Korana Serdarević : Gušterov rep
Gušterov rep
Koliko duboko seže iluzija? Točno koliko ju je pojedinac spreman ponutriti kako bi njezinim gusto istkanim omotačem zaštitio svijet od sebe. Ili sebe od svijeta. Pritom je drugo mnogo češće od prvoga. Pitanje, dakle, o dosezima opsjenarske ljudske sposobnosti ima vrlo jednostavan, lako uobličiv i sažet odgovor. Naravno, želimo li ostati na toj prvoj, površinskoj i jednoznačnoj razini. Jer pitanje o sezanju iluzije i dubokoj, gotovo nasušnoj, ljudskoj potrebi za njom, jedno je od najdubljih filozofskih pitanja i, samim time, neiscrpno vrelo književnih stvaralaca.
Spisateljica Korana Serdarević majstorica je dekonstruiranja tog u čovjeka uraslog obrambenog mehanizma. Već je naslovom prve, 2015. godine objavljene zbirke kratkih priča „Nema se što učiniti“ omiljenu domaću ispriku prokazala kao bijednu zaštitu pojedinaca dugotrajno napajanih osjećajem nemoći i potrebom da u toj kaljuži ostanu što dulje. Pa ne čine. Ne jer se „nema što“ već zato što presudno „nešto“ izmiče njihovu pogledu. A što se dogodi kad „nešto“, neprecizno određeno, ali bolno prisutno, ometajuće poput špranje zabodene posred jagodice prsta ovlada pojedinčevim postojanjem, slikovito je prikazala u svojem dvije godine kasnije objavljenom prvom romanu „Eksperiment Irene Tot“ koji počiva na gotovo grotesknom prikazu suvremenom svijetu svojstvene potrebe za promjenom i gladi za slobodom. Provela je, na tom putu istine i otkrivenja, autorica svoju junakinju kroz brojne, unutarnje kao i vanjske, fizičke promjene i nad njom izvršila literarnu alotropiju, no Irena Tot je duboko u sebi, svim naizgled važnim preobrazbama unatoč, ostala samo to. Irena Tot. Biće koje širinu postavlja ispred dubine, osoba koja niti zaogrnuta iluzijom mnogostrukosti ne uspijeva pronaći kartu za bijeg. Bijeg u slobodu.
Ustvrditi da za slobodom tragaju i protagonisti, pripovjedni subjekti ili objekti petnaest novih priča Korane Serdarević, banaliziralo bi smisao (vjerojatno i spisateljsku motivaciju) „Gušterova repa“. Naime, već prvi pogled na naslovnicu s ilustracijom Mislava Lešića, guštera iz naslova razotkriva kao harlekina, duhovitog, drskog, ironičnog i ciničnog, onoga koji bi trebao poslužiti kao odmak, najčešće komičan, od turobne ili traumatične situacije i daje naslutiti da će autorica svojim pričama, barem dijelom, učiniti isto. Također, gušter s naslovnice šarenom je kožom presvučena cjelina, no u zbirci okupljene priče formiraju se upravo oko - nedostatka. Oko ljudskog obličja gušterova repa.
Stoga, prije svega, valja pohvaliti izvanrednu smislenost naslova. Jer često se dogodi da autorskom, uredničkom ili sinergijskom odlukom odgovornog dvojca za naslov kakve zbirke (poetske ili kratkih priča) bude izabran naziv po njihovu sudu najuspješnijeg odsječka ili onaj koji će svojom neobičnošću, pozivom na egzotiku ili pretjeranom začudnošću zadržati čitateljsku pažnju, podvrgnuti knjigu makar letimičnom čitateljskom pogledu, a možda ga nagnati i na kupnju. No tek povremeno, čak i suviše rijetko, takvi naslovi nisu samo ljepilo za povezivanje minulog autorskog rada već odražavaju srž same zbirke i svakog u nju upletenog, poetskog ili proznog, komadićka. U tom je smislu „Gušterov rep“, i kao termin koji svojom simbolikom udara opći ton zbirke i čija elastičnost služi kao kohezivno tkivo za stvaranje metateksta, potrebno i dobrodošlo osvježenje.
Gušterov je rep, odnosno fenomen autonomije gušterova repa u svojoj suštini sličan ljudskom omatanju iluzijom. Pasivni su to mehanizmi čijim aktivacijama onaj tko traži zaštitu uspijeva pobjeći od neprijatelja i neposredne opasnosti, vanjske (gušter) ili unutarnje (čovjek). U pričama što ih na otprilike 150 stranica autorica razastire iluzoran je, najčešće, osjećaj cjeline postavljen kao protuteža osjećaju gubitka, potrebi održavanja ili ponovnog postizanja cjelovitosti. Iluzorna je, osim toga, i sama potraga za primarnim osjećajem. Jer cjeline, kao da poručuju „Gušterovim repom“ omotane priče, i nema. Ne one prave, ispunjujuće i konačne, nakon čijeg postizanja neće biti potrebe za budućim preslagivanjima vlastite osobnosti i traganjima za smislom.
Eksperiment Irene Tot
Nema se što učiniti
Razvidno je to već u prvoj priči, Jaje čiju je tešku temu, nemogućnost žene da se ostvari kao majka i prolazak kroz višestruko mučan proces pokušaja umjetnog začeća, Korana Serdarević duhovitošću, sa šeretskim osmijehom upisanim u riječi, dodajući joj onaj harlekinski moment drskog oduška, učinila toplom i životnom. Istovremeno, otvorenim je ostavila pitanje koje s čitanjem zbirke raste i buja; mora li se protagonist, nakon što učini moralno prihvatljivu, ali osobno tešku gestu, osjećati dobro, ima li pravo na osobni nemir i, isto tako, pretvara li ga čin kakav bismo rado proglasili društveno neprihvatljivim (poput onog pripovjedačice naslovnog Gušterova repa) u antagonista? Pretvara li ga, naposljetku, ubojstvo u antagonista ili antagonizam nastaje zbog nekog dubinskog društvenog i osobnog nedostatka?
Velika je vještina, ali i doza autorske hrabrosti potrebna da autora održi dobrim i kvalitetnim posrednikom između čitatelja i tekst(ov)a, ali izvan uloge sveznajućeg pripovjedača, onoga čijim ultimativnim pravorijekom biva donesen zaključak. Umjesto toga, autorica čitatelja, ako išta, meandrira, navodi i postavlja u komunikaciju s tekstom na način sličan postavljanju svojih priča u komunikacijski niz, komunikacijsku cjelinu. Priča o umjetnoj oplodnji tako, na jednoj razini, komunicira s pričom trudnice iz Tereza više nije ovdje, žene u kojoj trudnoća pobuđuje samosažaljenje i strah da će dolazak djeteta istisnuti ljubav za sve ostalo na ovome svijetu. Taj, pak, strah ishodište ima na istom mjestu kao i opsesija majke iz Moje Toskane, žene čije se nedostižno mjesto krije u sinovu ljubavnom gnijezdu, tek nekoliko koraka od njezina stana, a u skučenosti zatvorenog prostora krije se i klaustrofobija priče Taoci koja porukom o nemogućnosti (ili nesposobnosti, na karti života u konačnici je svejedno) upravljanja vlastitom sudbinom slijedi Mrave, ljude što se mile plažom u potrazi za komadićem brončanog tena i nekog nedohvatljivog zadovoljstva kao mravi u potrazi za mrvicom odbačene hrane.
I svaka je od tih priča poput čvrsto sabijenog, precizno doziranog koncentrata čijim bi razrjeđivanjem mogli nastati mnogi romani. No za time, zapravo, i nema potrebe jer možda bi se putem izgubile pune, bogate slike i metafore, kao nanesene gustim potezima boje. Te su slike katkad crne i mračne, no jednako su inspirativne, ispunjene pravilno doziranim humorom, (auto)ironijom i, kad je moguće, magijom svakodnevnog življenja. Uostalom, iako tematski nizovi funkcioniraju u slikarskim opusima, zamorno bi bilo život posvetiti pisanju (potom i čitanju) romana s tematom ljudskog pandana gušterovu repu. Unatoč tome što ga je autorica prokazala u njegovoj mnogostrukosti pa neki od protagonista spas vide u pronalasku ili pokretanju tog nedostajućeg komadića (poput žene opsjednute oživljavanjem usahnule maternice), drugi ranu namjerno ostavljaju otvorenom (kao pripovjedačica samog Gušterova repa) dok treći, poput Čistačice traumu moraju zatvoriti kako bi cijeli mogli nastaviti dalje.
