Krhko je znanje iliti Åsa Wikforss i Velimir Grgić o teorijama zavjere

Åsa Wikforss: Alternativne činjenice; Velimir Grgić: Teorije zavjere 21. stoljeća

"Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, a možda su sanje.“ piše Dobriša Cesarić u pjesmi Povratak. Mada se na prvu čini da su ovi stihovi grubo izvučeni iz njihova prirodnog konteksta unutar kojeg, instrumentalizirani idejom vječnog vraćanja i prave ljubavi možda poprimaju neko drugo značenje, i ovdje, u ovim malobrojnim karticama o dvjema knjigama koje krajnje različito raspliću jednu tekuću društvenu preokupaciju „pravom“ istinom, rezoniraju u najmanju ruku jednakom snagom. Za razliku od Cesarićeva lirskog subjekta koji nakon razočaravajućeg uzdaha ipak održava mogućnost da na nj padne trak istine (za koji se naknadno ispostavlja da je većim dijelom ovisan o kolebanju subjektivne želje), a ne o činjeničnosti, Platonov Sokrat će izričito kazati: „...dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da išta znam.“ i time maksimalno suziti doseg ljudske mudrosti. Mudrost stoga u sokratovskom smislu nije stanar ljudskog bića nego božanskog i čovjeku nije doli slijediti božanski naputak i slaviti mudrost skrušenog neznanja koja se povremeno ukazuje u svijetu.

Mnogo mnogo godina kasnije, u 21. stoljeću, živimo u svijetu čije su same osnove sazdane od postavki znanosti. Ta moderna znanost, jasnoćom svoje definicije i usustavljenom metodikom otrgnuta od sokratovske mudrosti i poznavanja lijepog i dobrog s njome naizgled dijeli još malo što i utječe se više misli znanstvenika/filozofa Aristotela. Filozofska oblikovanja pojmova mudrosti i znanja do danas se stalno prepliću i razvrću, preklapaju, uklapaju i rasklapaju, međutim moguće je izvesti jednu od osnovnih linija, a ta je da je mudrost prosudba svrhovitosti sub specie aeternitatis (latinski: s gledišta vječnosti, op.ur.) nastala iz skladnog međuodnosa praktičnog i teoretskog znanja, mišljenja i života, dakle nešto hijerarhijski nadređeno znanju kao sustavu činjenica o objektivnoj stvarnosti.

E sad mi zavaljeni u svojim foteljama, bez kompasa, s glavom duboko u internetskom sveznanju, stalno se sudaramo sa znanjima koja su kontradiktorna, „alternativnim“ činjenicama, dezinformacijama, lažnim vijestima i teorijama zavjere. I u tom sudaranju naslućujemo da možda neke stvari u vezi znanja i mudrosti još nisu razjašnjene i da se polje suvremene misli napučilo kojekakvim međusobno podrivajućim idejama i da o onom idiličnom jedinstvu mišljenja i života nema ni govora. Na ta i takva pitanja nastoji odgovoriti Åsa Wikforss, švedska filozofkinja u knjizi Alternativne činjenice: O znanju i njegovim neprijateljima (prev. Željka Černok, OceanMore, 2021.).

Alternativne činjenice Wikforss Åsa

Postajemo li otporni na znanje? Definirajući znanje kao istinito uvjerenje zasnovano na dobrom razlogu ili dokazu, pri čemu je nešto istinito ako postoji korespondencija između misli (uvjerenje) i stvari (kakav svijet zapravo jest), a uvjerenje psihološko stanje koje ima ključnu ulogu pri djelovanju, Wikforss u svojoj regresiji u filozofsku perspektivu tvrdi da to nije slučaj nego prije da postajemo otporni na dokaze. Zbog čega?

◈ Uzroci lošeg zdravlja znanja

Knjiga je podijeljena na poglavlja u kojima se autorica smjelo obračunava s točkama prijepora koje su moguće uzroci lošeg zdravlja znanja. Pri tom se ponaša poput kakvog Vergilija vodeći nas za ruku kroz konstelaciju temeljnih koncepata u filozofiji uma, epistemologiji, pedagogiji i psihologiji. Ono što zapinje za oko je otvoreno kritičko promišljanje utjecaja postmodernističke misli na temeljno shvaćanje dokaza, činjenica i načina organizacije obrazovnog procesa. Primjerice, činjenice u postmodernističkoj poziciji nemaju ništa s objektivnošću nego su tek proizašle iz jedne od bezbroj mogućih perspektiva od kojih najjača proizvodi uvjetnu objektivnost tj. odlučuje. Suvremeni perspektivizam prema Wikforss nije konačna razvojna točka ničeanskog nihilizma jer se on iscrpljuje u nihilizmu vrijednosti, a ne činjenica, niti je proizašao iz filozofskog skepticizma à la Descartes (iz kojeg se on izvukao mišljenjem kao dokazom za postojanje), nego je posljedica nekritičkog lupetanja mantri o potrebi kritičkog mišljenja i o pobratimljenju moći i znanja koje je, eto odjednom, konstruktivističke prirode. Autorica ima uvjerenje o postojanju objektivno istinitih činjenica koje su neovisne o subjektivnom uvjerenju i ma koliko god bile jezično i društveno konstruirane zadržavaju svoju stvarnost i bez čovjeka. Tvrdi da bi moglo biti pasa, limuna i virusa ospica i bez nas, i bez naše jezične diferencijacije, ali tu leži i mogućnost prvog prigovora. Bi li? Preuzetno je smatrati da bi bez čovjeka postojale ikakve činjenice. Postaviti se izvan ljudske perspektive znači unići u ništa. Činjenica je zatečeno (!) stanje stoga traži subjekta jer bez njegova (specifičnog) oblikotvornog mišljenja nema ni pasa, ni limuna ni virusa ospica. Čovjek ne zna ni jednu činjenicu, a da nije društvena (jezična), niti može znati bi li je bilo bez njega. Iskustvene (empirijske) činjenice su bez predočenja u jeziku, gdje se one vrlo delikatno slažu i postavljaju u međusobne odnose, stvar nepouzdane subjektivnosti.

Wikforss je toga svjesna, siguran sam. Izricanje uvjerenja o postojanju objektivne istinitosti neovisne o čovjeku duboko je diplomatičan čin u svrhu zaliječenja radikalizma radikalizmom s drugog kraja spektra. Također i vrlo pragmatičan čin skraćenja ili svojevrsnog otkidanja od puta prema skeptičnom rasapu sustava. Vrlo je vjerojatno da je sila gravitacije objektivno istinita činjenica (neovisna o čovjeku) i stoga, jer stoji na osnovama čvrstih dokaza i uzajamne sličnosti iskustva (ali ne istosti!), u nju vrijedi vjerovati. Perspektivizmu i konstruktivizmu u kontekstu filozofskih istraživanja ne treba odveć hitno pristupati kritički, tamo se to već radi, ali u društvenom kontekstu svakako da, jer je društvo jako prijemčivo za privlačnu oslobađajuću, tolerantnu i svepropusnu postmodernističku poziciju. Iz ovoga je vidljivo koliko je zapravo teško pisati balansirajući između bezinteresne i idealističke te pragmatične i angažirane filozofije. Wikforss to radi dobro, pametno žmireći na paradokse i muke čiste apstrakcije, a fokusirajući se na ono što se može popraviti i na čemu se može raditi da se izbjegnu puste gluposti u današnjem informacijskom kaosu.

Primjerice, na slučaju rasprave o švedskoj statistici kriminala i imigracije, dijelom zbog pogrešno proglašenog kauzaliteta, iako se radilo samo o korelaciji, Wikforss pokazuje svu problematiku koja može proizaći iz neutemeljenog povezivanja delikatnih statističkih podataka. Ne treba posebno isticati koliko su dobro primljene neke Trumpove izjave o useljeništvu, stopi zločina i nezaposlenosti bez statističke utemeljenosti.

◈ Kako kritički misliti bez poznavanja činjenica?

Osim prelijevanja radikalnih filozofskih ideja u društveni kontekst, još jedan od razloga koji nas čine prijemčivijima „alternativnim činjenicama“ su mnogobrojne kognitivne iskrivljenosti ilitiga psihološki mehanizmi, koji mogu biti prepreka prema znanju. Autorica ih navodi nekoliko, ali da ih se ne nabraja sve dovoljno je navesti samo jedan: sklonost potvrdi (confirmation bias). Čini mi se da se i svi ostali vrte oko tog jednog jedinog koji upućuje na sklonost traženja informacija koje potvrđuju ono što već mislimo. A lako je iz toga zaključiti koliko je danas opasna ta logička pogreška, pogotovo s obzirom na lakoću pronalaska potvrde za svoje mišljenje na internetu koji živi od reklama, personaliziranog sadržaja i filtracije na temelju proteklih pretraživanja. Algoritam nas lako zatvori u neki sićušni filter-balon stalne samopotvrde uvjerenja koje može biti, ali češće nije utemeljeno na dobrim osnovama i dokazima. Autorica dobro uočava kako porast ponude medijskih izvora, umjesto da nam omogući objektivnije sagledavanje argumenata, iz više kutova, rezultira, u polariziranom društvu s pregršt politički motiviranog mišljenja, smanjenjem mogućnosti susretanja s izazovnim informacijama i uvjerenjima što je sama srž donošenja dobrog i objektivnog zaključka. U toj situaciji, na našim ljudskim logičkim pogreškama (pristranost i pojačana percepcija rizika odstupanja od mišljenja skupine) najviše profitiraju figure demagoga koje namjernim plasiranjem laži i dezinformacija, koketiranjem sa zavjerama i neizravnom sugestijom uspijevaju nepouzdane izvore presvući u pouzdane i redefinirati naš pojam o stvarnosti.

