Luka Bekavac : Policijski sat

Luka Bekavac: Policijski sat

Policijski sat Bekavac Luka

Čitatelj upoznat s prozom Luke Bekavca već zna kako prolazeći kroz retke teksta ovoga autora neće naići na podilaženje i kako mu manjak pažnje neće biti oprošten. U kontekstu nekih autora i njihovih djela prethodna bi tvrdnja bila književna odbijenica koja će čitatelja odagnati od namjere čitanja knjige, no u slučaju Luke Bekavca pozoran čitatelj pronaći će sastavnice kvalitetne književnosti zbog koje baš tu knjigu i baš tog autora vrijedi (pro)čitati.

Navedeno vrijedi i za "Policijski sat", novi Bekavčev roman koji, bez podcjenjivanja književne publike i kalkulacija oko književno-tržišnih trendova, traži podjednako angažiranog i intrige željnog čitatelja. Čvrsti temelji izgrađeni na prvim dvama romanima zalog su da će i treće prozno ukoričenje ovog sada već i međunarodno prepoznatog i višestruko nagrađenog pisca doprijeti do publike.  

Na stranicama uvezanima između korica na kojima je otisnuto trinaest slova novoobjavljenog naslova Luke Bekavca ne obitava sretna tema, ljubav i tonovi živih boja. Baš kao ni u prethodna dva romana, "Drenje" i "Viljevo", sivo-zemljano žuta kulisa, ratno-poratna scenografija Osijeka u romanu Policijski sat predstavljena je kroz mješavinu poznatih građevnih materijala i sasvim novih, dosad iz Bekavčevog pera nekorištenih elemenata. Krajolik oštećen poput krhke magnetne vrpce sa slikovno-zvučnim zapisom, ratne devedesete, okupacija i artiljerijski napad na Osijek, tajanstveno društvo koje se okuplja u kavanama i u šiframa razgovara o prostorno-vremenskim pojasevima već su uspostavljen teritorijalni (osječko-baranjski) i tematski okvir autora koji ovaj put pripovjedački progovara iz prvog lica. Promjena je to koja donosi značajan zaokret u čitateljskoj percepciji.

Dnevnički ispovijedan ton prvog lica čini pripovjedački glas intimnijim, bliskijim poziciji samog čitatelja koji se u prva dva Bekavčeva romana, jednako kao i sami likovi u njima, pitao što se događa i trudio sam sa sobom usuglasiti (jedno od mogućih) pojašnjenja. Sada je fokus na nekome tko, poput čitatelja, izvana promatra i sluša šifrirani (pseudo)znanstveni, tajanstveni tok misli i razgovora umreženih pojedinaca koji osjećaju posljedice i vode rat na ratištu i položajima drugačijima od teritorija pod srpskom okupacijom.

Policijski sat tekst je koji piše jedan Osječanin, stvarna osoba, čovjek koji se tim zapisima uporno vraća i dorađuje ih kako bi makar pokušao pojasniti sebi što se događalo i u čemu je sudjelovao ratnih godina dolazeći namjerno i slučajno u kontakt s ljudima za koje i za čije riječi, ni nakon što je prošlo mnogo godina, ne uspijeva pronaći pojašnjenje. Jedino što mu se čini jest kako, svakim novim vraćanjem tekstu, svakom novom dopisanom rečenicom, dodatno zamagljuje i briše sjećanje i slutnje na proteklo vrijeme i zbivanja. Kao da je čitatelj "Drenja" i "Viljeva" uzeo papir i olovku i, nakon što ih je pronašao i obišao, pokušao pojasniti te lokacije i zbivanja na njima.

Viljevo Bekavac Luka

Drenje Bekavac Luka

Za razliku od "Drenja" i "Viljeva" u kojima pseudoznanstvena pojašnjenja proboja, pukotina, transmisija, vremenskih pojaseva, bezdana i drugih prostorno-vremenskih titraja i vibracija eksplicitno ispunjavaju tekst, "Policijski sat" donosi ih kao citate koje pripovjedač zapisuje po sjećanju netom nakon što je razgovarao s profesorom Markovićem (poznatim iz prethodnih Bekavčevih romana) ili tek nakon što ih je vrijeme iskrivilo pa su od njih ostali tek nepovezani fragmenti.

No mogućnost i slutnja postojanja onostranog (ili više njih) ne izostaje, već je dana kroz prikaz prisjećanja na predmete, prostorije i objekte koje, kao da je Proust umjesto kolačića za okidač uzeo LSD, Bekavac opisuje detaljno ih transformirajući i mijenjajući im svojstva i značenje jednostavnom promjenom svjetlosti i kuta pod kojim ih obasjava. Tako se kombinacija protoka vremena i promjene kuta svjetlosti poput ekscesa nameće i otvara potpuno novu perspektivu (pravi novu pukotinu u prostor-vremenu). Pa kad već samo (naizgled) jednostavna stvar kakva je promjena intenziteta i kuta svjetlosti donosi potpuno drugačiju percepciju, teško je ne zapitati se je li ono što (mislimo da) gledamo zaista tako ili tek jedna od istovremeno mogućih stvarnosti.

Zanimljivo je kako se autor, uza svu paletu toponima i kulturnih označivača (imena bendova, umjetnika, institucija) kojima mapira Osijek i vrijeme o kojem piše, u priču odlučio uvesti i lik Luke Bekavca, arogantnog i zamornog mladića kroatističkog tona i toksičnih komentara, poznanika kojem protagonist daje tekst svog rukopisa na uvid i procjenu. Ovim činom Bekavac razbija potpunu intimu početno stvorene ich forme, pritom je ne uništavajući, već oplemenjujući novom dimenzijom. Istodobno autor ovim, na prvi pogled, književnim izbojem, još snažnije mapira samog (fikcionalnog) sebe u Osijeku i Osijek u samome sebi: temu čiji prostor Bekavcu predstavlja nepresušno književno vrelo.

Književna taktika kojom se Bekavac koristi i čija kombinatorika provjereno djeluje dodatno se otkriva u punom svjetlu u romanu "Policijski sat". Poput šamanskog mantranja usredotočenog na jednu temu on joj znalački pristupa iz različitih kuteva, obogaćuje je uvijek novim halucinogeno-magličastim lovkama. Istodobno Bekavac iz knjige u knjigu zadržava poznate reference i imena koji  tkivo čine intrigantno povezanim u cjelinu, omogućavajući uz to i redoslijedno različita isčitavanja i tumačenja. Pa iako su "Drenje", "Viljevo" i "Policijski sat" zasebne seanse (romani), mnogo cjelovitije iskustvo dobit će čitatelj koji se upusti u upoznavanje s cjelinom: broj upitnika nad glavom koje mame na daljnje čitanje i sinapsi koje će kliknuti zasigurno će biti veći.

Luka Bekavac je, kako bi rekao Veselko Tenžera, Pisac s velikim slovom "P". Autor koji umije ispripovijedati roman kao slagalicu načinjenu od minijaturnih remekdjela: slučajnosti, detalja i predmeta kojima drugi ne bi pridali nikakvu važnost, a koje on oživljava iz apokaliptične odbačenosti upuhujući u njih kaleidoskopsku ljepotu postojanja.

Bilo da piše o umjetničkom djelu, žitnom polju, ozračju koje nastupi nakon izgovorene rečenice ili kristalnoj čaši na prašnjavom stolu, Bekavčeva proza posjeduje kubističku ljepotu kakvu je svijetu donio Picasso. Možda onda i nije slučajno da se jedan od likova u njegovom opusu zove Josip Marković. Baš kao otac Dore Maar.

Luka Bekavac

Policijski sat : Slutnje, uspomene

• Fraktura 10/2015.
• 240 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532666571

U nizu relativno samostalnih epizoda, naizmjence melankoličnih, komičnih i zastrašujućih, maratonske rečenice ove knjige tvore složenu evokaciju Osijeka početka i sredine devedesetih. Pod krinkom memoara, rekonstrukcije jedne privatne povijesti i borbe s nepostojanošću sjećanja 'Policijski sat' ulazi u zonu 'stvarnosti' samo kako bi u njoj otvorio napetu međuigru sa svijetom drugih Bekavčevih proza...