednjih trideset godina prolazi dotad uređeno i relativno stabilno društvo. Koruptivnost kapilarno razara sve, time i živote prosječnih, radnih, obiteljskih ljudi prisiljavajući i neke od njih da u bezizlaznim situacijama zagaze u kriminal. Kroz vrlo neugodnu epizodu u koju autor skupno i naglavce baca svoje likove svrstavaju se oni ili kao negativci ili kao pozitivci premda ovakva podjela, dakako, ni u jednom slučaju nije isključiva, postavljeni su tako da će čitatelj u nekoj mjeri empatizirati sa svakim, nema mjesta moraliziranju i brzinskom zauzimanju strana. Kao u psihološkim trilerima norveške krimi majstorice Karin Fossum, rijetko tko je i kod Pavičića ultimativno loš, a ishodište zločina nije u psihopatologiji nego u beznađu, naivnosti, nehatu, naprosto u pogrešnoj procjeni i nesretnom spletu okolnosti.
Uža postava romana svedena je na predstavnike jednog društvenog sloja i likovi su u tekstu primarno tretirani kao takvi, kao pripadnici skrhane srednje klase. Manje, dakle, kao individualizirani karakteri, više kao tipske pojave koje se u svojim postupcima i kretanjima ne vode autonomnim odlukama, prije bi se moglo reći da su likovi navođeni višom silom, napose dinamikom zbivanja koja su ih nespremne zatekla u njihovim ni po čemu osobitim svakodnevicama.
Uz likove koji se ubrajaju u tzv. društveni prosjek i većinski napučuju krajolik romana kompoziciju iz balansa izbacuju primjerci s krajnjih rubova spektra – osuđivani piroman neodredive dobi koji u predgrađu, pod paskom hiperprotektivne majke, živi konzerviranu adolescenciju, a sve u neožbukanoj prizemnici iz čije deke poražavajuće strše armature. Drugi je građevinski moćnik koji se u fabularnom rasteru ukazuje kao dijabolična omniprezentnost i rutinskim zamahom, iz vile na Firulama, pokreće mehanizam koji naizgled idiličan mikrosvijet povlači u katastrofu.
Karakterizacija je, znači, tipološka i klasno opterećena, obilježena socijalnom stratifikacijom do te mjere da takvo postupanje u fikcijskoj prozi djeluje poprilično artificijelno. Tako, na primjer, inspektora Petra Fradelića zatječemo usred renovacije stana od osamdesetak kvadrata u socijalističkom neboderu, doduše ofucanom, ali s fenomenalnim pogledom, a koji je njegova supruga, kći i unuka profesora, a i sama profesorica, naslijedila od tete, umirovljene ravnateljice gimnazije. Nepodudaranja u načinu odrastanja ili postupanju s novcem između mladog policajca iz skromnije obitelji i žene koju voli na momente potamnjuju to friško bračno zajedništvo.
Inspektor zaštite od požara Stanko Barada s kojim Fradelić surađuje na slučaju kataklizmičkog paleža, u skladu s postulatima žanra, hodajući je klišej usamljenog i blago ekscentričnog istražitelja. Profesionalac stare škole pati od hipertenzije i živi s mačkom otkako ga je napustila supruga. U još jednoj smo socijalističkoj zgradi kakvih ima od Skopja do, evo, Splita gdje se „čovjek koji čita vatru“ u stanu koji je naslijedio od pokojnog oca, radnika u škveru, prehranjuje hrenovkama i sluša operu. Njegov je brak, destabiliziran socijalnim razlikama, pukao između ostalog zbog snobizma njegove žene. I njeni su blazirani roditelji, jedva prosječno obrazovani, ali zato privilegirani jer su radili u prosperitetnoj firmi i stanovito vrijeme proveli u zemljama trećeg svijeta spram njega iskazivali nijemi prezir.
Zadnji je element triangularne osovine romana Mladen Božiković, čovjek za kojeg se ispostavlja da je ključ kriminalističke enigme, pasionirani hodač opčinjen planinom, miran obiteljski čovjek i omiljeni član zajednice, koji je godinama pokušavao vratiti nacionaliziranu djedovinu. Kad mu sin i snaha, školovani i marljivi mladi ljudi, završe u golemim dugovima, u nastojanju da im pomogne, sklopit će savez koji ga košta digniteta a onda i glave. Time će, u očaju i panici, pokrenuti niz tragedija i u lokalnim okvirima izazvati materijalnu i ekološku kataklizmu. Jedna žena poginut će kao kolateralna žrtva, jedan muškarac završit će kao žrtva linča i odmazde, nebrojeni ostaju bez imovine.
Već je početak romana pod visokim naponom, a rasplet – pet cjelina i gotovo tri stotine stranica kasnije – zgusnut je čvrsto u dramatskoj kulminaciji. Nakon likvidacije čovjeka mutne prošlosti, za kojeg će se pokazati da nije počinitelj, slijedi i pomalo romantičarsko samožrtvovanje umirovljenika odlučnog da vlastitu obitelj spasi sramote, što ljudske gubitke u slučaju koji Fradelić vodi zaokružuje na troje. No, krešendo odjekuje u još jednom osvetničkom činu koja će imati katarzičan efekt na sve u priču uključene, unutartekstualno i paratekstualno; roman se okončava neočekivanim, ali i tek uvjetnim, oporim hepiendom jer u narativu realističkog prosedea drugačije i ne može biti.
Prostor kao prezentan i samosvojan protagonist
Za razliku od ograničenog broja (ljudskih) likova kojima je, kako je već rečeno, uskraćeno detaljnije oblikovanje tj. konkretnija personalizacija (što je legitiman, a ovdje i uspješno proveden postupak) prostor je itekako prezentan i samosvojan protagonist, kako je to oduvijek kod Pavičića i bio. U tom smislu postavi likova možemo pridodati i firmu Jugocestar, koja u romanu reprezentira sve u tranzicijskom grabežu upropaštene tvornice, poduzeća, investicije.
Kao u psihološkim trilerima norveške krimi majstorice Karin Fossum, rijetko tko je i kod Pavičića ultimativno loš, a ishodište zločina nije u psihopatologiji nego u beznađu, naivnosti, nehatu, naprosto u pogrešnoj procjeni i nesretnom spletu okolnosti.
Roman je vizualan i filmičan, što mu je, s odmakom gledano, i najjači adut; autor spretno organizira mizanscenu pa lakom rukom po njoj premješta figurice prepuštene vrteški sudbine. A čitatelj, on prizorište ne promatra sa strane, nego je čitavo vrijeme unutar kadra, guši ga smrad gareži, ali i tješi miris pašticade za koju u knjizi dobivamo sugestivan recept.
Dionicā oslikavanja priobalnog i krškog pejzaža ima više nego u dosadašnjim Pavičićevim knjigama; zaljubljeničke su to meditacije nekoga tko planinu i more dobro poznaje, tko njeguje snažnu emociju i za urbanitet koji ga rođenjem određuje, pa kao takve, te slike fino omekšavaju inače suhonjav pa i nehajan pripovjedni stil.
U zahvalama na kraju knjige u maniri američkih novelista autor se osvrće na svoj istraživački angažman. Da je u pripremama za pisanje konzultirao niz stručnjaka raznih profila vidljivo je iz teksta jer ondje organski i nenametljivo uklopljene nalazimo precizne podatke o specifičnim pojavama, prvenstveno iz područja meteorologije i kriminalistike odnosno vještačenja požarišta. Datacija pak upućuje na to da se na romanu radilo u periodu od dvije godine što nemalo čudi jer tijekom čitanja činit će se da je ispisan u jednom potezu, vjerojatno i u brzini, a svakako rutinski. Naposljetku, takav dojam učvrstit će i sporadična neuređenost teksta koja također zbunjuje s obzirom da poznajemo predanost i pomnju urednice. No ako je rukopis inicijalno bio „prljav“, teško je očekivati da bi ga do finalne verzije, usprkos brojnim uredničkim i lektorskim čitanjima, bilo moguće besprijekorno ispeglati. Pretpostavke na stranu, koncentriraniji čitatelj sapliće se (istina, tek mjestimice) o propuste, stilske i tehničke [npr. nes(p)retna dosjetka ili sistemska pogreška s prezimenom inspektora Fradelića/Foretića] što je i jedina ozbiljnija zamjerka inače primamljivom, rekla bih čak ljepljivom page turneru.
Ukratko, kad se ova „one sitting“ knjiga uzme tek da bi se provjerilo o čemu se radi, probno prelistavanje učas se razvija u usredotočeno čitanje koje se, takvo je moje iskustvo, neće prekidati do finalne točke. Aktualni naslov Jurice Pavičića vrlo je dobra žanrovska proza, znalački ojačana kritičkim podtekstom, koji je međutim u umjetničkom smislu ne unaprjeđuje do iznadprosječne razine. „Žigice“ su knjiga koju ćemo pročitati u šubu, ali i knjiga koja se čita samo jednom. Ne znam zašto je zbog toga imam potrebu opravdavati, jer to je u redu i sasvim dovoljno; problem bi bio da tu postoje aspiracije za nešto ambicioznije, s obzirom da ovaj roman ipak ne nudi materijal za slojevitija ili ponavljana čitanja.
Žigice
- Stilus knjiga 04/2024.
- 288 str., meki uvez
- ISBN 9789533721583
Orkanska bura rasplamsa zastrašujući požar koji spali planinu i ugrozi grad Split. Policija je uvjerena da će istraga biti brzo zaključena i otkriti ili piromana ili tragove pukog ljudskog nemara. Ubrzo će se pokazati da je slučaj mnogo zamršeniji... 'Žigice', novi roman Jurice Pavičića – istodobno mediteranski noir, obiteljska drama i kronika društva – izvrstan je, potresan roman jednog od najčitanijih i najnagrađivanijih domaćih pisaca.