Lada Jurković : Knjiga predstavlja znanje, a znanje ne treba ograničavati na jedan prostor kugle zemaljske
Zanimljivo mi je bilo razgovarati s Ladom Jurković, danas direktoricom nakladničke kuće Buybook iz Zagreba. Kako smo oboje dovoljno dugo u književnoj branši na početku razgovora prisjetili smo se i onih ranih godina razvoja nakladništva u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini uoči i neposredno nakon raspada Jugoslavije, da bi nakon kratke vožnje vremeplovom razgovor završili u sadašnjosti.
Nakon prvih nekoliko sarajevskih godina rada u nakladništvu, još u ono nesretno i teško vrijeme srpskog granatiranja opkoljenog Sarajeva koje je i u takvim nenormalnim okolnostima nastojalo živjeti normalno u mjeri koliko je to bilo moguće (pa je npr. knjižara Šahinpašić radila sve vrijeme ratne opsade Sarajeva, knjige su unošene u opkoljeni grad preko piste sarajevske zračne luke pa kroz tunel), Lada je bila u prilici svjedočiti ranim, formativnim godinama privatnog nakladničko-knjižarskog biznisa u BiH a ubrzo je upoznala i knjižno tržište u Hrvatskoj.
U Zagrebu 1995. godine postaje direktorica i postavlja na noge tvrtku Book Trading Company Šahinpašić (BTCŠ), u kojoj radi do 2012., nakon čega cijeli proces etabliranja nove tvrtke započinje još jednom, sada kada direktorica novoosnovane nakladničke kuće Buybook iz Zagreba. Rukovodeći hrvatskim tvrtkama u vlasništvu svojih sarajevskih osnivača može se reći da je Lada zapravo sve ovo vrijeme, gradeći poslovnu samostalnost tih tvrtki istovremeno gradila i poveznicu hrvatskog i BiH knjižnog tržišta, istovremeno predstavljajući čitateljskim publikama brojne autore/ice i njihova djela s obje strane granice.
Naravno, dotakli smo se i položaja žena u suvremenom nakladništvu, kulturnih politika i prekograničnih suradnji... no, više o svemu tome pročitajte u razgovoru koji slijedi.
Nenad Bartolčić: Krenimo od ranih dana. Rođena si u Splitu, školovala se i odrastala u Sarajevu... kako si se odlučila za studij novinarstva? Imala si želju baviti se novinarstvom ili je to ispao kao “rezervni položaj”, ono kad smo još premladi da jasno vidimo svoju profesionalnu budućnost pa upišemo nešto što nam je u tom trenutku makar blisko?
Lada Jurković: E, moj Barni, to ti je jedna duga i tužna priča, sa sretnim završetkom. Od malena sam voljela čitati i imala sam žicu za književnost. Kada su se sva ostala djeca u razredu žalila na čitanje lektira, ja sam ih s guštom čitala. Prvobitno sam htjela upisati ondašnji hrvatsko-srpski jezik i povijest, ali tu kreće tužna priča djeteta s roditeljem u prosvjeti. Moja mama je bila profesorica hrvatskog jezika i meni je zato svaki studijski program koji bi vodio do rada u školstvu bio zabranjen. A budući da mi novinarstvo nije bilo zabranjeno, eto mene na studiju novinarstva.
Jesi li se nakon studija ikada ozbiljnije bavila novinarstvom?
Nisam. Ocijenila sam da je za svekoliko hrvatsko pučanstvo puno bolje da im ja biram knjige koje će čitati, nego da ih maltretiram svojim tekstovima. Na vrijeme sam shvatila da se bolje snalazim među knjigama i književnicima, nego intervjuirajući političare.
Na samom početku 1990-ih zapošljavaš se u nakladništvu, točnije u TKD Šahinpašić u Sarajevu. Ako se ne varam to je tada bila vrlo mlada izdavačka kuća pokrenuta tek koju godinu prije, bilo je to vrijeme kad su se još u okviru Jugoslavije počele pojavljivati nove privatno-poduzetničke inicijative, počelo je u Srbiji, u Zagrebu su se u prosincu 1988. otvorile čak tri privatne knjižare (i Moderna vremena među njima), pa pretpostavljam da je i u Sarajevu zapuhao taj vjetar promjena? Kako si ti to tada vidjela/doživjela kao mlada studentica?
Još kao studentica sam počela raditi u TKD Šahinpašić u Sarajevu, koja je tada tek bila osnovana. Tvrtka se bavila uvozom i distribucijom inozemne literature iz cijelog svijeta, moj zadatak je bio naručivanje i komunikacija s dobavljačima. Moram priznati da nam je dobro išlo i da smo brzo dobavljali i isporučivali tražene knjige. Preko nas su knjige naručivali iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Uživala sam radeći taj posao. Bilo je zanimljivo bez Googlea i interneta tražiti i nabavljati knjige. Tada smo nabavljali knjige za neka od kasnije velikih imena hrvatskog nakladništva. Neven Antičević je u to vrijeme tek započinjao s Algoritmom i često me je zvao da mu nabavim pojedine naslove iz svijeta strane literature, između ostalog i za učenje stranih jezika. Naravno da je on to kasnije zaboravio. On je volio zaboraviti takve stvari, tako mu je odgovaralo.
Sarajevski počeci, grad pod opsadom i odlazak u Zagreb
Jesi li u svijet knjiga ušla i prije toga? Kako su izgledali tvoji počeci u TKDŠ, je li se tada činio obećavajući taj knjiški biznis?
U svijet knjiga sam prvo ušla kao čitateljica. Jedna od meni tada najvećih prednosti tog posla je bila to što sam uvijek mogla među prvima čitati najnovije hitove i stvarno odlične knjige. Tu sam se i prvi put susrela s autoricom Gordanom Kuić koja je napisala “Miris kiše na Balkanu”. Ta knjiga me oduševila do te mjere da sam progutala sva četiri nastavka te priče. A onda mnogo kasnije, u Zagrebu, organizirala sam i književnu večer s autoricom, nakon što je izašla serija rađena po tom romanu. Kad smo kod promoviranja knjiga i autora, u to vrijeme sam dovodila mnoge pisce u Zagreb. Tako je moj gost bio i pjesnik Ivan Kordić. Tada mlada spisateljica, koja na žalost više nije među nama, Marsela Šunjić je također gostovala, a o njenoj knjizi “Puno pozdrava s mjeseca” govorili su Simo Mraović i tada mlada kritičarka Jagna Pogačnik. Sjećam se da smo imali i glazbeni dio u kojem su nastupali Kemal Monteno i Arsen Dedić. Napravili smo mali spektakl. Bosanski kulturni centar, gdje je bila promocija, bio je dupkom pun. Ljudi su stajali vani.
U TKDŠ ostaješ nekoliko godina. Jesi li bila u Sarajevu i tijekom rata, opsade Sarajeva? Koliko je tada uopće bilo moguće baviti se poslom s knjigama?
Veliki dio opsade sam provela u Sarajevu radeći, izašla sam u srpnju 1994. godine. Na posao smo odlazili kada nije bilo velikog granatiranja. Naša knjižara je radila. Nije bilo struje, vode ni grijanja, radili smo po dva, tri sata, koliko bismo mogli izdržati u hladnom prostoru. Ali ljudi su i tada dolazili i kupovali knjige. Valjda je to ljudima bio izlaz iz surove stvarnosti. Neki su dolazili i da popričaju malo s nama, da ubiju to sumorno, ratno vrijeme. Mi smo im bili kao nekakav prozor u svijet. Sjećam se da smo 1993. godine organizirali izložbu knjiga u Muzeju književnosti u Sarajevu i ljudi su bili oduševljeni tom idejom, došli su u velikom broju, bez obzira što im nije bilo ponuđeno ništa ni za jelo ni za piće. Nije ih trebalo podmititi dodatnim stvarima da dođu na neko kulturno događanje.
A kako je to izgledalo nakon završetka rata u BiH?
Kad je rat završio, ljudi su imali potrebu za novim naslovima. Ne znam kako je bilo nakon rata, jer ja nisam više tada bila tamo. Jedino mogu govoriti o knjigama koje sam u to vrijeme odavde slala u Sarajevo. Tada je vladala velika potražnja za knjigama Školske knjige, naročito rječnicima i drugim priručnicima za učenje stranog jezika. Jednostavno su ljudi bili željni novih priča i početaka. Tvrtka TKD Šahinpašić im je to uspijevala pružiti. A ako se ne varam i Buybook počinje s radom tih godina, da budem preciznija 26.12.1996.
Od 1995. počinješ raditi u Book Trading Company Šahinpašić (BTCŠ) u Zagrebu. Kada točno dolaziš u Zagreb i kako je došlo do toga?
Po izlasku iz Sarajeva, dolazim u Murter, gdje su mi roditelji imali kuću i odakle su mi baka i dida. U to sam vrijeme bila trudna s prvim djetetom, kćerkom, koju sam rodila u Šibeniku. Nakon par mjeseci takozvanog porodiljnog, jer od izlaska iz Sarajeva nisam niti mogla biti u radnom odnosu, Tajib Šahinpašić je došao u Murter i ponudio mi posao direktorice tvrtke koju je upravo bio registrirao u Hrvatskoj, BTC Šahinpašić. Muž mi je tada već bio prije par mjeseci prešao u Zagreb i počeo raditi, tako da mi je njegova ponuda došla kao naručena.
Kako je krenulo s radom podružnice, kakvi su bili počeci? Koliko su se tada, a o sredini 1990-ih je riječ, razlikovali nakladništvo i knjižarstvo u RH i u BiH? Kako si se ti u tome snalazila?
Tu te moram ispraviti. BTC Šahinpašić nije bila podružnica tvrtke iz Sarajeva, nego zasebna tvrtka s istim vlasnikom. Početak BTC Šahinpašić se dogodio u poznatoj pivnici u Savskoj ulici u Zagrebu. Tajib mi je predao papire tvrtke, ostavio nekoliko naslova i vratio se u Sarajevo. Bilo je - snađi se, druže. I ja mislim da sam se snašla. U to doba voditelj knjižare Ljevak je bio Vlado Ilić, lijepo me je primio i uzeo nekoliko naslova. To su bila izdanja Bosanske knjige, poput “Kristalnih rešetki” Mirka Kovača i “Hodočasnika neba i zemlje” Filipa Davida. Prve knjižare s kojima sam počela surađivati bile su upravo knjižara Ljevak na trgu te AGM i Moderna vremena u Teslinoj ulici. U to doba je u BiH vladala velika potražnja za knjigama iz Hrvatske tako da sam ja u početku nabavljala knjige i većinom se bavila izvozom iz Hrvatske u BiH.
Od tada pa do danas ostaješ raditi u Zagrebu, na kojim sve točno poslovima? Što se u međuvremenu mijenjalo?
Jednom direktor, uvijek direktor. Haha. S direktorskog mjesta BTC Šahinpašić prelazim u istu fotelju, ali s imenom Buybook.
Buybook Hrvatska
Nakupine straha
Pisma čitateljici
Blank
Adolfove uši
Kako je došlo do tvog prelaza u Buybook, kada i u kojim se okolnostima to dogodilo?
Radeći za BTC Šahinpašić primjetila sam da Buybookove knjige dobro prolaze u Hrvatskoj pa sam nagovorila kolege iz TKD Šahinpašić da mi pošalju nešto njihovih knjiga. Sve sam njihove knjige plasirala u Superknjižaru. Nekoliko godina sam se s Damirom Uzunovićem susretala na sajmu knjiga Interliber i uvijek bismo stali i razgovarali o knjigama i njegovoj ideji o osnivanju tvrtke u Hrvatskoj. Kada sam odlučila napustiti BTC Šahinpašić čula sam se s Damirom i vrlo brzo smo se dogovorili o svemu. 17. travnja 2012. godine, tvrtka Buybook Zagreb započinje s radom.
Veliki dio opsade sam provela u Sarajevu radeći, izašla sam u srpnju 1994. godine. Na posao smo odlazili kada nije bilo velikog granatiranja. Naša knjižara je radila. Nije bilo struje, vode ni grijanja, radili smo po dva, tri sata, koliko bismo mogli izdržati u hladnom prostoru. Ali ljudi su i tada dolazili i kupovali knjige. Valjda je to ljudima bio izlaz iz surove stvarnosti.
Upravo je tada Buybook objavio knjigu “Ja sam Zlatan”, Zlatana Ibrahimovića. To je ujedno bila i prva Buybookova knjiga plasirana u hrvatske knjižare. Susret s Ivom Čoh, tada iz marketinga Jutarnjeg lista, rezultirao je suradnjom Buybooka Zagreb i Jutarnjeg lista te objavljivanjem knjige na hrvatskom jeziku i za hrvatsko tržište. Druga knjiga s kojom nastavljamo suradnju s Jutarnjim listom je “Moj drugi život” Christiane F.
Je li smrt Tajiba Šahinpašića koju godinu kasnije (2014.) bila glavni razlog gašenja ove respektabilne BiH nakladničko-knjižarske kuće ili su i neke druge okolnosti dovele do toga?
Tu je tvrtku jedino Tajib znao i mogao voditi. Njegova teška bolest je najviše naštetila poslovanju, a onda i smrt rezultirala gašenjem jedne uspješne tvrtke.
Posebno mi je zanimljivo to što zapravo sudjeluješ i djeluješ na dva knjižna tržišta koja su se od 1990-ih do danas, rekao bih, nejednako razvijala. Sigurno ti je dobro poznato stanje u BiH nakladništvu i knjižarstvu, kakvo je ono danas? Jesu li se s godinama dogodile neke promjene na bolje?
Znam dosta o stanju nakladništva u BIH, no ja se ipak najviše bavim nakladništvom u Hrvatskoj, ima tu puno posla te sam samo površno upoznata sa stanjem u BiH. Mogu prenijeti samo ono što mi kažu kolege, a to je da je Buybook u BiH najveći izdavač i da im država slabo pomaže, nemaju državnih potpora, knjižnice slabo otkupljuju. Ali usprkos svemu tome Buybook je uz svoju uspješnu izdavačku djelatnost uspio pokrenuti i Bookstan, međunarodni festival književnosti. Ove je godine održan po osmi put i to pod motom Imaginarni Balkan. Velika zvijezda festivala je bila Marija Todorova.
Isto tako nastoje potaknuti mlade ljude da se više bave književnom kritikom te zato organiziraju i radionice za mlade kritičare za vrijeme trajanja festivala. Voditelji tih radionica su cijenjeni književni kritičari iz cijele regije, primjerice Jagna Pogačnik, Katarina Luketić, Kruno Lokotar, Vlada Arsenić, Nenad Veličković i mnogi drugi.
Usporedba BiH i Hrvatske u smislu koliko država pomaže knjigu?
Mislim da u Hrvatskoj država puno više pomaže nakladnicima i privatnim poduzetnicima općenito, iako ni ovdje stanje nije idealno i često čujemo kritike na taj račun. Postoje potpore za izdavanje knjiga, za prevođenje knjiga, stimulacije i potpore za pisce, knjige se otkupljuju za knjižnice, a i same knjižnice ih kupuju itd., što kao što sam već rekla nije slučaj u BiH.
Pamtim i da si mi nedavno naglasila da danas zapravo radiš u firmi koja je bez obzira na povezanost istovremeno i samostalna u odnosu na sarajevski Buybook?
Bitno mi je da se zna da Buybook Zagreb nije strani izdavač, nego hrvatski, čini mi se da to nije dovoljno vidljivo. Vlasnici tvrtke jesu iz Sarajeva, ali je tvrtka osnovana u Zagrebu te izdaje i distribuira knjige u Hrvatskoj, između ostalog i hrvatskih autora. Objavili smo knjige Darka Cvijetića, Damira Karakaša, Olje Savičević Ivančević, Marka Pogačara, Nenada Rizvanovića, Ervina Jahića i mnogih drugih koje su onda odavde plasirane u BiH.
Koliko je danas Buybook sa svojim izdanjima nakon što je otvorena tvrtka Buybook Hrvatska prisutan i poslovno uspješan na hrvatskom tržištu? Što je donio hrvatski ISBN na knjigama?
Buybook je sa svojim izdanjima već godinama dosta prisutan na hrvatskom tržištu. Knjige se nalaze u gotovo svim knjižarama u Hrvatskoj, ljudi ih traže, znači vole čitati Buybookova izdanja. A ja se trudim da ih što prije uvezem i plasiram u knjižare. Hrvatski ISBN na knjigama nam omogućava otkup knjiga za knjižnice, što samim tim znači da su i dostupnije ovdašnjim čitateljima. Prisutni smo u knjižarama, među čitateljima, ali možda bi trebali biti prisutniji i u medijima. Možda bi trebalo više naglašavati da je tvrtka regionalna, a da smo mi zagrebački Buybook.
Knjiga odlazaka
Ja sam
Nemoj da ideš, dušo
Godina bez proljeća
Koji bi bili najvažniji autori koje je Buybook približio hrvatskim čitateljima?
Darko Cvijetić, Damir Ovčina, Dario Džamonja, Lana Bastašić, Damir Uzunović, Mediha Šehidić, Amila Kahrović Posavljak, Elvedin Nezirović, Karim Zaimović, Saša Savić, Aleksandar Hemon, Senka Marić, Faruk Šehić, Almin Kaplan i drugi koje sam možda sad slučajno izostavila, te jedno novo otkriće - Sanela Mihalić.
Koja bi bila Buybookova poslovna strategija u Hrvatskoj?
Svakako želimo biti uspješni, objavljivati što više knjiga, biti prisutni na književnim festivalima i približiti knjige čitateljima, a samim time onda i autore približiti čitateljima. Kao dugoročni plan imamo otvoriti knjižaru u Zagrebu, kako bi čitatelji mogli uživati u Buybookovim knjigama te dobivati preporuke za najnovija Buybookova izdanja. Već smo neko vrijeme u potrazi za odgovarajućim prostorom za knjižaru, nadam se da ćemo to uskoro uspjeti realizirati. Nama bi to bilo dosta važno jer bismo onda dobili prostor i za promocije autora. To bi možda mogao biti prostor za pravu sinergiju ZG i SA Buybooka.
Kakva su ti iskustva u suradnji s knjižarama?
Moja iskustva su dobra. Naše knjige se nalaze u gotovo svim knjižarama u RH. Mogu se vidjeti u izlozima knjižara. Ponekad nas i pokoji medij spomene, nadam se da će toga biti i više.
Budući je Buybook Zagreb tvrtka registrirana kao samostalna pravna osoba u Hrvatskoj, dakle kao domaća tvrtka, kako prolazite s potporama Ministarstva kulture i medija za izdavanje/otkup knjiga?
Buybook se stalno prijavljuje za potpore za izdavanje svojih knjiga, kao i za otkup knjiga. Tu često dolazimo do problema diskriminacije naših autora od strane Ministarstva kulture i medija, odnosno od Povjerenstva koje o tome odlučuje. Tako se dogodi da se ne otkupe knjige dobitnika nagrade Fric, najveće hrvatske književne nagrade, jer kažu da nisu hrvatski autori (Damir Uzunović i Darko Cvijetić). Buybook je nakladnik čija su dva autora dobila nagradu Fric, a Ministarstvo nije otkupilo niti jednog od njih. Što je zaista nonsens jer se otkupljuju knjige ili na hrvatskom jeziku ili one koje su prevedene, pa naše ostaju nigdje, bez otkupa.
To bi svakako trebalo drugačije riješiti jer danas imamo nagrade koje se dodjeljuju šire od kriterija hrvatskog jezika, po kriteriju prvog izdanja kod nakladnika u Hrvatskoj, surađuje se i međusobno čita više nego ikad. Bojim se da bi i Zakon o hrvatskom jeziku koji se predlaže mogao napraviti još veći kaos i to je velika nepravda osobito za bh. pisce koji svoja prva izdanja objavljuju u Hrvatskoj.
Protiv sam bilo kakvih ograničenja. Zašto se ne bi na jednom tržištu mogli naći prijevodi i hrvatskih i bosanskih i srpskih nakladnika? Mislim da čitatelji imaju pravo birati da li će pročitati knjigu na hrvatskom, bosanskom ili srpskom prijevodu.
Kako ocjenjuješ današnje hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo?
Svakim danom, u svakom pogledu, sve više napredujemo. U Hrvatskoj imamo zaista jako kvalitetnih izdavača, koji izdaju stvarno dobre knjige, primjerice, Oceanmore, Sandorf, Fraktura, Sonatina, Hena com, Ljevak, Vuković&Runjić i drugi. Meni je osobno malo žao što je sve manje malih knjižara. Imamo knjižare po tržnim centrima, imamo velike nakladnike koji imaju svoje knjižarske mreže, što je dobro i korisno, ali meni nedostaje više manjih knjižara koje ne pripadaju nekoj nakladničkoj kući, kao što je nekad bila ona mala knjižara Moderna vremena u Teslinoj u Zagrebu (hvala na komplimentu!, op. N.B.).
Nedostaje mi one tople, domaće atmosfere kad uđeš u malu knjižaru, gdje se sve prelama od knjiga i ne znaš od silnog izbora gdje bi prije gledao. U takvim knjižarama si nekad mogao dobiti i fantastičnu preporuku knjiga.
Kako gledaš na fluktuaciju knjiga hrvatskih, bosanskih pa i srpskih izdavača preko državnih granica, u kojoj mjeri se ona događa i koji se problemi pri tome pojavljuju?
Knjige trebaju cirkulirati po cijelom svijetu. Knjige se trebaju uvoziti i izvoziti. Knjiga predstavlja znanje, a znanje ne treba ograničavati na jedan prostor kugle zemaljske. Treba se proširiti svugdje. Knjige nas oplemenjuju, one nas obogaćuju i čine boljim ljudima. Mislim da za knjigu ne bi trebalo biti granica. Osobito na ovim našim prostorima gdje se svi međusobno razumijemo. Ljudi vole zaviriti preko plota i saznati što se događa u susjedstvu, odnosno pročitati neku knjigu objavljenu u nekoj susjednoj državi.
Koliko su pak hrvatski nakladnici agilni u predstavljanju/prodaji hrvatskih autora u BiH?
Mislim da se hrvatski nakladnici jako trude predstaviti hrvatske autore na bh. tržištu. Neki samostalno pronalaze put ka knjižarama u BiH, a neki opet idu preko Buybooka Zagreb. Nakladnici nastoje svake godine ići na sarajevski sajam knjiga. Isto tako Bookstan predstavlja i hrvatske pisce na svom festivalu. Samo ove godine na Bookstanu su predstavljeni Olja Savičević Ivančević, Zoran Žmirić i Jurica Pavičić. Ove godine je došlo i do suradnje sa Sajmom knjiga u Puli i ta će se suradnja nastaviti. Oni su gostovali sa svojim Doručkom s autorom, tako je na doručku bio i Boris Dežulović.
Ako si hrvatski i bosanski izdavači (pa i srpski) u nekim situacijama (npr. sajmovi knjiga) konkuriraju prijevodima inozemnih beletrističkih bestselera, nije li tu prostora za onaj dio produkcije koji se tiče knjiga iz društveno-humanističkih područja, koja su pretpostavljam slabije zastupljena u knjižarama u svakoj od zemalja?
Ja sam protiv bilo kakvih ograničenja. Zašto se ne bi na jednom tržištu mogli naći prijevodi i hrvatskih i bosanskih i srpskih nakladnika? Mislim da čitatelji imaju pravo birati da li će pročitati knjigu na hrvatskom, bosanskom ili srpskom prijevodu. Kao što imaju mogućnost čitati i na engleskom, njemačkom, talijanskom ili bilo kojem drugom jeziku. Mislim da i te kako postoji interes za bibliotekom poput Reč i misao. Ljudi traže da im se uvezu knjige iz BiH i iz Srbije, kao što se uvoze iz SAD-a ili UK-a, jednostavno ih jezik ne ograničava u čitanju knjiga.
Ja sam uvijek bila iznad svih muškaraca s kojima sam radila, hahaha, visoka sam 183 cm.
Za žene su i statistike potvrdile da čitaju, pa i kupuju više knjige od muškaraca... kako se kao žena osjećaš u branši koje se izvana više percipira kao još jedan muški biznis, iako je broj žena u nakladništvu zapravo velik, na što pokušavamo ukazati i ovom rubrikom.
Ne doživljavam nakladništvo kao muški biznis. Mislim da je to branša u kojoj su žene jako zastupljene. Žene su urednice, lektorice, prevoditeljice, direktorice, kritičarke, knjižarke, voditeljice knjižara i prodaja knjiga, a ima ih par i koje su vlasnice nakladničkih kuća i to vrlo uspješne. Samo neke od njih su Silvija Sinković i Gordana Farkaš Sfeci, pa na primjer direktorica sajma u Puli Magdalena Vodopija, koja je uspjela napraviti respektabilan sajam na koji rado dolaze i nakladnici i autori.
No, jesli li ikada osjetila da ti se zbog toga što si žena teže otvaraju neka vrata, da ti je teže postići neki poslovni uspjeh?
Nisam nikad osjetila da su mi se neka vrata zatvorila samo zato što sam žena. Kao što si i rekao, nakladništvo većinom čine žene, od kojih su mnoge jako uspješne u tom poslu. Ja mogu reći da sam u ovome poslu dosta cijenjena, jer sam se pokazala kao netko tko ovaj posao dobro radi, kao i mnoge druge žene. Ja sam uvijek bila iznad svih muškaraca s kojima sam radila, hahaha, visoka sam 183 cm.
Kako stoje stvari u BiH po tom pitanju, unutar knjižne branše?
Mogu reći samo kakvo je stanje u Buybooku. Tvrtku jesu osnovala dva muškarca, Damir Uzunović i Goran Samardžić, i oni su vlasnici, ali u Buybooku ipak žene kolo vode. 80% Buybookovih zaposlenika su žene. Čitavo uredništvo čine žene - Ida Hamidović, Lana Krstić i Ena Hasečić, a izvršna direktorica festivala Bookstan je Lamija Milišić. U cijelom Buybooku računajući i vozača i skladištara, ima svega 5 muških zaposlenika. Ne bi im bilo pametno zamjeriti se ženama, brojčano su jače. A i direktorica u Zagrebu im je, po mojim saznanjima, žena, haha.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.