Ksenija Kušec : Nije moglo bolje

Ksenija Kušec: Nije moglo bolje

Nije moglo bolje Kušec Ksenija

Romanu "Nije moglo bolje" zagrebačke prozaistice Ksenije Kušec (1965) privukla me preporuka za književnost koju ova autorica ispisuje za malene, klinci naime luduju za njezinom "Prozirnom Lili" (Evenio, 2015). Za moju motivaciju nije bila zanemariva ni nenametljivo dopadljiva naslovnica predmetnog romana, u tonovima isprane plave s nečim što mi se isprva, brzinskim pogledom u prolazu, učinilo kao zbirka antiknih broševa. Bit će da sam nesvjesno odlučila kako bi jedino nakit s patinom odgovarao krhkim vitičastim slovima i koloritu korica, kadli, iznenađenje - u prvom planu ruzinavi vijci, matice i kliješta! Banalnost ove opservacije možda će umanjiti pojašnjenje kako sam nešto kasnije upravo u prostoru između vlastitih čitateljskih očekivanja i autoričina plana - konkretno u začudnoj podvojenosti karaktera te dvostrukom dnu prikazanih situacija - pronašla srž osebujnosti, ali nažalost i locirala korijen problema ovog romana.  

"Nije moglo bolje" roman je u retro modu, poetizacija prozaičnog, apologija starinskih, obiteljskih vrijednosti, nepretenciozna priča o ljudskim slabostima, drugim prilikama i novim početcima, ali i društvena kritika s prigušivačem. Ksenija Kušec svoj roman ispisuje kao da veze goblen, ali pritom izvrdava predviđene matrice i očekivane motive, usto si priuštivši pokoju drsko pogrešnu očicu, neočekivan ubod, a upravo taj pomak, neko unutartekstualno ludilo, spašava njezin rad od deja vu banalnosti.  

Pripovijest je ambijentirana u bezlično ružnjikavu i naoko bezdogađajnu malograđansku sredinu nadomak velegrada, koja će se međutim pokazati vrlo dinamičnim ishodištem mnogih socijalnih devijacija i moralnih iščašenja, pa je čitamo kao sinegdohu ovodobne društvene problematike - gramzivosti i korupcije, obiteljskih disfunkcionalnosti, obezvrijeđujućeg odnosa spram starijih, nedostatka radne etike itd.  

Naslov romana, ujedno rečenicu kojom se priča okončava, shvatila sam dvojako - za neke od protagonista u značenju "bolje ne može", dok on naprotiv za one manje sretne u romanu sintetizira pomirenost s prilikama, beznadnu konačnost. U skladu s porukama knjige tj. s relativiziranjem baš svega te odbacivanjem binarnih opozicija dobra i zla kao pojednostavljenih i neprihvatljivih, razriješenja egzistencijalnih zavrzlama likova nerijetko ostaju bez čitatelju razabirljivih uzročno-posljedičnih poveznica.

Iako ću u odlomcima koji slijede ukazati na meni iritirajuće pojedinosti u romanu, s vremenskim odmakom sve sam sklonija pomirljivom zaključku kako je prije u pitanju autoričina razbarušena percepcija stvarnosti, nego suštinska spisateljska nemuštost ili nemar. U konačnici, na svakom je čitatelju da procijeni jesu li takve začudnosti čitljive kao svojevrsna differentia specifica ili ipak neprihvatljive nelogičnosti. Kako bilo, slijedi mapa klizišta odnosno nes(p)retnih rješenja uslijed kojih bi se moja zabavljenost ovom simpatičnom pričom smjenjivala s čuđenjem i nervozom, a što ću u nastavku teksta neutralizirati popisom pluseva kojih u romanu itekako ima.

Sobe Kušec Ksenija

Reci mi sve Kušec Ksenija

Kao primarni problem vidim plošnu karakterizaciju temeljena na neuvjerljivim proturječjima. Tako autorica Ljubu, majku hraniteljicu jedne od dviju okrnjenih familija koje su nam u fokusu, na prvim stranicama ocrtava kao pomalo vulgarnu šminkericu u kasnim srednjim godinama. Usto, ona je manipulativna ravnateljica staračkog doma koja bez skrupula iznuđuje nekretnine od svojih štićenika.

Kasnije će je se, kao da su ovakve uvodne odrednice okrajci kakvog za nastavak romana posve nevezanog teksta, prikazati kao kućevnu i milu ženicu, koja se emocionalno raspada nad kič-prizorima cjelovitih obitelji kakvu sama nije imala sreće ostvariti. Istodobno se kao nadogradnja Ljubine ličnosti forsiraju dobrohotnost i djetinja naivnost, osobine, suvišno je reći, neuklopljive u  takav psihološki profil.

Situacija u kojoj štićenica doma tješi ravnateljicu obeshrabrenu obiteljskim teškoćama, bila bi zgodna da nema jedne od početnih scena u kojoj ta ista Ljuba prisiljava baš nju da potpiše ugovor o doživotnom uzdržavanju i odricanju od nekretnine. Okej, reći ćete, njezina otuđena kći koja je posjećuje tek sporadično, ostavštinu nije ni zaslužila, no kako bilo, nedostaje eksplicitniji komentar koji bi spomenute prizore jasnije kontekstualizirao.

Čudnovato je oblikovan i lik Ljubinog sina Koste; neobično mi je za početak bilo da bi osoba njezinog mentalnog sklopa, skučene životne vizure i manjkavog obrazovanja takvo ime nadjenula djetetu, no jasno mi je, ovo je doista minorna i subjektivna primjedba. Veća je teškoća u tome, ma koliko se i to zanemarivim činilo, što spomenuti mladić - ponekad fakinski bistar, a počesto patetično priglup, po svim obilježjima prigradski luzer s kompleksom sina jedinca samohrane majke, neempatičan, lijen i nepromišljen, a k tome neškolovan i nezainteresiran za svijet oko sebe, posve neočekivano i niotkuda ima, rafiniran, za svoju sredinu i društvo u kojem se kreće, poprilično superioran glazbeni ukus.
Već spomenuti stanovi koje je Ljuba otela svojim umirovljenicima autorici su nužan fabularni element, da nije njih, ne bi bilo ni katastrofalne, a još više bizarne Kostine poduzetničko-kriminalne epizode kojoj je svrha najdoslovnije oslikati mladićevu amoralnost, no dojma sam da to priču više opterećuje no što doprinosi oblikovanju njegove ličnosti.  

Kostina sestra Gabi pak, slikarica s poremećajem prehrane i s maltene sindromom hikikomorija, unatoč dotadašnjoj apatiji suvereno će vladati otvorenjem svoje prve izložbe te se promptno upustiti u aferu s najviđenijim likovnim kritičarom u gradu, a čemu će uslijediti još svakojake privatne zbrke s kojima se ova povučena, hipersenzibilna djevojka odjednom fantastično nosi.  

S njima je višestruko povezana još jedna jednoroditeljska obitelj, a čine je Borko i Jerko, otac i sin, bezazleni i otkačeni, poput dva lutka oživljena stop animacijom - nešto slično u svojim retro krimićima s protagonistima radi Fred Vargas. Borko, inovator posvećen proizvodnji ljepila, koji se u svojoj skromnoj kuhinji zaokuplja uglavnom neuspjelim kemijskim eksperimentima, odlično je napisana crtićka figura.  

Dok sam lik ovog simpatičnog smutljivca prigrlila odmah, s papirnatim karakterom njegova sina baš i nije bilo tako. Jerko je naime pravnik, no međutim silno smušen i plah, socijalno nefunkcionalan, a za novac djetinje nezainteresiran, kao uostalom i za svoj posao u odvjetničkom uredu, gdje se najugodnije osjeća na margini zbivanja, noseći kolegama kave. I evo još jednog upitnika; zašto je inhibirani sanjar upisao baš pravo, kako ga je uopće uspio završiti i tko ga je naposljetku takvog odštekanog zaposlio, jer znamo kako u neoliberalnom kapitalizmu funkcioniraju odvjetničke kancelarije.  

Autorica kao da je silom htjela razbijati klišeje, a sve u nastojanju da kreira realno nesavršene osobnosti, no takvi riskantni potezi u profilaciji likova doveli su je tek do toga da joj naprosto ne vjerujemo. Inzistiranjem na snažnoj dvojnosti karaktera, izobličila ih je do karikature, koje doduše jesu živopisne, no često ipak ne više od nesklapnih konstrukata.

Ostaje dojam da je priču trebalo pročistiti od viškova, uravnoteženije profilirati karaktere i uvjerljivije postaviti situacije. Iako si je autorica otkačenim, očuđenim pripovijednim okvirom osigurala prostor za šašavosti svih vidova - i doista, nemalo ćete se puta osjetiti kao da ste u kakvoj slikovničastoj realnosti u kojoj je moguće baš sve - tekst se gubi između stilske figure i stvarnosne događajnosti, pa u toj raspolućenosti neki detalji jednostavno ne funkcioniraju; pribrojimo dosad navedenim neuvjerljivostima i halucinantan san dalijevske estetike koji je Jerko proživio nakon jednog jointa, hm... trava ipak nije LSD.

Iz prethodnih odlomaka jasno je da sam kroz roman napredovala razmičući roj namrštenih upitnika; istodobno, činjenica je da sam ga pročitala u jednom potezu. Kako to shvatiti?

Neporecivo je da pripovijest Ksenije Kušec plijeni i veseli. Autorica ima oštro oko, autentičan stil i osjećaj za pomak, ali i sposobnost uobličavanja novih, atmosferičnih svjetova. Niz je tu živih, lijepo komponiranih i pamtljivih slika, apsurdno komičnih situacija, a posebno su zgodne suptilno poetične - uvjetno rečeno - dosjetke kojima  pripovjedač sveznadar zatvara poglavlja.

Da je s ovim romanom moglo bolje, svakako jest. No, vidi se to i ovdje, Ksenija Kušec neosporno je spisateljica zavodljive, samosvojne poetike, autorica koja progovara o, gromačevski rečeno, bolesti svijeta, a čini to s dozom ironijske trpkosti, ali i s puno šarma i dobrohotne uviđavnosti - zamutivši opreku između realističnog i nadrealističnog prosedea, u saturiranom koloritu, poput posvećenog crtača-animatora.

I na kraju, unatoč zamjerkama razmatranom tekstu, važno mi je reći kako pripovijedanje Ksenije Kušec smatram originalnim i maštovitim, stoga – njezinim se budućim knjigama iskreno veselim.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ksenija Kušec

Nije moglo bolje

• Hena com 08/2016.
• 232 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532591392

Okosnicu romana 'Nije moglo bolje' predstavljaju karakteristično iznijansirani i ponešto pomaknuti likovi i njihovi odnosi, prvenstveno na psihološkoj razini. Na prvi pogled oni pobuđuju neku vrstu apriornog svrstavanja u dobre i zle, da bi se zatim, zahvaljujući minucioznom psihološkom profiliranju, oteli takvoj jednoznačnoj procjeni. To je ono što i ovaj roman Ksenije Kušec čini intrigantnom pričom o junacima od krvi i mesa koji dosljedno zastupaju pravo na vlastite slabosti i nedostatke, a to ih čini uvjerljivo živima i bliskima čitatelju.