Marina Vujčić : Susjed
O "Susjedu" Marine Vujčić, pobjedniku ovogodišnjeg V.B.Z.-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman, moglo bi se skicirati sljedeće: opsegom pristupačan i fabularno fluidan tekst; trilersko određenje naglašavano u brojnim prikazima smješta ga u registar popularne književnosti, a sama ga autorica skromno opisuje kao humornu priču bez velikih poruka. Ovu je knjigu moguće konzumirati kao brzu zabavu, ali šteta bi bilo lišiti se njene slojevitosti. Usprkos nepretencioznosti i prvotnom razbibrižnom dojmu riječ je o narativu koji na angažiranijim razinama čitanja ozbiljno razlaže socijalnu i psihološku problematiku urbane suvremenosti. Razrogačeno oko na naslovnici istodobno je znatiželjno i prestravljeno, ono izviruje u društvenu realnost, ali i zagleda u nutrinu, grebe po univerzalnim nelagodama koje smo svi tako skloni potiskivati.
Susjed
Strukturu romana čine imaginarni dijalozi središnje protagonistice s predmetom njene žudnje. To je distancirani susjed koji je njezina postojanja svjestan tek periferno, na razini puke kurtoazije. Iščitavajući stotinu i osamdeset stranica zapisa o jednostranom odnosu tih dviju u urbanom krajoliku otuđenih individua (jedna je posve nesvjesna svoje prisutnosti u svakodnevici druge) svjedočimo samoiscrpljivanju - tako tipično ženskom, a ovdje dotjeranom do tragikomičnog ekstrema. Mlada žena koja je inače sposobna rezonirati sasvim bistro, čak i autoironično, saplevši se o vlastite romantične tlapnje, s vremenom sve karikaturalnije proklizava u ludilo. Kad se nakon cjeloživotne fatalističke pasivnosti napokon počne naoko proaktivno ponašati, već je zaglibila u deluziju: percepcija međuljudskih odnosa i zbivanja posve joj je izobličena.
Ako po strani ostavimo iščuđavanje, pa sažaljenje, ili ipak ljutnju i prezir te još niz raznorodnih reakcija na iracionalne postupke osobe koju ćemo brzopotezno odrediti kao dvojbeno funkcionalnu i socijalno nedostatnu, shvatit ćemo da geneza njene sumanute fiksacije nije psihičko iščašenje, nego puka usamljenost. Dakle, u suštini, priča je ovo o izolaciji i posljedicama kontinuirane emocionalne deprivacije na jednog prosječnog, ni po čemu izuzetnog pojedinca.
Autorica nadalje naoko neobavezno, no vrlo precizno razlaže društvene aspekte samačkog statusa svoje anti-junakinje. Kakvu poziciju u okviru nuklearne obitelji, radnog okruženja jednoj ženi određuje činjenica da je u kasnim tridesetima još uvijek neudana? Katarini Bauković malograđanska je okolina uspjela nametnuti ideju o njezinoj navodnoj sredovječnosti, a to kao da joj automatizmom dokida svaku mogućnost samoostvarenja i životne sreće. Ona pak ovo neutemeljeno i krajnje konzervativno poimanje mazohistički prihvaća kao apsolutnu i nepromjenjivu istinu. Katarina se i inače spram životnih izazova sklona postavljati defetistički, slijedom čega za svoje neuspjehe i pogrešne odluke krivi isključivo izvanjske faktore: oca koji ju napustio, frustriranu majku koja joj od djetinjstva pretpostavlja uspješniju sestru, diskriminaciju na nacionalnoj osnovi.
Osim što je pritišću čamotinja i stigma usidjelice, Katarina Bauković ni s radnim mjestom nije bolje sreće. Zaposlena je kao činovnica na šalteru zakržljale državne institucije koja je rasadište intelektualno i poslovno neostvarenih pojedinaca. U Katarininom mikrokozmosu ljudi vode rutinizirane egzistencije na relaciji kancelarije - otužna naselja na periferiji. Po uredima se iščitavaju horoskopi i razmjenjuju recepti, s posla se brza u nabavku hrane pa pred televizor. Kolege i susjedi je živciraju, no sama nije nimalo zanimljivija, agilnija, ambicioznija. Rutinizirano se kreće u vrlo skučenim krugovima i zacrtanim pravcima, što ovu priču svedenu na ograničen broj likova i mahom zatvorenih prostora čini izrazito komornom.
U fokusu nam je dakle prototip trome i nesamopouzdane žene; nesretna Katarina kao da je hodajuća akumulacija svih femininih strahova i promašaja. Mučena traumatskim iskustvima i neurozama ona život proživljava isključivo u svojoj glavi. Kao pod sedacijom proždire trivijalnu literaturu jer nizašto drugo nema volje, a - uvjerena je - ni intelektualnih kapaciteta. U odnosima se postavlja potčinjeno, u rijetkim vezama unaprijed prihvaća ulogu žrtve i predvidljivo završava povrijeđena i odbačena. Ponaša se uvjetno rečeno konstruktivno po načelima ženskih časopisa i staromodnih ljubića, pa će u težnji da zaintrigira odabranog muškarca mijenjati frizuru i stil odijevanja, bjesomučno nakuhavati složena jela, iako si ništa od toga ne može financijski priuštiti. Uglavnom, stereotipija banalnih mehanizama zavođenja ovdje je potencirana do patologije. Čitatelj će biti svjedok pomračenja jedne pristojne, povučene osobe, koja do ovoga iskliznuća nikad nije učinila ništa van okvira, a kamoli protiv pravila. Taj osobni sunovrat odvijat će se predvidljivim tokom: grozničavost zaljubljene žene, razočaranje u (ovdje umišljenog) ljubavnika, osvetničke pakosti.
U sveopćoj smo klaustrofobiji osuđeni na tu ženu od koje imamo spontanu potrebu pobjeći, a onda se trčeći vratiti i dobro je ispljuskati. Naime, ona je teški davež; pasivno agresivna i sklona djetinjim manipulacijama.
Kuriozitet ovog romana bazično su nezanimljivi, čak i iritirajući karakteri, koji pak kao likovi dobro funkcioniraju, jer unatoč sporadičnim fabularnim potonućima evidentno uspijevaju čitatelja zadržati u priči. Pomislit ćete isprva čemu zaboga trpjeti misaone meandre i emocionalne disbalanse jedne nezamjetne uredske bezveznjakuše!? U sveopćoj smo klaustrofobiji osuđeni na tu ženu od koje imamo spontanu potrebu pobjeći, a onda se trčeći vratiti i dobro je ispljuskati. Naime, ona je teški davež; pasivno agresivna i sklona djetinjim manipulacijama. Postupno ćemo ipak sve jače empatizirati s njom, jer razaznajemo da je korijen njene neprilagođenosti u disfunkcionalnim obiteljskim odnosima i sustavnom zanemarivanju od ranoga djetinjstva.
S druge strane, znamo kako je upravo slaba startna pozicija mnoge motivirala na kolosalne uspjehe. Katarini je pak sudbinska determiniranost alibi za nepoduzetnost i nepodnošljivu cmizdravost. Riječ je ovdje o prijepornoj figuri za koju će jedni nježno navijati, a drugi je gledati s ledenom podozrivošću. Dojma sam da je i autorica voli s ironijske distance, no čitatelju naravno prepušta da se spram nje pozicionira ovisno o svome mentalnom sklopu, temperamentu, životnom stilu, proživljenim iskustvima... Suživljavanje je u mome slučaju trajalo danima, nisam od onih koji tvrde da su knjigu pročitali u dahu. Iznervirana sam je na mahove ostavljala, pa opet grabila, što je - ma koliko paradoksalno djelovalo - ultimativni kompliment pripovjedačkom umijeću Marine Vujčić i prokrvljenosti, multidimenzionalnosti njezine anti-junakinje.
Romantičan svršetak ponešto je isforsiran, no dopadljiv i k tome realno sasvim moguć: uvođenjem novog aktanta čini se kako sve teškoće protagonistice čudotvorno iščezavaju. Pribojavam se (ili se čak maliciozno čitateljski veselim) kako je to tek začetak novog martirija koji bi lako mogao biti temom sljedećeg, možda hrabrijeg, razigranijeg i pikantnijeg nastavka o mukama Katarine B. Toliko je sklona ishitrenim procjenama, infantilnim idealizacijama, svakovrsnim zabludama, a perpetuiranjem ovisničkog obrasca tek ocrtanog u ovome romanu, njen socijalni problem poprimit će s vremenom čudovišne razmjere. Ovoj bih knjizi eventualno zamjerila upravo izostanak zapaljivije kulminacije - kakve bizarne, očuđujuće točke preokreta. U momentu kad bismo poželjeli još malo ludosti, čeka nas ziheraški, štoviše saharinski hepi end.
Novi roman Marine Vujčić žanrovski je crossover - ponešto pomaknuti chick-lit, detekcijska napetica, light horor, urbani kroki, socijalnorealistična minijatura - no primarno se radi o intimističkoj psihološkoj drami s crnohumornim elementima. Autorica naraciju gradi pedantno i sigurnom rukom, a uz pročišćen stil forte je svakako i atmosfera ostvarena izmjenama emocionalnih registara - od neugodnjaka do naklonog, grlenog smijeha. Tu je i latentna interaktivnost teksta koji izaziva čitatelja, zadire mu u zonu ugode, tjera na autorefleksiju, samoevaluaciju, jer Katarina Bauković najslabiji je dio svakoga od nas. Stoga bili vi njenim nedaćama zgađena feministica, zgroženi muškarac, benevolentan ili tek neutralno zabavljeni promatrač, ove ćete se pripovijesti teško otresti. A za jednu priču nema bolje preporuke.
Susjed
- V.B.Z. 11/2015.
- 186 str., meki uvez
- ISBN 9789533047591
Dobitnik nagrade V.B.Z.-a i TISAKmedije za najbolji roman 2015. Roman o samoći, nevidljivosti i otuđenju, i ne samo u velikim stambenim zgradama gdje nitko nikoga ne poznaje, nego i u okviru obitelji i među prijateljima. Istovremeno, ovo je roman i o paranoji i ludilu. A kako čovjek poludi? U najvećem broju slučajeva postepeno...