Mario Vrbančić : Što nakon distopije?

Mario Vrbančić: Što nakon distopije?

Opće dobro je jedna od propulzivnih ideja suvremene demokracije. Ona predstavlja silu važnu u regulaciji političkog djelovanja zbog čega su je neki skloni promatrati i kao regulativni ideal demokracije. Štoviše, ideja je to toliko poznata i ponavljana u različitim oblicima u govorima i tekstovima brojnih ljudi, više ili manje poznatih, da se ustalila kao kakva kategorička istina ili samorazumljiva stvar. Pa ipak, danas, u 21. stoljeću, granicu između općeg dobra i privatnih interesa sve je teže povući, čini se ne toliko zbog toga što bi opće dobro bilo teško prepoznati, čak naprotiv, to nikad nije bilo lakše (tijelo, priroda, okoliš, sloboda), nego zbog toga što se općim dobrom implicitno trguje, a s druge strane ironično jača uvjerenje da u ovom košmaru uistinu postoji nešto neotuđivo.

Što nakon distopije? Vrbančić Mario

„Što nakon distopije?“ (Jesenski i Turk, 2024.) pita se u naslovu Mario Vrbančić, profesor na Sveučilištu u Zadru, sadržajno se dotičući navedene aporije pune obrata. Zasigurno nije jedini među nama koji je zamijetio nekontrolirano množenje distopijskih, apokaliptičnih i katastrofičnih narativa u svim prostorima društvene komunikacije. Pitanje je zašto se to događa, kumuje li svemu tome revalorizacija koncepta „općeg dobra“ koji postaje sve neuhvatljiviji ili smo jednostavno dosegli „točku bez povratka“ pa na neki način naše snove, maštu i podsvijest kao predosjećaji ispunjaju slike nadolazeće propasti? Često možemo čuti kako živimo u stanju „permanentne krize“ koja impregnira sve naše fikcije, no Vrbančić će se usuditi promatrati taj odnos dvostrano jer zasigurno postoji povratna sprega u kojoj naša pod pretpostavkom „distopijska dominatna“ pretače svoje sadržaje i u stvarnost.

A gdje je danas nestala utopija? Utopija je kroz povijest oscilirala između čisto književne forme (Platonova „Država“, Moreova „Utopija“ ili Morrisove „Vijesti iz Nigdine“) i društvenog impulsa s jasnim ideološkim predznakom kao recimo u velikim modernističkim projektima s početka 20. stoljeća (socijalizam, liberalizam, futurizam). Ako gledamo etimološki književna utopija bi doslovno bila ne-mjesto (ou-topos), tako reći prostor raspredanja mašte u smjeru potencijalnog savršenog egalitarizma „izvan svijeta“ dok bi ideologizirana utopija velikih modernističkih projekata bila isto to „ne-mjesto“, ali u tranziciji, grubom pokušaju primjene koji se negdje putem može pretvoriti u distopiju, loše mjesto (dus-topos). Ovakva opaska služi smanjenju distance između utopije i distopije, često shvaćenih kao antipoda, čega je svjestan i Vrbančić, naglašavajući kako bi suprotnost utopiji zapravo bila antiutopija. Tu će Vrbančić istaknuti i centralno mjesto svoje studije, sintagmu „opće dobro“ koju će preimenovati u „komuniju“ da bi izbjegao zbrku vezanu uz pravno značenje pojma, mada mi se čini da bi i u originalnoj varijanti funkcionirala jednako dobro.

Međutim, ipak je uzbudljivo promatrati genezu stručnog pojmovlja na domaćem jeziku, tim više što je komunija kontekstualno vrlo podatna i može pobliže ukalupiti autorovu misao. Komunija je dakle prema Vrbančiću neraskidiva spona između distopije i utopije, oba se žanra na neki način bave njome, onim zajedničkim i pod pretpostavkom neotuđivim. Distopijski narativi su pak takvi da komuniju promatraju s aspekta njezina otuđenja, prisvajanja, osvajanja, instrumentalizacije ili privatizacije dok je utopije sagledavaju u smislu njezina savršenog ostvarenja ili realizacije, premda je jasno da komunija nikada ne može biti u potpunosti ostvarena, od nje se uvijek može samo dodavati i oduzimati i stremiti ka tome da je se u najvećoj mogućoj mjeri osigura.

Vrbančić upravo na konceptu komunije gradi osnov svojih interdiciplinarnih studija oblika njezina otuđenja u žanru distopije. Ovdje se ne radi o isključivom promatranju žanra kao sistematične odrednice književnih tekstova. Autor će se osloniti na teoriju Laurena Berlanta i žanr odrediti kao šire postavljen „klaster obećanja koji je emocionalno oblikovan, a strukturiran kao skup očekivanja po kojima djelujemo i tumačimo određene pojave“. Jednostavnije rečeno žanr bi prema tome bio neka vrst perspektive ili valorizacijske točke određene kontekstom i iskustvom.
 

U šest poglavlja Vrbančić prelazi zaista velike prostore kulturne reprodukcije i na vrlo zanimljiv i svestran način secira oblike otuđenja komunije. Primjerice, u poglavlju Od roda do vraga predstavlja zanimljivo tumačenje ženskog tijela kao komunije u vremenu bez podjele i definirane seksualnosti (simbolički Eden). Navodeći ideju Silvije Federici otuđenje se eksternalizira intenziviranjem „lova na vještice“ kao oblika eksplicitne aproprijacije ženskog tijela upotrebom novih tehnika moći. Time se Vrbančić približava Foucaultovoj ideji „biomoći“ koja djeluje na ljudsko tijelo, a u principu ukalupljuje neprispodobivo njegovo značenje. Takva vrsta otuđenja komunije očituje se u brojnim fikcionalnim distopijama i to ponajviše u onim njihovim aspektima koji se tiču seksualnosti. Autor će tako pobrojati Platonovljev fikcionalni pamflet „Anti-Sexus“, Zamjatinov roman „Mi“, Orwellovu „1984“ i „Sluškinjinu priču“ Margaret Atwood, a ono što ih povezuje je strogo formalističko viđenje seksa i seksualnosti. Seks se u okvirima ideala savršene učinkovitosti pretvara u strogo kontrolirano iskustvo s jasno određenom svrhom, najčešće je to demografski rad ili čista reprodukcija.

U poglavlju Jesmo li svi mi Eichamnnovi unuci? Vrbančić razmatra stolujući fraktalni fašizam koji trese same temelje našeg iskustva stvarnosti. Radi se u principu o dobro prepoznatom procesu monetizacije svijeta u kojem se stvarima pridaju fiksne vrijednosti što posljedično olakšava upravljanje. Čitatelj će primijetiti kako je upravo formalizacija, fiksacija i kruta odredba iskustava i činitelja komunije refren Vrbančićeve analize i lajtmotiv oprimjerene distopijske fikcije. Razlog navedena otuđivanja autor nalazi gotovo bez izuzetka u kapitalističkoj logici „brojanja“ koja favorizira kvantitativno naspram kvalitativnog određenja fenomena (osim u onim slučajevima kada kvalitativno omogućuje daljnju akumulaciju kapitala). Prema tome takva nezasitna logika uvijek nastoji u-brojiti ono ne-ubrojivo poput aspekata komunije kao što su tijelo, mišljenje i proces označavanja, sami život i prirodu.

Opasnosti „određivanja svih semiotičkih praksi kao financijskih derivata“ Vrbančić opisuje uz pomoć brojnih referenci, što iz popularne i malo manje popularne distopijske fikcije i znanstvene literature, što izravno iz povijesti. Zombi Bub koji uči kako postati čovjek u filmu „Day of the Dead“ za Vrbančića je utjelovljenje otuđivanja onog dijela komunije koji se tiče obilježja samog života i stvarnosti, nedovršene i prepune pukotina koje se ne mogu ispuniti brojem ili ujednačavanjem.

Čitatelj će vrlo brzo primijetiti svu raskoš Vrbančićevih vrtoglavih eksplanatornih mehanizama u kojima u istoj ravni povezani stoje geološki procesi (mrak uzrokovan vulkanskom erupcijom) i čudovišta iz devetnaestostoljetne književnosti (Frankensteinovo čudovište, Polidorijev Vampir), Lovecraftovi „tamni bogovi“ i ahistorijski fašizam, vremenske dimenzije traume i bespoštedna eksploatacija svih vrsta prirodnih resursa. Ako čitatelj prihvati ovu igru odjednom će se naći u prostranstvu razvedenom značenjima i odnosima koji nisu baš tako bjelodani. Pa ipak, ako se osluhne malo bolje u tom je prostranstvu moguće čuti disanje, kao nekakvog „živog tkiva“ isprepletenog najrazličitijim mogućim silnicama koje razvlače i stišću ljudsku maštu. Gledajući očima istinskog holizma i interdiciplinarnosti ova „mutna“ pozadina stvari može se razotkriti kao nešto mnogo više od puke tlapnje.
 

Tek prema kraju autor sugerira moguću alternativu. Polazišna točka mu je proces rastakanja općeprihvaćenih kategorija u kontekstu postmodernizma koji između ostalog rezultira gubljenjem razlike između realnosti, kako je zadana za čovjeka, i realnog, kakvo je po sebi. Postmodernističkog subjekta prema tome karakterizira jedna vrst specifične psihoze, s tendencijom prema realizmu, a sve u svrhu ispunjavanja novonastale rupe kroz koju je „propala“ stvarnost. Ta slabost čini ga prijemčivim za razne oblike eksploatacije pri čemu, navodeći riječi Janisa Varufakisa, dosadašnji, dominantni oblik neoliberalizma prolazi kroz fazu zgušnjavanja i pretvara se u „tehnofeudalizam“. Nadodaje kako u tehnofeudalizmu ljudsko podsvjesno postaje jedna vrsta pseudo-potrošačkog društva, sve privatno postaje izvanjšteno, a renta postaje temeljni okvir poslovanja.

Problem je u tome što je ta transformacija prošla nečujno, gotovo i neprimjetno. Pasivnost suvremenog čovjeka, čak bih se usudio reći i podsvjesni animozitet prema bilo kakvoj vrsti promjene, sugerira da već živimo u nekoj vrsti „utopije“. Ta utopija utemeljena je na virtualnoj, umjetnoj komuniji, i postavljena je izvana, kao ideal koji legitimira samo ona „manija brojanja“, čudan i stran, ali efikasan poriv za kvantitativnom akumulacijom. A što ako je već nastupilo vrijeme „novočovjeka“ kojem umjesto srca stoji broj i koji je tim istim brojem kruto definiran, bez ostatka? Upravo se u tom ostatku krije „pukotina“, smisao našeg postojanja, vječita pitanja i njihovi odgovori. Tom novočovjeku je ponuđeno, bolje rečeno određeno „partikularno“ savršenstvo s kojim je oslobođen tjeskobe egzistencije.

Međutim, on u svojoj „virtualnoj“ utopiji nema više nikakva posla s nama, mi smo samo funkcija njegova održanja. Za shizofrenu i psihotičnu svijest postmodernog subjekta broj se pojavljuje kao spasitelj i put, možda prema stvaranju novih, „prihvatljivih koordinata realnosti“, no ne bez posljedica koje bi nas mogle koštati svega. Znakovita je ona Frederica Jamesona, navodi je i Vrbančić, kada piše o kapitalizmu kao „zagonetki nad zagonetkama“. Pitanje je jesmo li sposobni zamisliti išta drugačije od kapitalizma i na koji način? Vrbančić će reći da budućnost, čak i ako je zamišljamo isključivo kao distopiju, treba fiksirati, a onda i uroniti u svu složenost njene traumatične katastrofičnosti. To je neka vrst sprovođenja psihoanalize kolektivne svijesti koja tendira prema propasti. Pritom se nanovo vraća Jamesonu koji a priori odbija sve stereotipne oblike utopija jer su okamenjeni i statični, a uslijed svoje zatvorenosti ne pokazuju nikakve vrijedne odlike.

Vrlo zanimljivo je stoga utopiju promatrati iz drugog kuta, tako da u njoj vidimo ono što nije eksplicitno izrečeno i da je tumačimo kao radikalno istraživanje mogućega, onog mogućega koje u svojim rukama sadrži drugost neke strane egzistencije, nevezane uz virtualnu utopiju prostora u kojem se izgubio logos i u kojem riječi ne mogu pratiti vratolomije slika. Iz toga slijedi da je pitanje „što nakon distopije“ posvema suvišno. Promjena bi trebala doći odozdo, iz srži nove/stare komunije, s izokrenutim očima koje s distance gledaju pokorenog čovjeka u strahu od „gubljenja onog što ga upropaštava“.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mario Vrbančić

Što nakon distopije?

• Jesenski i Turk 06/2024.
• 175 str., meki uvez
• ISBN 9789533810218

Mario Vrbančić istražuje dvadesetprvo stoljeće kao 'stoljeće distopije' Za razliku od dvadesetog stoljeća, koje je unatoč stvaranju mnogih klasičnih distopijskih priča još uvijek njegovalo nadu u bolju budućnost, u našem stoljeću utopijski imaginariji alternativnih društvenih uređenja gotovo su nestali. Stoga, ključno pitanje, prema autoru, glasi: o čemu se razmišlja u dvadesetprvom stoljeću, a bilo je 'nezamislivo' za dvadeseto stoljeće?