Ključne riječi - Selvedin Avdić: 'Sedam strahova'

( ključne riječi iščitala i priredila Olja Savičević Ivančević )

Grad, zemlja

Selvedin Avdić: Volim gradove, beskrajnu mrežu kontakata koja se spaja često na neočekivanim mjestima i nudi bezbroj mogućnosti. Čitav život proveo sam u jednom gradu i mislim da ga još uvijek nisam upoznao. Ne znam ni sam šta više tražim u njemu, ali kako godine prolaze sve sam čvršći u uvjerenju da je čista zabluda kako na drugom mjestu može biti bolje.

Moju zemlju je teško voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio.

 
Rudnici, podzemlje

Živim u gradu koji obilježavaju željezara, rudnik i zatvor. To je neveseo trougao, sigurno bi bilo ljepše da sam život smjestio između tri rijeke.

Nikada nisam sišao u rudnik, ali sam oduvijek bio spreman da slušam priče i pomno posmatram rudare. Zamislio sam sve što nisam vidio, a kada je tako onda su pretjerivanja normalna. U djetinjstvu sam zamišljao mračne, napuštene tunele koji se šire duboko ispod mojih nogu i fascinirala me mogućnost da tamo postoji nepoznat, čudni svijet, sličan onom koji naseljava tamu ispod dječjih krevetića. 

Demoni

Sasvim je očigledno da oni postoje. Tokom posljednjih decenija skupili smo dovoljno iskustva i čvrstih dokaza da ne bi smjeli sumnjati u njih. Zla koje su ljudi spremni učiniti lakše je objasniti demonskim uticajem, nego opravdanja tražiti u nacionalnim frustracijama, tranziciji i demokratskim promjenama.

Ljubav

Nema stvari koju nismo spremni učiniti zbog ljubavi. Strašna je to moć koju  nisam u stanju objasniti. Kada bih to mogao, onda bih je i razumio, pa gdje bi mi tada kraj bio?

 
Aleksandar Ranković

On je mit, babaroga, strašni, svemoćni, tajni agent koji je prisluškivao čitavu zemlju pa i Maršala.

I danas ljudi sa strahopoštovanjem izgovaraju njegovo ime. To je drevni i primitivni strah od svemoćne vlasti koja nema lica niti srca, zbog kojeg se i dalje govori "pozvalo ga u vojsku". 

 
Muzička škola u Zenici

Tokom rata vojska je imala neobičnu "strategiju". Svoje komande oficiri su smještali u obdaništa, škole i staračke domove, a bivša kasarna bila je potpuno prazna. Ne znam zašto su to radili, niti znam kako je neko smislio da zatvor smjesti u zgradu muzičke škole. Čuo sam da su tamo mučili zatvorenike, ali ne znam tačno šta se dešavalo jer, koliko znam, nikada nije poduzeta istraga. Detalji mi nisu ni potrebni, dovoljno mi je to što se neko dosjetio da tuče ljude ispod portreta kompozitora, pored partitura.

Nasilje na takvom mjestu nekako je pretjerano, skoro kičasto. Situaciju nimalo ne olakšava ni okruženje Muzičke škole. Ona dijeli dvorište s obdaništem, uz nju je krasan drvored, preko puta je biblioteka, a iza nje pozorište.

Zatvor je raspušten, u tišini i preko noći, kao što je i naseljen. Zgrada je ostala ali ja je više ne mogu posmatrati na isti način kao nekada.

 
Onostrano

Čuvam ugled, pa o tim stvarima pričam samo u knjigama.

 
Rat, ratni zločini

Idilu je teško izgraditi, a nevjerovatno lako srušiti. Zločini se mogu dešavati na najljepšim, najnevinijim mjestima, ispod fenomenalnog zalaska sunca. Muzička škola, koju sam pomenuo, može biti jedan primjer.

Ali, obraz se i tokom rata može sačuvati. Nema opravdanja za to.

 
Strah i kukavice

Nisam mnogo veća kukavica od drugih ljudi. Mogu dugo trpiti strahove i ne pamtim da sam im ikada dozvolio da narastu u paniku. Ne bih se brinuo i da jesam, jer smatram da kukavičluk nije negativna osobina, sve dok zbog njega ne stradaju nedužni ljudi. Isto mislim i za hrabrost.

 
Strah i ljudskost

U romanu imam tezu da svaki čovjek ima najmanje sedam strahova, a ako ih ima više onda je više čovjek. Nevolja za sve nastaje kada je broj manji od sedam. Dokaze s kojima raspolažem za ovu teoriju ne usuđujem se iznositi izvan literature. Zbog toga se čini da me je izuzetno lako pobiti.

 
Dnevnici, intima

Rupe u pamćenju mi se sve više šire, pa sam mnogo puta pomislio kako bi bilo dobro da pišem dnevnik, ne bi li sačuvao neke događaje. Svaki put odustanem, jer mi je ljepše da se stvari sjećam onako kako želim, a ne kako su se zaista desile. Naravno, to je laganje, ali nije grijeh kada to činim sam sebi. 

 
Citati i pseudocitati

Obožavam ih. Mogao bih čitati knjigu koja je skrojena isključivo od citata i autora bih slavio kao i svakog drugog pisca.  Ponekad sebi priređujem usamljeničke zabave. Kasno noću pijuckam, vrtim ploče i s police uzimam knjige koje sam davno pročitao, pa iznova iščitavam najdraže dijelove. Ujutro imam sasvim blag mahmurluk, onaj zbog kojeg tijelo blago drhti, a predmeti se izoštre u svojim okvirima.

S apetitom sam za Sedam strahova izmišljao pisce i knjige. Poželio sam da zaista postoje, pa da ih natenane listam iza ponoći, za kuhinjskim stolom.     

 
Književne nagrade

Ništa mi ne znače književne nagrade, vjerovatno zato što ih nemam. Na tim ceremonijama se uvijek osjećam jako loše, kao prevarant koji traži nazad ono što je poklonio. 

 
Žurnal

Kada smo osnivali Žurnal nazvali smo ga jedinom slobodnom teritorijom u BiH. Kako vrijeme prolazi, sve sam ubjeđeniji da to nije bio pretjeran reklamni slogan nego činjenica. Dok je tako, rado idem na posao.

Broj sedam

Ima nekog vraga u njemu.

***

Selvedin Avdić (1969, Zenica), jedan je od najzanimljivijih i, s pravom, najhvaljenijih bosanskohercegovačkih autora. Do sada je objavio zbirku priča "Podstanari i drugi fantomi", knjigu reportaža "Zemlja", roman "Sedam strahova", turistički vodič Jajca, a priredio je i knjigu o zeničkom zatvoru.

Roman "Sedam strahova" objavljen je u Hrvatskoj i u Srbiji, bio je u najužem izboru većine regionalnih književnih nagrada, ali i u vrhovima kritičarskih izbora najboljih romana posljednjih nekoliko godina. Pojedine priče su mu uvrštene u antologije i zbornike.

Trenutno radi kao glavni urednik online magazina Žurnal, a na BH radiju uređuje emisiju "Free Fight sa Selvedinom Avdićem".