Korana Serdarević tu im iluziju dopušta, pritom ipak ostavljajući otvorenom nemogućnost obrane od stvarnog svijeta skrivenog iza iluzije kakvu čitatelj pronalazi u priči Na liniji trinaestice i očima oca koji, iako duboko u sebi svjestan gubitka, iluzorno mašta o povratku nestale kćeri. Koranine su rečenice pritom bogate, pune i kao gustim tkanjem uvezene. Dijaloga nema mnogo, a kad su i prisutni služe stvaranju momenta komičnog rasterećenja, ispušnog ventila trenutku u kojem svoje, mahom pripovjedačice, hvata kako bi ih, kao i u prvoj zbirci, razotkrila sa svim njihovim manama i strahovima. Pritom, što nije sasvim tipično za suvremenu prozu ovih prostora, ne zauzima stav; ne brani ih i ne patetizira, no istovremeno nije niti njihovom krvnicom. Za njih ne traži isprike, dopušta im da svoje iluzije iznesu same, u pravilno doziranom omjeru i na njima prihvatljiv način.
Iluziju ne određuje prostorno, vremenski niti generacijski pa su njezine pripovjedačice i žene s otoka i gradske cure i opatice…i one koje u kopnu vide spas kao i one u čijim je očima more ljekovita vodica za cijeljenje rana i brisanje nedostataka. Upravo je nedostatak, a ne socijalni, ekonomski ili generacijski status ono što, čini se, pokreće autorski zamašnjak Korane Serdarević. Posebno se to očituje u priči Najbolji brat na svijetu, jedinoj ispričanoj kroz oko muškog pripovjedača i jedinoj čiji narativ pripovjedača postavlja u poziciju pripovjednog objekta prije no subjekta. Ispitanika prije no voditelja razgovora. U svojoj suštini, taj „brat“ pati od psihičke bolesti dovoljno snažne da iluziju pretvori u deluziju što autorici omogućava da ga istovremeno snažnije zaštiti i jasnije razotkrije kao onog koji razumije da mu, za pričanje vlastite priče, uvijek treba drugi.
No najveću od svih iluzija, Sreću, autorica mudro ostavila za kraj. Neki se, kao da poručuje, osjećaju cijelima tek kad pronađu sreću dok drugi iskustvo punine doživljavaju samo tragajući za njom. Koji je put ispravan teško je reći i moguće je da odgovor u suštini i ne postoji. Možda bi se trebalo odreći ružičastih naočala opsjene i bistra pogleda promatrati svijet. Ali iluzija je jedan od najsnažnijih obrambenih mehanizama u ljudi. Kao što je odbacivanje repa jedan od najčešćih takvih u guštera. To ipak ne znači da ćemo svijetom kročiti goli i izloženi, bez obrambenih mehanizama i bez traganja za osjećajem cjeline. „I to je u redu“, poručuje autorica. Samo, ne smijemo se ljutiti shvatimo li da nam taj osjećaj, kao gušteru rep, neprestano izmiče.
Gušterov rep
- Fraktura 12/2020.
- 160 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583006
Prizori svakodnevice kojima smo svi okruženi tek su naizgled banalni – ispod svakoga od njih ključaju emocije, živi ljudi s ambicijama, željama, ljubavima, bojaznima... i samo najbolji pisci uspijevaju od svakidašnjih situacija stvoriti uvjerljive priče. A petnaest pripovjedaka u knjizi 'Gušterov rep' Korane Serdarević govore o ženama i muškarcima zatočenima u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja.