Madeline Miller : Kirka

Kirku, nimfu i čarobnicu iz grčke mitologije, ne prati dobra reputacija. Kada je Odisej na povratku iz Trojanskog rata brodom pristao na njen otok Eeju, ona je njegove ljude pretvorila u svinje. Ljudski izgled im je vratila tek kad joj je Odisej obećao da će s njom provesti godinu dana. 
    
Ta epizoda u Homerovoj Odiseji zauzima relativno malo teksta, ali ima velik odjek. Pretvorba muškaraca u svinje tumačila se na najrazličitije načine, od toga da se shvaćala kao parabola o štetnosti pijanstva do alegorije kastracije. Kirkin loš glas je ostajao. 
     
No, da takva reputacija možda i nije opravdana pokazuje nova interpretacija mitske čarobnice. Madeline Miller je naime 2018. objavila roman Kirka  (hrvatskim čitateljima dostupan u prijevodu Patricije Horvat, izdanje Profil, 2019.), koji se bavi Kirkim viđenjem događaja. Ne radi se pri tome o nekakvom osuvremenjivanju stare priče, nego je u temelju svega obrtanje uvriježene perspektive. U tom djelu Kirka pripovijeda vlastiti život u prvom licu. To onda znači da sve poznate događaje sagledava iz potpuno nove, osobne perspektive ozloglašene čarobnice.

Kirka Miller Madeline

Zadatak je to koji se čini doista teškim, no Madeleine Miller, američka profesorica latinskog i grčkog, već ga je jednom vrlo uspješno obavila. Njezino je prvo književno djelo, pod naslovom Ahilejeva pjesma (The Song of Achilles), objavljeno 2011. Roman također pripovijeda antičku priču, onu o velikom prijateljstvu Alhileja i Patrokla, ali ga priča iz Patrokolove perspektive. Ona omogućava i novu interpretaciju: Ahilej i Patrokolo su zapravo bili ljubavnici. 

Takvo obrtanje perspektiva nije u književnosti novina. Već se Odiseja može tumačiti kao obrtanje ratničke, muške vizure, koja prevladava u Ilijadi. U Odiseji se govori o putovanju kući i vjernosti žene, pa tako čak postoji mišljenje kako autor tog epa nije Homer, nego nepoznata žena. Obrat u perspektivi starih, već poznatih priča postao je danas jedan od omiljenih postupaka postmodernističke književnosti. Čini se da su baš antički mitovi pogodni za takvo „okrenuto“ pripovijedanje jer su poznati iz „čvrste“, ustaljene mitske perspektive, kojoj kao da nema alternative. Jedno od najboljih takvih „okretanja“ izvela je u drugoj polovici 20. stoljeća Christa Wolf sa romanima Kasandra i Medeja. Kasandra donosi viđenje Trojanskog rata iz vizure žene, trojanske proročice Kasandre. Medeja uvodi niz glasova koji pripovijedaju o sudbini majke ubojice vlastite djece, valjda jedinog ženskog lika grčke mitologije još omraženijeg od Kike. Krajem 20. stoljeća javlja se čitav niz romana koji iz neobične perspektive pripovijedaju antičke mitove, poput Težine Jeanette Winterson, koji priča o Atlasu, i Peneolopeje Margaret Atwood.  

Penelopeju i Kirku ne povezuje samo homerski predložak, nego i perspektiva žene koja pripovijeda. Penelopeja opisuje što se s Penelopom događalo za vrijeme Trojanskog rata, a priča ga najvećim dijelom sama Odisejeva žena. Lik Penelope se pojavljuje i u Kirki.

Priča počinje Kirkinim rođenjem na dvoru boga sunca Helija. Njezini roditelji, Helije i njegova žena Perza, razočarani su što su dobili djevojčicu, a to razočaranje samo raste kada shvate da ona nije lijepa. Kirka tako raste kao nedovoljno lijepa nimfa, koja ima i čudnu karakternu osobinu empatije za druge. Njezino djetinjstvo nije sretno, a prvi ljubavni pokušaji završavaju katastrofalno. Kada pretvori suparnicu u ljubavi, prelijepu nimfu Scilu, u morsku neman, Helije je kažnjava progonstvom na otoku Eeji. Tamo mora živjeti sama, i otok ne smije napustiti. No, Kirka ne očajava, nego postupno razvija čarobnjačku vještinu do neslućenih razmjera. Njezinu samoću povremeno ipak prekida glasnik bogova Hermes i mornari koji zalutaju do Eeje. Jedan od takvih mornara je i Odisej…
    
Priča koju pripovijeda roman zapravo je svima poznata, pa se djelo suočava s problemom postizanja napetosti. To rješava na dva načina. Prvi je nova perspektiva s koje se sve vidi, a drugi je uvođenje niza sporednih likova iz grčke mitologije u glavnu priču o Kirki. Ovisno o tome kada i kako dolaze u dodir s Kirkom, pripovijeda se o Hermesu, Minosu i Pasifaji, Glauku, Dedalu, Medeji i Jazonu, o Odiseju i Penelopi. Epizodična struktura omogućuje romanu svojevrsni totalitet i postizanje daleko šireg obzora pripovijedanja nego da se striktno usredotočuje na Kirku. Ona dakako funkcionira kao poveznica u svim tim pričama, čime i one dobivaju dah novine.    

No, temeljna je novina ipak Kirkin glas i Kirkina perspektiva. Sve time postaje svojevrsna fikcionalna autobiografija čarobnice, u kojoj ona sama objašnjava što se i zašto dogodilo. Roman ne pada u zamku pokušaja mijenjanja onoga što se o Kirki zna iz Homera, Ovidija i izgubljenog epa Telgonija. Kirka tako doista i pretvara Odisejeve ljude u svinje, samo što to nije iz hira, nego iz krajnje potrebe. Kako su i prije Odiseja brodovi dolazili do Eeje, čarobnica ima iskustva s moreplovcima. Najprije se veoma veselila takvim posjetima, ali su oni redovno po nju završavali strašno; mornari bi je silovali. Da to spriječi, ona ljude pretvara u svinje. Kako Kirka nije prava božica, nego nimfa, ona ne posjeduje božanske moći, nego tek umijeće čarobnjaštva. Zato se od muškog nasilja može obraniti jedino čarolijom. Može joj se doduše prigovoriti okrutnost; pa zar su baš svi ljudi koji su došli na Eeju zavrijedili svinjsko obličje? No, Kirka nije prikazana kao savršeno moralna osoba, nego naprosto kao žena koja se brani jedino kako može i zna. 

Takva interpretacija mijenja i odnos snaga prvotno prisutnih u Homerovoj priči; sada je Kirka shvaćena kao nadmoćna. Ne samo da je njezin postupak opravdan, nego je čarobnica žena koja ne pristaje na ulogu podređene. Roman ne uvodi osuvremenjivanje Kirke; ona je uvijek antička, a ne suvremena žena, no neki problemi s kojima se susreće su vječni. To je osobito prisutno u opisu samohranog majčinstva, pa tako čarobnica ustvrđuje da „i božici može ponestati pelena“. Tako u nekim epizodama Kirkin život rezonira s današnjicom, no u cjelini ostaje priča o antičkoj nimfi. 

Okretanje homerske perspektive originalne priče o Kirki nije dakle samo književni štos, nego stvara nova i neočekivana značenja, pokazujući kako tumačenje događaja ne ovisi o njima samima, nego o vizuri iz koje se pripovijedaju. Osim temeljnog „obrata“ vizure u žensku,  u romanu postoji još jedan neočekivani „obrat“, onaj u odnosu bogova i smrtnika.

Kirka jest kćer boga, ali samo je nimfa, što znači da ne posjeduje uobičajene moći grčkih božanstava. Od početka romana ona se postavlja kao niža u hijerarhiji, što ju istovremeno čini bližom smrtnicima. Iako sama nije smrtna, Kirka tijekom života počinje smrtne ljude sve više cijeniti. Upoznaje Dedala i Odiseja te se oduševljava njihovim umijećima, dok se bogovi samo zabavljaju i ništa ne stvaraju. Upravo je njezino čarobnjaštvo jaka spona s ljudima. Kirka doduše posjeduje izvanredan dar za čaranje, ali je morala marljivo učiti da razvije vještinu čarobnjaštva; ona joj nije naprosto bila dana. Ona dakle svoj, reklo bi se, hendikep u očima bogova pretvara u svoju prednost. No, Helije, Hermes i ostali joj s vremenom postaju pomalo dosadni; bogovi se naime ne mogu i ne žele mijenjati. To rade samo ljudi, i zato ih Kirka više cijeni nego bogove. Otuda i njezina najveća čarolija, koja zatvara romana: popivši pomno spremljen napitak, ona postaje smrtnica da bi mogla proživjeti pravi život uz čovjeka kojeg voli.

Obrat se dakle događa u kvalifikaciji bogova i smrtnika. Dok su bogovi u grčkim mitovima nešto poput poboljšanih ljudi, jer nisu smrtni i ne osjećaju bol, u Kirki oni baš zbog tih svojstava postaju manje vrijedni. Život smrtnika je vrijedan življenja, jer se u njemu može voljeti i nešto stvoriti vlastitim umijećem. Bogovi su silno moćni, ali i zapravo dosadni. 

Kirka Madeline Miller zato nije dosadna. Iako povremeno djeluje razvučeno te sve epizode nisu ispripovijedane jednako umješno, obrtanje tradicionalne perspektive je uspjelo provedeno, a zaključci koji slijede mogu iznenaditi. Roman se u književnoj vrijednosti dakako ne može mjeriti s Homerovim epovima, ali predstavlja zanimljiv novi pogled na stare priče.

Madeline Miller

Kirka

• Prijevod: Patricija Horvat
• Profil 11/2019.
• 360 str., meki uvez
• ISBN 9789533137124

Kirka mora odlučiti želi li pripadati društvu bogova među kojima je rođena ili smrtnika koje je zavoljela. Uvjerljivi likovi, visoka jezično-stilistička razina pripovijedanja i neodoljiva napetost čine 'Kirku' – drugi roman američke spisateljice Madeline Miller – intrigantnom pričom o obiteljskom suparništvu, dvorskim spletkama, ljubavi i gubitku, koja ujedno slavi nesalomljivu žensku snagu u svijetu kojim vladaju muškarci.