◈ Slon u sobi

Možda i najuspjelije poglavlje u knjizi je ono o poimanju znanja i kritičkog mišljenja u školi na primjeru propadanja švedskog obrazovnog sustava. Pretpostavljeno katastrofično propadanje treba uzeti sa zrnom soli s obzirom da se temelji na padu rezultata učenika na standardiziranim PISA i IEA TIMMS testovima, koji srasli s uvjetno rečeno starim obrazovnim sustavom možda i ne pokazuju najbolje koliko je izražen trend pada kvalitete obrazovanja. Međutim, i više je nego jasno (pa i nama koji još uvijek prolazimo kroz opširnu reformu obrazovanja) kako se u obrazovnom procesu događaju ili su se dogodile korjenite promjene. Wikforss govori o provali konstruktivizma u pedagogiju. Što to znači? To znači da su obrazovni sustav preplavile ideje o individualnom formiranju znanja, njegovoj načelnoj neprenosivosti, potrebi za pasivizacijom uloge učitelja u prenošenju znanja, a posljedično i aktivacijom uloge učenika, favoriziranju praktičnog znanja nad teoretskim i postavljanju činjenica u suprotnost prema razumijevanju i kritičkom mišljenju. Sve je to nama dobro poznata priča prepuna raznoraznih praktičnih projekata, razrednih „webinara“, „seminara“, brainstorminga, kritičkog mišljenja i kreativnog „rješavanja problema“. A od poučavanja činjenica se bježi kao od đavla. Wikforss dodaje kako je to posljedica bliskog vezanja činjenica i teoretskog znanja s pitanjima moći, autoriteta, društvene klase i dogmatizma čime izvanredno poentira i pokazuje na ogromnog slona u sobi. Uzgred budi rečeno ne treba posebno naglašavati kako mesijansko kritičko mišljenje (prosuđivanje, procjena) toliko mnogo ovisi o poznavanju predmeta/društvenih ili ljudskih činjenica da je nemoguće a da ne ostane samo prazna fraza u tzv. reformiranom, individui podređenom obrazovnom sustavu. Kako ćemo kritički misliti bez poznavanja činjenica?

◈ Što možemo učiniti?

Debatirati formuliranjem najbolje moguće verzije protivnikova stajališta, ali ne o stvarima koje su dobro utvrđene i poznate jer s neprijateljima znanja to ne možemo (oni koji ne cijene istinu, racionalnu argumentaciju i demokratsko društvo), dvostruko provjeravati izvore, biti odlučni i vjerovati stručnjacima (ali ne televizijski proglašenim stručnjacima) čije kompetencije možemo provjeriti i koje su lako dostupne. Kada tome dodamo još uputu o nastojanju pozivanja na dokaze prilikom argumentacije mnogi će iskolačiti oči (pa i ja) pred nerazumno zahtjevnim nalozima koji se čine nemogući u nekontroliranim uvjetima svakodnevnog života. Pa ipak, malo discipline, zašto ne?

Teorije zavjere 21. stoljeća Grgić Velimir

U tom duhu, svakako nadovezano na temu, dolazi nam i knjiga Teorije zavjere 21. stoljeća (Media bar, 2021.) svestranog Velimira Grgića. Ova knjiga ipak se drukčije profilira, gotovo kao punokrvna etnografija, i to popularne kulture. Nabijena ekstenzivnim dokumentarnim opisima gorućih i narecentnijih teorija zavjera na domaćem je tržištu zabilježila trenutačan uspjeh. Sastavljena je od četiri poglavlja od kojih svako opisuje provizorni krug unutar kojeg su sakupljene teorije zavjere o zdravstvu i medicini, igrama i politici, znanosti i životinjama.

◈ Korupcija, apofenija, internet

U uvodnom poglavlju Grgić ocrtava teorijske pretpostavke današnjeg bujanja teorija zavjera navodeći pritom kao jedan od razloga nestanak povjerenja u tradicionalne institucije zbog očite i sveprisutne korupcije. Prazan prostor koji nepovjerenje ostavlja za sobom onda prema tome spremno ispunja mašta puna zavjera koje odvlače pozornost s bitnog, pri čemu prva žrtva biva istina, a potom i zdrav razum. Ne možemo ne primijetiti kako prvi teorijski naputak proizlazi ipak iz promatranja lokalnog konteksta. Drugi pak sastojak, apofenija, širi priču. Nju Grgić definira kao kognitivni fenomen uočavanja veza u nasumičnim, nepovezanim ili besmislenim podacima u svrhu stvaranja iluzije reda. To je zamka uma, nešto slično kao i kognitivno iskrivljenje kod Wikforss, u koju se hvataju oni koji, unatoč postojanju brojnih pouzdanih izvora, zamijene korelaciju s uzročno-posljedičnom vezom. Paralelizam s Wikforss tu ne staje, čak se i skladno nadopunjuje napomenama o većoj učestalosti apofenije u doba krize kada se radi kompenzacije i rješenja često kompleksnih situacija gorljivo traži istina i sigurnost. Treći potreban sastojak zavjereničkog recepta je toliko puta spomenuti internet. Prema Grgiću, a vjerujem i prema svima nama, taj digitalni prostor ključ je širenja i opstanka mnogobrojnih teorija zavjere zbog, već i u Wikforss spomenutih, neobazrivih algoritama koji nas personalizacijom i filtracijom sadržaja još jače zatvaraju u nas same.

◈ Nema ništa novo pod suncem

Ne časeći ni časa Grgić se prvo osvrće na teorije zavjere iz zdravstvenog i medicinskog konteksta, koje svoj novi val revalorizacije duguju aktualnoj krizi uzrokovanoj pandemijom bolesti COVID-19. U novonastaloj i nadasve netipičnoj situaciji medijski prostor bio je zatrpan mnoštvom informacija, često kontradiktornih, čiji je abnormalni priljev dirigirala ona navedena ljudska potreba za istinom i sigurnošću koja je s medijskim koristoljubljem zatvarala puni krug. Iz opće konfuzije posljedično su izvirale brojne varijante apofenije od kojih autor nabraja razne: od krivnje Netflixa za aktualnu pandemiju, preko čipova u cjepivima protiv COVID-19 i širenja virusa preko 5G infrastrukture pa sve do planskog puštanja virusa kao biološkog oružja. Radi se tu većinom o slučajnim poklapanjima događaja koja preoblikovana u melting potu interneta i metežu krize jednostavno prestanu izgledati tako slučajno. Grgić dokumentarno nizanje točaka itinerara dežurnih teorija zavjera dobro presijeca povijesnim slučajevima kojima upućuje na onu davnu iz Starog zavjeta: nema ništa novo pod suncem. Ima tu zaista svega što jezivo podsjeća na današnje događaje: od lige protiv maski i „friziranja“ podataka o novozaraženima za vrijeme pandemije španjolske gripe, preko uočavanja poklapanja između uvođenja telegrafske infrastrukture i širenja ruske gripe pa sve do svjetski poznate konroverze oko studije Andrewa Wakefielda o povezanosti povećane incidencije autizma i cjepiva protiv rubeole, ospica i zaušnjaka. 

Posebno intrigantno je poglavlje o QAnonu čija se tzv. kraljica evo baš javila unazad nekoliko dana s porukom: „Shoot to kill anyone who tries to inject Children under the age of 19 years old with Coronavirus19 vaccines/bioweapons or any other vaccines.“ Nizovi podataka koje u duhu najboljih policijskih izvještaja ovdje iznosi Grgić vrlo napeto se povezuju uzduž linija međusobnih korespondencija i odnosa, slobodnih tumačenja objava forumskih korisnika i političko-ideološke motivacije. Mnogi će čitatelj osjetiti užitak (i ja) u detektivskom slaganju priče oko misterioznog pokreta/kulta/LARP-a (Live Action Role-Playing game) QAnon i pokušaja odgonetanja identiteta samog Q-a. Je li Q Trump? Ili Thomas Schoenberger, pokretač izvrnute verzije zagonetne igre Cicada 3301 obavijene velom tajne? Ili je pak radi o skupini od 12 autora? Svakako je to netko tko je ostrašćenim objavama vodio apofeniju mnoštva ljudi stvarajući tako najveći kult 21. stoljeća koji je svoj vrhunac doživio sada već slavnom siječanjskom provalom QAnonovaca u zgradu Kongresa SAD-a s agendom spašavanja Donalda Trumpa od poraza na predsjedničkim izborima. Tužno je završilo, pet smrtnih slučajeva i Bidenova inauguracija.

Lajtmotiv ponavljajuće povijesti ovdje Grgić koristi da bi podsjetio na dugu prisutnost osjećaja paranoje u američkoj politici s dežurnim krivcima iluminatima, masonima, isusovcima i katolicima koji su se, što je pomalo komično, i svi međusobno optuživali za različite zavjereničke planove. Nekako se može izvesti kako je sva ta paranoja izašla iz kaputa nekog drevnog nepovjerenja prema vladajućoj eliti s eksluzivnim znanjem, koja iz sjene nastoji uspostaviti novi svjetski poredak. Grgićeva garnitura likova prema kraju knjige dobrano se ispunja imenima koja poput stalnih epiteta prate predočene teorije zavjere. Već možemo pretpostaviti da su među njima megazvijezda David Icke, radijski voditelj Alex Jones, ravnozemljaš Mark Sargent, ali i pokoji nobelovac i cijela salva najvećih ambasadora teorija zavjera, slavnih osoba. Njihovi negativci također su se vremenom zacementirali poput tipskih maski commedije dell'arte s licem i naličjem Georgea Sorosa, Hillary Clinton, Barracka Obame, Billa Gatesa i Toma Hanksa.

◈ Dva nesavršena komada iste slagalice

Čak i u posljednja dva, mogli bismo reći „viseća“ poglavlja, koja uz naprasni kraj bez strateškog zaokruženja teme sugeriraju otvorenost koja je spremna da u sebe primi potencijalne buduće nadopune kataloga teorija zavjera 21. stoljeća, Grgić se kao mačka oko vruće kaše mota oko zamke koju skriva svaka knjiga o ovakvim i sličnim temama. Prilikom pisanja o nekim alternativnim, izvanakademskim, a ponekad i bizarnim uvjerenjima koja pretežu na samodostatnost ili uporno ističu svoju, superiornu poziciju istine mnogi će se prepustiti bespoštednoj kritici ili neumjesnom ismijavanju. Iako su donekle prisutni intervali i sarkazma i ironije, što možda ide uz autorov stil koji je lako razumljiv, razigran i moderan, ovdje nikad ne prelaze granicu dobrog ukusa čime se priznaje, pokazuje i održava ozbiljnost same tematike. Ni kad je riječ o bizarnoj teoriji zavjere „Ptice nisu stvarne“ koja nalikuje na sve drugo osim na ozbiljan pokušaj razotkrivanja istine, Grgić ne propušta ocrtavanjem pozadine cijele priče uputiti na važnu točku: nešto od svega toga je i eksperiment i biznis.

Ne spajaju se kao yin i yang da tvore čitavu sliku, međutim i Wikforss i Grgić pišu dva nesavršena komada iste slagalice, ona s odlučnim pogledom u mehanizme koji se kriju iza napete atmosfere oko znanja, a on u „prljavom“, istraživačkom poslu iskapanja materijalnih temelja jedne od zaoštrenih posljedica takve atmosfere. Alternativne činjenice dijele se po švedskim školama, Teorije zavjere 21. stoljeća prodaju po trafikama, ma ima nešto, samo da nije apofenija ili sanja.

Åsa Wikforss

Alternativne činjenice : O znanju i njegovim neprijateljima

• Prijevod: Željka Černok
• Naklada OceanMore 05/2021.
• 224 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321202

U današnje vrijeme, kad su nam informacije dostupnije nego ikada a svijet je  preplavljen lažnim vijestima, teorijama zavjere i negiranjem i ignoriranjem znanstvenih činjenica, ljudi traže rješenja i istinu. Knjiga 'Alternativne činjenice' Åse Wikforss rasvjetljuje stanje stvari iz filozofskog i psihološkog kuta gledanja, na pristupačan način vodi nas kroz fenomen post-istine i sugerira kako se odnositi prema tzv. alternativnim činjenicama.

Velimir Grgić

Teorije zavjere 21. stoljeća

• Media bar 07/2021.
• 252 str., meki uvez
• ISBN 9789538357015

Živimo u doba dosad neviđene inflacije informacija, ali i dezinformacija. Posebno je to došlo do izražaja u vrijeme pandemije koronavirusa. Što je u toj kakofoniji vijesti istina a što laž, kako smo došli do toga da vjerujemo ili u sve ili ni u što, pokušava nam otkriti knjiga 'Teorije zavjere 21. stoljeća' Velimira Grgića,  mali ali učinkovit vodič za snalaženje u suvremenom svijetu.