Marija Andrijašević : Davide, svašta su mi radili
Prvo: oni koji su pročitali roman Claudia Magrisa »Naslijepo«, i onaj Jamaice Kincaid, »Autobiografija moje majke«, upoznati su sa suvremenim obradama tvrdnje kako je autobiografija jedino moguća kao biografija drugoga ili druge. Argumenti su jednostavni: nema neposredne spoznaje sebe. O sebi uvijek saznajemo ili direktno od drugih, kroz njihovu priču o nama, ili posredno, kroz jezik koji je, bez obzira do koje je mjere ovaj moguća ili stvarna kuća bitka, nama samima drugo.
Drugo: za pisanje autobiografskih priča, pjesama, iskaza... potrebna je itekakva količina autorske hrabrosti. Jer, ne mora li netko biti hrabar da pretpostavi da bi nekoga njegov ili njezin život mogao zanimati!? Čak i u voajerskoj kulturi kakva je danas naša, prilično je hrabro zamisliti da je baš vaše iskustvo ikome, osim vama samima, zanimljivo.
Ali, dvama tvrdnjama usprkos, kada se zapis o sebi kao o drugom, kao i onaj o drugome/drugima u tebi čita s užitkom, tada se neizvjesnost o izboru glasa i sva pitanja o »isplativosti« kuraže u tome izboru, gubi i pretvara u potvrdu odabira rodnoga žanra. »Davide, svašta su mi radili«, svakako je potvrda ispravnosti posezanja za ovako »opasnim« prostorima pisma.
Davide, svašta su mi radili
Ono što je hvale vrijedno jest činjenica da Marija Andrijašević ne misli da su pojmovi »identitet« i »identifikacija« u odnosu uzajamne zamjenjivosti. Iako se na pitanje »tko sam« uglavnom odgovara relacijski, u odnosu na drugog, za razliku od drugog, kao i drugi... odnos s drugim i prema drugome u osobnoj poetici ove pjesnikinje je poseban.
Primjer posebnosti problematike drugoga unutar politike identiteta nalazimo na samom početku knjige. U pjesmi »Rekao je da se zove kao ja« postoji stih: »ja ne volim udruge. ubijaju identitet«. Marija Andrijašević 1990. imala je samo 6 (slovima, šest) godina. U školu je dakle krenula kada je predtranzicijsku (s)tvarnost Hrvatske, mnoge o tome ne pitajući, obgrlila moguća modifikacija Marijina današnjega stiha: »ja ne volim druge, ubijaju identitet«.
Marija je dakle počela upoznavati svijet u vremenima kada je samo jedno slovo (i to baš »U«) kojim se riječ druga razlikuje od riječi udruga, činilo veliku razliku. Velik je dakle to pomak (to dodavanje jednog jedinog slova) koji u osobnom kontekstu sricanja prvih slova potkrepljuje tezu da je jezik, samo po sebi, neutralan. Dodavanje blagotovornog »U« nagovijestilo je boljitak već onda kada je ja, kao i ja kolektiva, sa svih strana bilo pod opsadom, i kada je trebalo preživjeti, da bi se danas, naoko mirno, moglo reći kako se u udrugama grupiraš, i asimiliraš!?
Napisana od pjesnikinje koja je danas u pravu jer je, ako ništa drugo nije postigla, preživjela činjenicu da je bila primorana čitati udžbenike koje je propisivala stanovita gospođa ministarka, Ljilja ili tako nekako, ova knjiga dokument je koji govori u prilog da je i u nas, devedesetih, bilo itekako materijala za ilustraciju odnosa suverene moći i golog života. No, igra ta nije gotova.
Što vrijedi da u svakoj pjesmi koja govori o užasima disfunkcionalne obitelji, o stravi disfunkcionalne obitelji maloga naroda, o opasnostima nomadizma i kulturalnoj šutnji i pristajanju na ukorijenjenost, o jezi tranzicije koja nesmiljeno proždire one koji su je, tada kada je Mariji bilo šest, s nestrpljenjem prizivali, o našem kolektivnom dobrovoljnom pristajanju na ropstvo, o vremenu bez središta... o očajnoj želji da se ne nestane u svijetu u kojemu interesne grupe manje ili više spretno maskirane u stranke, korporacije, holdinge, tvrtke, udruge... proždiru našu sve više od nas samih tek zamišljanu autonomnost... što to sve Mariji vrijedi kada, kao i mi koji je čitamo, živi u Hrvatskoj čije službeno lice za sebe zna da je u pravu...
I da li joj je ikakvo zadovoljstvo to što je takva kakva je »čuđenje u svijetu« koji je i sam »čudan« jer, baš kao i pjesnik modernist nekada, za sebe misli da je jedini normalan!?
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )