Kristina Posilović : Canto Azzurro

Održava se
01.01.1901.

Mrežu arhetipa na kojoj počiva ova tek naoko minimalistički strukturirana knjiga, autorica otvara prividnom dihotomijom "istina" - "zbilja". Za prvu kaže da je "toliko plavičasta da je postala azzurro" dok je zbilja, tvrdi Kristina, "samo jedna". O razlici istine i zbilje, o hijerarhijskom odnosu "nevidljive" istine i njezinih ljudskim ćutilima "vidljivim" verzijama koje (da ne bi došlo do zabune kadgod se govori o Istini te da ne bi u pitanje doveli istinosnost vlastitih misli) filozofi obično stave u navodnike pa napišu "istina", znanost svih znanosti stoljećima govori svoje. Iskustvo čitatalje i kroničara filozofa objektivno istinito može utvrditi da se u više od nekoliko desetaka slučajeva radi(lo) o nerealiziranim pjesnicima.

Filozofi koji su svoj vijek odradili kao pjesnici-filozofi, među filozofima nisu naišli na ozbiljniju recepciju. Tužan primjer za to je šutnja o velikom Nietzscheu koji je filozofima odviše pjesnik da bi bio filozof, dok je pjesnicima previše filozof da bi bio pjesnik...

Ova božanska bludnja filozofije i pjesništva govori o kontraproduktivnosti segmentiranja i podijele istine i zbilje na prostore binarizama i upozorava na ograničenosti i nepropusnosti disciplinarnog mišljenja. Mreža koju pred čitateljima razapinje Kristina Posilović arbitrarnost i osobnu obojenost istine i zadanost zbilje stavlja u kontekst neizbježne & oficijelne Povijesti protiv koje se bori izmišljajem i imaginacijom poezije: "paljba i rat, vjenčanje i medeni mjesec / nostalgija su i euforija peljeških mitova / nemani, vilinske zamke i crni čaj / zaboravljeni su prijatelji zbog kojih ćete poželjeti / da ste saznali više o svome svijetu". Saznanje o svijetu uvijek je naknadno, retrospektivno. O tomu se retorički zapitao Dževad Karahasan otresajući s ramena nemane oficijelne povijesti gotovo zavapivši "zašto je sve jasnije u očima sjećanja?"

Bilo bi lijepo da je ovaj život kojega imamo generalna proba za onaj kojega mislimo da zaslužujemo. Greške učinjene na probi možda ne bismo ponavljali na premijeri. No, tomu nije tako pa se moramo snalaziti. Kristina Posilović u ovom akceleriranom tekstu, zbilju, istinu, povijest i priče o njima uvjerljivo postavlja u prostor posredovanosti i istine i zbilje i povijesti. Tintom koja je "automatic crna, papir standard bijeli" on/a se pita je li "postavio dobra pitanja, mogu li se njihovi odgovori naći u priči". A gdje drugdje? Zbilja je narativno strukturirana.

Ono do čega dolazimo krećući se u zbilji istina nije život nego priča o životu, kazuje nam "Canto". A život, u najpalpabilnijoj dimenziji, tamo gdje je najbliži plavičastoj istini i zbilji koja je jedna, je putovanje. Još jedna arhetipska točka koju dijeli svaki mit (Odiseja, Eneida, Gilgameš, Roman o Majmunu...) ovdje je osuvremenjena tako da je izmaknuta linearnosti vremena i postavljena u vanvremenost svakog iskustvenog trenutka istina i Zbilje.

Pitanje "koja je sredina lutanja (i) je li destinacija po izboru čitatelja" život određuje kao putovanje i otvara pitanje agensa (sredina lutanja), ali i ono putničke agencije (izbor čitatelja). Ako i postoji mjesto sjedinjenja istine i zbilje tada su to (naše) misli: "...sve jedna amputiranija od druge / dnevne novine / ekološki kontejneri / i lomljivi pseći bataci / po kojima mačke uriniraju / sve jedna ljuća od druge..." Baš kao i naša zbilja u kojoj, osim katkad u poeziji, istina kao takva izostaje i ovisi isključivo o tome tko govori kome što i s koje to pozicije čini.

Ako je čitatelju birati, za ovu prigodu, kao mjesto istine odabirem poeziju. Ne zato jer nudi odgovore. Nipošto! Jer se ne libi ni o čemu pitati.

Kristina Posilović: "Canto Azzurro"

ICR Rijeka, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )