Ljubica Letinić i Lana Deban: Da su pothvat kao što je book&zvook napravila dva dečka, njihova bi priča odjeknula u javnosti
Nedugo nakon što je 1877., radeći na razvoju telegrafa i telefona, Thomas Edison razvio fonograf s kositrenim valjkom, izumitelj se nadvio nad najnoviji pronalazak izgovorivši „Mary had a little lamb. Its flece was white as snow“ čime su uvodni stihovi uspavanke pripisane autorici Sari Josephi Hale postali prvi zvučni zapis ljudskog govora. Vizionarskom nervu unatoč, nije mogao predvidjeti da će se, niti stoljeće i pol kasnije, snimati cijeli romani. Štoviše, da će 400 000 zvučnih knjiga moći pohraniti na malen uređaj i ponijeti sa sobom, u džepu kaputa.
Dug je put što su ga zvučne knjige prošle od prvih izgovorenih riječi do najbrže rastućeg segmenta izdavačke industrije; 1931. je Američki savez slijepih u suradnji s Kongresnom knjižnicom razvio „Talking book program“, a među prvim kroz projekt ponuđenim knjigama bili su američki Ustav i Biblija, no trebalo je pričekati 1952. da bi Caedmon snimio prvu komercijalnu zvučnu knjigu – nekoliko pjesama i priču na prvoj knjiškoj longplejki pročitao je sam autor. Pothvat je nakladnika izveo iz anonimnosti, njegovo ime učinio jednim od najcjenjenijih u američkom izdavaštvu, a utrlo je i put 21 izdavaču među čijim su se izdanjima 1985. nalazile i zvučne knjige. Ipak, njihov puni uzlet započinje 1997. kada Audible predstavlja prvi digitalni uređaj za reprodukciju zvuka, nastavlja se 2003. kad Audibleova izdanja postaju dostupna putem iTunesa, a nova se era pomalja pet godina kasnije, s digitalnim preuzimanjem kao najčešćim oblikom preuzimanja i reproduciranja zvučnih knjiga.
Danas zvučne knjige više nisu novorođenčad izdavačke industrije već njezina brzo napredujuća djeca, najbrže rastući segment knjižnog izdavaštva – u vremenu pandemije korištenje zvučnih knjiga poraslo je za deset posto. Vrijednost globalnog tržišta zvučnih knjiga danas teži 5,3 milijarde dolara, a predviđa se da će do 2030. iznos prijeći 30 milijardi što iznosi porast od 2 do 4 posto godišnje dok će, u istom razdoblju, prodaja tiskanih knjiga rasti za 1,9%. Navedeni pokazatelji upućuju na to da će zvučne knjige biti zamašnjak rastu industrije u idućim desetljećima.
Hrvatska je stvarnost, naravno i nažalost, bitno drugačija. Iako se vrijednost europskog tržišta zvučnih knjiga procjenjuje na više od 850 milijuna dolara, a procjenjuje se i da će u idućim dvjema godinama rasti 18,6 posto godišnje, zainteresiranom će čitatelju hrvatske tražilice ponuditi članke o knjigama za osobe s teškoćama u čitanju (od kojih je najčešća disleksija) i upute do stranica Hrvatske knjižnice za slijepe. Tek se odnedavno, i vrlo sramežljivo, pojavljuje novi pojam, book&zvook, dokaz da na domaćem tržištu postoji istinski entuzijazam povezan s mogućnošću stvaranja kreativnog i uzbudljivog sadržaja i širenjem čitateljske publike. Pristup nije inovativan, ali je u granicama „domaćeg“ pa i „regionalnog“ nov, a uključuje promišljanje o neprestanim pomacima granica čitateljskog iskustva kroz slušanje.
Iza projekta pokrenutog 2018. godine stoje dvije žene koje su uvjetnu sigurnost ugovora o radu na neodređeno u javnoj radijsko-televizijskoj kući odlučile zamijeniti poduzetničkim vodama. Nesigurnijim, nestalnijim, hirovitijim, ali mnogo kreativnijim. Novinarka Ljubica Letinić, dobitnica godišnje nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“ za radijsko novinarstvo, i dramska ton-majstorica Lana Deban za višegodišnjeg su radijskog angažmana surađivale na brojnim projektima adaptacije teksta u zvuk za što su primile i mnoge nagrade, a o nekom vidu proizvodnje zvučnih knjiga počele su razmišljati prije gotovo dva desetljeća. Nisu tada, ipak, na umu imale pokretanje čitave aplikacije, ali poželjele su da se tekstovima, za koje više „nemaju vremena,“ mogu vratiti. Ovog puta kao slušateljice. „Iako to nije bio pravi početak ideje, negdje početkom dvijetisućitih u Berlinu sam surađivala s bračnim parom koji je živio od snimanja audio knjiga i ja sam izbliza gledala ljude koji to rade i doista žive od toga,“ započinje priču Ljubica Letinić. Nisu tada surađivali na proizvodnji knjiga već na drugom projektu, radijsko-dokumentarne produkcije, ali prisjeća se entuzijazma s kojim su svojem hobiju pristupali. Njezinim je poznanicima snimanje zvučnih knjiga predstavljalo izlet u nešto novo, a da je takav pothvat u Njemačkoj bio moguć i prije više od dva desetljeća ne čudi znamo li da Njemačka danas kontrolira 32 posto europskog tržišta zvučnih knjiga. Ljubica priznaje da je i tada, vrativši se iz Berlina, „pomislila na snimanje audio knjiga,“ ali u privatnim razgovorima s raznim dionicima sektora knjige i književnim urednicima, shvaća da nije bilo moguće „niti zamisliti da to netko kod nas radi.“
Njezina kolegica Lana vraća se u nešto recentniju prošlost, nekoliko godina prije nego su odlučile povući drastičan rez u svojim životima i napustiti HRT. „Vidjele smo tada da vani postoje servisi, da se šire i rastu, da ih ljudi rado koriste, a da toga kod nas nema.“ I sama je, priznat će, probala slušati knjige preko stranih servisa i uvidjela praktičnu korisnost uštede vremena knjigom. „Obje smo tada doma imale malu djecu, nismo stizale čitati. Štoviše, nismo imale vremena za sebe, posvećivanje knjizi bilo je nemoguće. Shvatile smo da takvo što, izuzev projekta iz 2012., rađenog još na CD-ima, ne postoji. Tad smo počele ozbiljno razmišljati o takvom pothvatu.“
Bile smo svjesne rizika, ali vodile smo se željom da nešto napravimo i istupimo, a znale smo, nakon dvadesetogodišnjeg rada sa zvukom, koliko je to moćan medij.
Iako se, od posjeta Berlinu, s protokom vremena štošta promijenilo, od ubrzanja životnog ritma i promjene čitateljskih navika pa do promjene u tehnologiji. Vidjevši da više nije riječ o kutiji sa 16 snimljenih CD-ova već aplikaciji prilagođenoj svim trenutno korištenim operacijskim sustavima, ohrabrile su se na prvi korak. „Ohrabrila nas je jednostavnost tehnologije,“ ispravlja Ljubica. Otvorio se potpuno nov svijet, snimiti bilo što bilo je dobro jer, jednostavno, ničeg nije bilo.
Ipak, u trenutku kad su se odlučile na pokretanje vlastitog posla, 2018., već je jedan domaći projekt snimanja audio knjiga ugašen, a tržište i publika (možemo ih poetski nazvati „sudbinom“) nisu bili ništa blaži niti prema nekolicini pokušaja proboja elektroničke knjige do hrvatske publike. Održali se, tako, nisu niti Planet 9, ambiciozno zamišljena knjižara najvećeg teleoperatera kao niti nešto drugačije postavljena knjižnica TookBook, s vremenom postavljena u svojevrstan partnerski odnos s drugim velikim telekomunikacijskim igračem. Logičnim se nameće pitanje o postojanju straha. Možda ne straha, ali obeshrabrivanja okoline svakako. Ljubica se prisjeća kako su im svi govorili da to ljudi u Hrvatskoj ne rade. „A ja sam bila sigurna u jedno – dajte mi da vidim da to ljudi ne rade. Jer naravno da ne rade ako nemaju što raditi, nemaju što slušati! Kako da ih slušaju kad knjiga nema? Morale smo provjeriti je li to doista istina.“ Ne žale za ekonomskom sigurnošću koju su na starom poslu izgubile. „Naravno da postoje poteškoće, ali o njima ne treba previše razmišljati, važno je slijediti ideju. Uostalom, da smo razmišljale o strahu, ništa se ne bismo usudile pokrenuti,“ dodaje Lana. „Bile smo svjesne rizika, ali vodile smo se željom da nešto napravimo i istupimo, a znale smo, nakon dvadesetogodišnjeg rada sa zvukom, koliko je to moćan medij. I koliko njegov potencijal vani raste i buja.“ Socijalnu privilegiju, nadovezat će se Ljubica, zamijenile su za onu kreativnu. „Radimo oslobođene bilo kakve vrste dirigiranja, političkog ili estetskog, mi sada kreiramo svoju stvar. Ta vrsta slobode ima svoju cijenu. A ta cijena nije mala.“ Radeći za sebe, u računicu moraš, ističu, dodati i entuzijazam, no i tada on ima rok trajanja. Priznaju, tako da nisu bile svjesne svih aspekata posla kojim će se baviti i toga koliko će morati učiti. I to na svim poljima.
Jedno od njih svakako je i tržišno razmišljanje kojim, otvoreno kažu, na početku nisu željele opterećivati projekt. Stoga niti svoj proizvod nisu usmjerile jednoj, ciljanoj skupini potrošača, bile to žene, muškarci ili mladi slušatelji. Premda na stranici projekta stoji citat u kojem makedonska književnica Rumena Bužarovska kaže kako je „audio medij budućnosti, osobito za žene jer su kućne obaveze i dalje naše“ pa zvučnu knjigu vidi kao „brak između radija, koji je žene osnažio davši im informaciju, i knjige“, o osnažujućoj ulozi zvučne knjige u tom smislu nisu razmišljale. Ne umanjuju time važnost činjenice da je book&zvook većinski ženski projekt, to im je, uostalom, prva razina identitetske odrednice. Bile su, kažu, svjesne da ulaze u polje koje drže muškarci i da im neće biti lako steći niti održati vidljivost kakvu imaju muški kolege. Stoga im je bilo važno, vidljivo je i po izboru naslova dostupnih u aplikaciji, da ta mjera bude poštenija.
Možda bi dečki lakše iskrčili šumu, ali za njih je osnažujuće to što su žene, slijede postavljene ciljeve i svoj posao i dalje smatraju uzbudljivim.
„Nešto je strašno kompleksno i komplicirano u činjenici da smo pokrenule pionirski poduhvat do te mjere složen. Iza takve stvari stoje velike izdavačke kuće, a ne male privatne inicijative dviju žena. Još smo na početku, samim time i na vjetrometini, krčimo šumu da bismo postavile temelje. Ujedno, kao ženama nam se teže probijati zbog činjenice da smo same, dosta teško krčimo put. Proces zahtijeva jako puno strpljenja. Možda je dečkima to sve previše komplicirano i preosjetljivo. To je važno reći u rodnom kontekstu,“ smatra Ljubica. Ne misli pritom, raščlanjuje zabunu, na IT sektor, za njih je on samo pomoćni alat, već na književno polje jer pisci, izdavači i urednici su oni na čiju suradljivost računaju. A to je prostor prepreke pri probijanju za žene. Da su ovakav pothvat napravila dva dečka, sigurna je, dosad bi već imali mnogo širi doseg, njihova bi priča odjeknula u javnosti i bila drugačije tretirana. Možda bi dečki lakše iskrčili šumu, ali za njih je osnažujuće to što su žene, slijede postavljene ciljeve i svoj posao i dalje smatraju uzbudljivim. Iza njih je, kaže, sedamdesetak naslova i preko 300 sati književnog materijala. Stoga ne mogu biti zadovoljne pozicijom u medijima, a budući da se smatraju dijelom izdavačkog svijeta, niti svojim položajem unutar izdavačke zajednice kojoj, vjeruju, donose novi pristup i način rukovanja tekstom.
Kao primjer navode razgovor s Borom Ćosićem, književnikom rođenim tridesetih godina prošlog stoljeća koji nije ranije osjećao potrebu, niti razvio svijest o važnosti postojanja zvučne knjige. Slažu se da ne moraju svi slušati, ali uvjerene su da postoji kritična masa kojoj je to prirodno jer slušanje nam, u osnovi, i jest blisko, a zvučna knjiga nudi nešto drugo, iskustvo koje istovremeno i jest i nije čitanje. „Legitimno je poslušati da dobijemo uvid u tekst. Slušanjem knjige ne gubimo ništa. I to je naša uloga u kulturi – čuvamo jezik, zar ne? Ispunjavamo ulogu čuvanja govornog jezika u ovom vremenu. Imamo ediciju dijalektalne poezije i književnosti na dijalektu, ta nam je inicijativa važna jer ništa bliže od jezika i njegova čujnog aspekta. To smo donijele u izdavački sektor i bilo bi nam lakše probiti led kad bismo mogle dobiti legitimaciju.“
Prvi bi korak na tom putu predstavljala mogućnost pristupa polaganju obveznog primjerka u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, što je obveza kojoj su, inače, podvrgnuti svi nakladnici u Republici Hrvatskoj. Kako su njihove knjige dostupne putem aplikacije, a ne u fizičkom obliku, nemaju načina dostaviti Knjižnici deset besplatnih primjeraka, na što ih zakon obvezuje, a što za sobom povlači i određene posljedice. „Možemo se prijaviti na natječaj Ministarstva kulture i medija za poduzetništvo u kulturi, ali ne konkuriramo u natječajima Ministarstva za potpore i otkup. Kako ne možemo dostaviti tražene primjerke, naša izdanja ne mogu ostvariti zapis u CIP-u što nas stavlja u bezizlazno stanje prekršaja.“
Osim poteškoća u izdavačkoj zajednici, susrele su se i s predrasudama okoline. Premda, istraživanja pokazuju, u zapadnim zemljama s početka teksta na zvučnu knjigu gledaju kao na nadgradnju čitateljskog iskustva i ne postavljaju je u opreku s tiskanom, kao što je bio slučaj s elektroničkom, u Hrvatskoj je stanje drugačije, a zvučna se knjiga i danas primarno promatra kroz prizmu pomagala za osobe onemogućene u čitanju crnog tiska. Naravno, pokazuje to i povijesni presjek, približavanje čitateljskog iskustva slijepim i slabovidnim osobama bilo je u srži ideje nastanka zvučne knjige, ali jasnu odijeljenost široko dostupnih ili komercijalnih fondova za komercijalnu upotrebu od onih knjižnica za slijepe reguliraju međunarodne konvencije i nadzakonski akti i nemoguće je, u tom smislu, ostvariti javno-privatno partnerstvo. Naime, kako snimanje za posebne skupine korisnika ne podliježe zakonskoj regulativi o autorskom pravu, tako niti kroz njih snimljen fond nije moguće dijeliti izvan knjižnica. Osim te razlike, svođenje zvučnog zapisa na „samo“ pomagalo ili sredstvo razonode ne koristi niti njezinoj afirmaciji kao niti čitateljskom iskustvu. Ljubica Letinić nije sigurna je li važno govoriti o takvoj korisnosti zvučne knjige, no spominje rezultate ankete nedavno provedene među korisnicima njihove aplikacije. „Nedavno smo preko newslettera pitali ljude zašto vole audio knjige i jedan dio – ne većina, ali značajan dio, kaže da im je umor za oči silan, a htjeli bi knjigu. Htjeli bi, a gotovo ne smiju. Ovo je idealan put s dodatnom kvalitetom koja leži u zvučnoj knjizi.“
Premda se čini kako razlike između snimanja knjige i radio-drame nema, ona se nalazi u pristupu i radu s glumcima.
Ubrzao se i životni ritam pa mnogi, posebno mladi stanovnici zapadnih zemalja izgubljeno vrijeme provedeno u gužvi na putu za posao ponovno pronalaze u zvučnim knjigama. Potvrđuje to i iskustvo Laninih prijatelja iz Amerike koji, kaže, u pravilu kad govore o „pročitanim“ knjigama zapravo misle na one koje su u pauzama života preslušali. „To su ljudi koji nisu navikli slušati, ali nedostatak vremena naveo ih je da se istreniraju i nauče slušati knjige. Iako nam slušanje jest neurološki blisko, ljudima treba vremena da promijene percepciju i nauče se slušati knjige. Treba naučiti zadržati pažnju, slušati sve dulje segmente.“
Lana podsjeća i da nije svima lako slušati, a revolucija slušanja dovodi se u vezu s usponom što ga u posljednje vrijeme doživljava format podcasta. Potreba za njihovom proizvodnjom ukazuje na rastuću želju za zvučnim sadržajem što čak i neke domaće nakladnike, a češće portale i na književnost usmjerene blogove (primjer prvog je vrlo uspješna serija podcasta portala Booksa.hr, a potonjeg dobro osmišljen, ali nikad posve oživljen projekt bloga Bibliovca) da se prilagode formatu i kroz njega adresiraju važne i aktualne teme. Neporeciva je njihova važnost jer slušanje, za razliku od čitanja za koje kao oblik koncentrirane aktivnosti treniramo mozak najkasnije od osnovnoškolske dobi, doživljavamo kao mehaničku aktivnost, a podcasti pomažu pomaknuti granicu odgajanjem novih generacija aktivnih slušatelja, nemoguće je ne primijetiti upliv dramskog u naratološku strukturu snimljenog materijala.
Dok su nekoć čitatelji u zvuku ovisili o glasu jednog pripovjedača, današnje se zvučne knjige pretvaraju u prave umjetničke minijature. Navada zamjene autora glumcem započela je i prije no što je Elisabeth Moss pročitala englesko izdanje „Sluškinjine priče“, a Margaret Atwood, zauzevši jedan od odsječaka „Svjedočanstava“ pružila legitimaciju notornoj Tetki Lydiji, danas je više pravilo no iznimka. Veliki ga proizvođači zvučnih knjiga zaobilaze tek kako bi književni pridošlice zvjezdanog statusa, poput Michelle Obama ili, nedavnije, princa Harryja, svojim glasom pridonijele vjerodostojnosti pročitanog, a nije rijetkost niti da se za snimanje zvučne adaptacije koriste čitavi ansambli. Trenutni je rekorder roman „Lincoln u bardu“ na čijem je pretakanju u zvuk sudjelovalo čak 16 čitača.
„Premda se čini kako razlike između snimanja knjige i radio-drame nema,“ pojašnjava Lana Deban,“ ona je vrlo prisutna. Prije svega, ona se nalazi u pristupu i radu s glumcima. Tijek produkcije je vrlo sličan, od pripreme teksta, planiranja snimanja, odabira interpretatora za što postoje razni kriteriji i snimanja. U oba se slučaja snimljeno mora čistiti od grešaka i ponavljanja, smetnji koje dolaze od govornog aparata, no oba posla, naravno, sadrže i kreativniji dio, a on se sastoji od obogaćivanja teksta zvukom, glazbom, šumovima i efektima. Temeljna razlika radio-drame u odnosu na knjigu je prvenstveno u trajanju. Na radiju se bavimo trajanjem u razdoblju od par minuta do sat vremena, a kad snimamo knjigu, riječ je o ozbiljnijim trajanjima, čak i od nekoliko desetaka sati. Samim time tu je i razlika u baratanju materijalom i silnim satima koje provodite sami sa snimljenim materijalom. S druge strane, kod knjiga za djecu se, kad je to moguće, rade raskošnije produkcije s dramatizacijom teksta, ako uvjeti produkcije dozvoljavaju i glumačkom podjelom.“ Ipak, niti knjige za odrasle nisu lišene glumačke interpretacije, no kako njih najčešće čita jedna osoba, to je, kaže, kreativna odluka u snimanju knjige. „Pokušaj je da se odmaknemo od promatranja snimanja kao tek suhoparnog čitanja teksta, a da opet ne zađemo u preveliku interpretaciju da i čitatelju-slušatelju ostavimo prostora za nadogradnju i pronalazak svojeg unutarnjeg glasa.“
Glumac je u tonskom studiju lišen svih svojih drugih rekvizita, izražavanja tijelom, pokretom, a nema niti scenu iza sebe. I svu svoju interpretaciju mora svesti na glas.
Hoće li čitatelj u tome uspjeti ovisi i o podudarnosti njegovih slušateljskih preferencija s mogućnostima onoga tko čita. Tako svaka knjiga, barem poslovično, ima idealnog čitatelja, no s čitačem je stanje nešto složenije. Pri odabiru je važno da glas bude ugodan, što uključuje boju i postav glasa te prirodnost govornog aparata, no „ugoda“, kao niti „ljepota“ nisu objektivne kategorije. Lana priznaje da čak niti one, unatoč višegodišnjem radijskom iskustvu, ne uspijevaju svaki put pogoditi. „Nekim je glumcima to prirodnije nego drugima. Možda se čini jednostavnijim, no nije isto kao glumiti na pozornici ili pred kamerom. Glumac je u tonskom studiju lišen svih svojih drugih rekvizita, izražavanja tijelom, pokretom, a nema niti scenu iza sebe. I svu svoju interpretaciju mora svesti na glas. Neki to uspijevaju, a nekima je i teško. Imamo, dakle, osjećaj tko to voli raditi, sjesti i zatvoriti se, skoncentrirati se na tekst i rečenicu. Ali osim boje glasa, pazimo i na to da glas odgovara tekstu, njegovoj prirodi i radnji, da čitač poznaje dijalekt i da mu isti bude prirodan, a optimalno je i da bude približno istih godina kao onaj koga čita.“
Kredo suvremenog poslovnog svijeta kaže da će, stvorite li sadržaj, kupci doći. Vrijedi li to i u ovom slučaju? „Mi se još,“ napominju, „nismo obratile onima koji su nam, prema istraživanju, ciljana publika. Pogledate li naš izbor naslova, to su knjige koje bi trebale zanimati mame i bake, stariju generaciju, a ne mlade, prirođene slušače.“ Dugoročna strategija uključuje rad na širenju i prepoznatljivosti brenda, stoga su i trenutne cijene niže od onih kakve se mogu pronaći na inozemnim aplikacijama s istim sadržajem. Nisu, kažu, htjele doći s nečim novim i preplašiti ljude previsokim cijenama. Iz istog se razloga još nisu odlučile na model kakvim se koriste audio divovi poput ranije spomenutog Audiblea – sustavom mjesečne pretplate. Bilo im je važno doći u fazu osiguranja stalnog priljeva knjiga, mali broj naslova, kao i nestalnost pristizanja novih, ključan su razlog dosadašnjeg odgađanja uvođenja sustava pretplate. „No nedavno smo,“ Ljubica objašnjava, „među svojim korisnicima provele anketu i 29% ispitanika kazalo nam je da pretplata nije za njih, 20% bi svakako išlo dok polovica nije sigurna. Intenzivno razmišljamo o tome i svakako ćemo to realizirati u idućih godinu dana.“ Dotad će se, najavljuju, njihove knjige moći posuđivati kroz mrežu Knjižnica grada Zagreba kao i svih ostalih narodnih knjižnica uključenih u posudbu kroz sustav ZakiBooks.
Na moje posljednje pitanje, ima li na tržištu mjesta za još pokojeg proizvođača i distributera zvučnih knjiga, gotovo uglas odgovaraju potvrdno. One, kažu, ne mogu stići snimiti sve i svaki je napredak na tom polju dobar. A poboljšanja, kažu, ima, a posebno ih veseli i to što veliki izdavači polako razvijaju svijest o tome da su zvučne knjige nešto čime će se morati baviti u budućnosti.
I, kako zaključuje Ljubica, „one su eksperiment koji će tek pokazati, u statistici nekih tvrtki naših veličina dosta je dobra činjenica da smo mi još uvijek žive. Super je i to što naša publika konstantno raste i da mi možemo potvrditi da ljudi sve više slušaju audio knjige i da ih žele. Naše krivulje rastu, vjerujem da mi nismo dotaknule vidljive rubove jezika u kojem se krećemo. Vjerujem da naš projekt ima budućnost.“
* Ovaj članak objavljen je u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.