Maša Kolanović : Poštovani kukci i druge jezive priče

Maša Kolanović: Poštovani kukci i druge jezive priče

Pred koju godinu, omogućena naletom pametnih telefona, golemim bazama podataka i interakcijom svega u što se mogao ugurati modul za bežični prijenos podataka, u leksiku se pojavila sintagma „proširena stvarnost“. Postala je, jasno, dijelom korporativne nomenklature, jednom od onih krilatica što se lijepe na svaki polupromišljeni projekt i proizvod dizajniran za masovno ubiranje novca na račun zvučnih krilatica i opće opčinjenosti trendovima. Iz korporativne nomenklature migrirala je na svakodnevnicu, iz svakodnevnice u umjetnost, a kraj ciklusa dočekat će rođenjem neke nove popularne sintagme kojom će se odrediti novo područje komercijalizacije svakodnevnog iskustva.

Poštovani kukci Kolanović Maša

Za potrebe ovoga teksta vektori spomenutoga ciklusa nisu od posebne važnosti. Gdje je i kako sintagma rođena, tko ju je preuzeo, a tko proširio, kako je i u što mutirala zanimat će povjesničare jezika i kulture, pokojeg književnika i dva ili tri analitičara marketinških komunikacija, dok će nama ostalima biti dovoljno razmotriti fenomenologiju i učinke, ako takvih ima, na svijet priča Maše Kolanović iz zbirke „Poštovani kukci i druge jezive priče“. Kako je problematika „proširene stvarnosti“ uglavnom usmjerena na međudjelovanje, interakciju, smetnje i šumove različitih aspekata nekog objekta, tako se i analiza ove zbirke uklapa u referentnu igru novog poretka stvarnosti. Susrećući se s knjigom, susrećemo se i sa svijetom, pri čemu svaka pojedina priča funkcionira kao poveznica na novu stranicu, a autorica kao webmaster ili bolje...dizajner korisničkog iskustva.

Zašto uopće spominjati proširenu stvarnost u kontekstu priča Maše Kolanović kad se one mogu podvesti i pod tradiciji bliže, kafkijanske ili fantastičarske modele, pri čemu same priče gotovo da i nemaju dodirnih točaka sa spekulativno-fikcijskim obrascima gdje se ideja „proširene stvarnosti“ dovela (tj. dovodi jer proces još nije zavšren) do svojih krajnjih kapaciteta? Kako se „proširena stvarnost“ uopće razlikuje od fantastike i zašto povremene metamorfoze junaka ovih priča ne bi mogle biti shvaćene u klasičnom književnom kontekstu jezičnih igara, alegorija i metafora?

“Proširena stvarnost“ opisuje svijet kao mrežu fizikalnih i digitalnih čvorišta, supostojećih unutar istog vremena i prostora. Krećući se kroz mrežu „proširene stvarnosti“ sudionik svijeta (korisnik) osim klasičnih taktilnih, olfaktornih, optičkih i misaonih interakcija s objektima ili osobama ima pristup i digitalnim sjenama istih tih objekata ili osoba, ili barem onim njihovim aspektima koji postoje preslikani, sačuvani ili transforimrani u digitalnom oblaku. Da bi pristupio digitalnoj razini, korisniku je potrebna neka vrsta posrednika poput pametnog telefona, pametnih naočala, ili nekog robusnijeg terminala s interaktivnim sučeljem. Digitalna razina nije samo informativnog karaktera već pruža i mogućnost interakcije, pri čemu učinci ne ostaju zabilježeni samo u digitalnom, već se protežu i na fizikalni svijet. Korisnik i sam, zahvaljujući digitalnom tragu kojeg neminovno ostavlja, postaje izvorištem novog signala i odašiljateljem poruka, a time i predmetom manipulacije, bilo da aktivno mijenja vlastiti digitalni trag s ciljem zavođenja, mimikrije, kamuflaže, ili nečega četvrtoga, bilo da to drugi rade umjesto njega, određujući mu identitet i mogućnosti koje ima.

Upravo se u takvom svijetu odvijaju priče Maše Kolanović. One nisu izmještene u iracionalni svijet fantastike i tek donekle verbaliziraju kafikijansku tjeskobu pred sveprisutnom, sveobuhvatnom i slabo razumljivom mrežom Sustava. Dok klasična fantastika slijedi logiku konvencionalnog iskustva pri čemu novo, nepoznato ili tek moguće kodira kao epistemološku pukotinu, a kafkijanska tjeskoba do granica apsurda razvlači iskustvo kotačića u glomaznom i prijetećem mehanizmu, svijet „proširene stvarnosti“ obilježen je prividom beskrajnih mogućnosti, zavodljivim obiljem agresivnih simbola i znakova, i nebrojenim identitetima čija se postojanost mjeri trajanjem reklamnog jinglea.

Jamerika Kolanović Maša

Sloboština Barbie Kolanović Maša

Proširena stvarnost Maše Kolanović nije do kraja uronjena u tehnologiju niti je zanimaju futurističke spekulacije tehnološkog utjecaja na društvo. Posrednici između dva svijeta svakodnevni su, banalni, predmeti i prostori – lutke, mobiteli, računala, web-trgovine i trgovački centri. Njena proširena stvarnost proizlazi iz ovdje i sada, iz dostupnog iskustva umreženog doba koje bi pred koje desetljeće izgledalo kao košmarna esefičarska vizija, razvodnjeni kiberpank prikladan društvu koje je preskočilo nekoliko faza razvoja. Svijet priča Maše Kolanović je hiperkodiran, fluidan, istovremeno liberalan i rigidan, zagušen reklamnim porukama i umjetnim jezicima korporativnih novogovora, podjednako nadvijen nad individualne i kolektivne identitete, prividno porozan i fleksibilan, a opet čvrst i nesmiljen u kolonizaciji svih sfera života.

Kakofonija dolazi odasvud, od mobitela i frižidera, 'pametnih' objekata povezanih na mrežu u kojoj se nitko od protagonista ne snalazi najbolje, preko korporativnih poruka osiguravajućih i trgovačkih kuća do medijskog transponiranja stvarnosti u prodaji prikladne narative. Ironija, sarkazam, bijes, a ponekad i čista, tvrdoglava volja, klasični mehanizmi individualnog otpora sistemu, ne pružaju željene rezultate jer ih je sistem predvidio, kodirao i nanovo odaslao u svijet preobražene u ništa više doli još jednog izvora buke. Tehnološka dimenzija egizstencije percipirana je kao datost, a egzistencijalna tjeskoba protagonista kao posljedica polaganog utapanja u bujici poruka koje nameću nove i brišu stare identitete, uloge i društvene aksiome. Mreža je sveprisutna, ali je i paučjeg karaktera. Zbirka se tako ni ne može obratiti pauku jer je i sama dijelom njegove mreže, ali se može obratiti u njoj zarobljenim kukcima pa to i čini. Ponekad i previše direktno.

Mašini kukci pripadaju različitim generacijama, različitim povijesnim iskustvima i različitim pripovijestima. Paukova mreža u koju su uronjeni tek je jedna, ma koliko velika i ma koliko nezanemariva, komponenta njihove egzistencije. Ako im je išta, osim mreže, zajedničko, zajednička im je izoliranost i uronjenost u vlastite svjetove iz kojih ih vanjski input neprestano pokušava izbaciti te natjerati na komunikaciju i interakciju prikladnu vremenu u kojem žive. Inzularnost je nezamisliva. Dopuštena, kao nekad kod Aristotela, samo bogovima i luđacima. Pa ipak, u svakoj od dvanaest priča kukci pokušavaju održati neki aspekt stabilnosti, neki temeljni poredak, identitet, uspomenu, neku razinu postojanja koja izmiče neprestanim metamorfozama vanjskoga svijeta. Rezultati njihovih pokušaja, kao i završeci priča, stoje pod znakom upitnika, ostavljajući nekad gorko-slatke, nekad jezovite, a nekad bljedunjave tragove u tkanju mreže. Za većinu njih realizacija maksime s pročelja delfskog proročišta donosi tek spoznaju o odnosu mreže, pauka i kukca. Za nešto više od toga nema se ni znanja, ni vremena, ni volje, ni energije.

Da je autorica „ubola“ moment suvremene tjeskobe i prikazala ga pitko, jasno, zabavno i razumljivo potvrđuje i nagrada „Libar za vajk“ na pulskom Sajmu knjige kojom se, neovisno o tome što mislili o književnim nagradama, potvrđuje vrijednost u raščlanjivanju i prikazivanju aporija aktualnog trenutka, pri čemu je prepoznato kako trenutak već dugo nije trenutak i kako se odavno već može govoriti o trajanju kojemu se ne nazire kraj. Sama izvedba priča druga je strana medalje na kojoj se nakupilo nešto patine. Kako je Maša Kolanović dobar komad svoje profesionalne karijere posvetila istraživanju popularne kulture, ne čudi da i sama zbirka slijedi slične obrasce i koristi jezične registre popularne kulture, a primjetan je i svojevrsni nastavak retoričko-grafičkog duha iz „Jamerike“. Pridonosi sve to, jasno, čitljivosti, jasnoći i svojevrsnom kontinuitetu, no povremeno se čini kako ti isti obrasci nisu upotrijebljeni do maskimuma i kako tu i tamo, kao i kod njenih likova, nastupa polagana predaja. Tako se dijelovi priča transformiraju u parole, dijelovima kao da nedostaje stranica ili dvadeset da bi do kraja formirali misao, a dijelovima ne bi škodilo rezanje prvoloptaških metafora i jednostavnih rješenja.

Povremena iskliznuća i izvedbene transformacije ne narušavaju cjelokupni dojam i makar je prisutan žâl što neke od ovih priča nisu dobre koliko su možda mogle biti „Poštovani kukci i druge jezive priče“ zbirka je vrijedna pozornosti. Hoćete li je doživjeti kao horor, fantastiku, turobni realizam, trolanje ili pomalo od svega navedenoga ovisi samo o vašoj percepciji mreže, pauka i kukaca o kojima se pripovijedaju priče.

Maša Kolanović

Poštovani kukci : I druge jezive priče

• Profil 05/2019.
• 212 str., meki uvez
• ISBN 9789533136844

Maša Kolanović u svojoj novoj zbirci priča 'Poštovani kukci' tekstom i crtežima oblikuje onaj sablasni i teško izrecivi višak materijalne strane ljudske egzistencije, dok smještanje priča u razdoblje tranzicije u Hrvatskoj dodatno pojačava njihov jezivi efekt. 'Poštovane kukce' žanrovski bi se moglo opisati kao tranzicijsku gotiku, postsocijalističku zonu sumraka, jezivo stvarnosnu prozu.